Mani "nivo". Možemo razgovarat i ovako! Foto: Nocomment

Edin Zuhrić je ljetos u Paklenici ispenjao težine koje su ga plasirale u sam sportsko-penjačkih vrh u BiH. To je bio povod našem razgovoru, a uzrok zbog koga smatramo da ga treba "preispitati" je njegov dugogodišnji uspješan angažman na unaprijeđenju i popularizaciji sportskog penjanja

- Povod: Ko, kad, šta, gdje, kako..? Paklenica - ukratko!
- Eh, ovako, Paklenica i naš klub ektremnih sportova po prvi put, onako, organizovano i sa konkretnim namjerama i ciljevima. Kada kažem ciljevima, naravno da je svako od nas imao konkretan projekat u glavi ili više njih, a po prvi put klubski u paklenici. Dadoh otkaz na jednom od svoja dva posla koji su mi oduzimali vrijeme u zadnje dvije godine, tako da je ostalo malo više vremena za normalan život i odmor. Mislim da je konkretan uspjeh to što su se svi zadovoljni i sretni vratili iz Paklenice, zadovoljni druženjem i sretni zbog penjanja. A rezultati, ispenjani smjerovi, bilo ih je. Jedino je gorčina ostala radi toga što ne možemo dole češće (svakog vikenda) tek bi onda bilo rezultata. Ovo je ono minimalno što se moglo uraditi u ta tri, četiri dana.

- Kad se rezultati iz Paklenice stave u odnos sa dosezima na državnom nivou, kako izgleda situacija (gdje je ko na "listi").
- Ma vidi, ja mislim da sve te liste i trebaju i ne trebaju. Kada kažem trebaju, trebaju kao stimulans mladim penjačima da znaju koji plafon trebaju probiti i koje granice trebaju pomjeriti, jer je logično da, ako radimo sa njima moraju da nas prestignu, a ne tebaju nam u onome trenutku kada stvaraju lošu atmosferu među penjačima i među klubovima.
A što se pitanja tiče, Kamen Mudrosti (7b+/7c) je jedan smjer sa boulder problemom koji sam probao prije šest godina i od tada nisam stigao otići u Paklenicu. I sada kada je iza leđa, meni predstavlja jednu duhovnu satisfakciju jer znam koliko mogu i dokle mogu i znam da 8a ili 8b uz adekvatan trening i dosta putovanje nije nedostižan.

U "Zeničkom" smijeru u Izgorjeloj grudi, jednoj od najipmresivnijih stijena u BiH Planinama. Foto: Haris Kalajdžisalihović

- Malo statistike i hronologije vezano za Edina - šta si ispenjao do sada, koje težine, kada...
- Penjem zadnjih 10 tak godina. Napravio sam prva ponavljanja nekih Durminih klasičnih smjerova poput "Vanzemaljca" 7a, "Za Edina" 7a, "Sretan rođendan" 7 i neke druge uspone kao i prvi pokušaj 7b. Prvi realizirao projekat "Zen Majstora" 7b, napravio extenziju "Zen majstora", popeo ga i dao mu ime "Do Neba" (ocjena, možda 7b+). Nakon toga sam počeo da radim i dan i noć i sada kada sam napokon došao do malo normalnijeg tempa u životu i počeo da radim osam sati kao i sav normalan, pao je i "Kamen mudrosti" 7b/c. Uz sportsko penjanje, povremeno zakucam i koji klin, ili ponekad bajlu u led, pa je bilo nekoliko uspona na "ledopadu Skakavac" i jedan lijep u Izgorjeloj grudi u Prenju. (Onaj na Čvrsnici bih volio da zaboravim.)

- Da li je lakše postići reputaciju (potrebnu i pojedincu i sportsko-penjačkom pokretu) preko Paklenice? Koliko bi vrijedili isti rezultati na domaćem terenu, pojasniti malo oko toga?
- Ovisi o kakvoj reputaciji se misli. Lakše je, gledano sa strane težine smjera i ocjene, otići i nešto popeti u Paklenici, jer se radi o smjerovima koji su tu dugi niz godina, pogotovo ako se radi o nekom klasiku, tako da teško možete doći u situaciju da vam neko smanji ocjenu uspona. A ako popnete neki težak smjer ovdje, ipak ćete čekati koje ponavljanje dok se ne potvrdi ocjena. Uopšteno gledano, sportsko penjanje je sport u kojem je najlakše steći reputaciju. Ne morate čekati kao izazivač dugi niz godina, pobjeđivati protivnike da dođete do najboljeg, jer su smjerovi tu, samo treba otići i popeti ih i exspresno možete ući u svjetsku klasu. Ali, sve u svemu, mislim da je navažnije imati reputaciju normalnog i poštenog čovjeka, što je danas rijetkost. Mislim da svi trebaju težiti ka ovom zadnjem. 

U smijeru "Vanzemaljac" 7a , Zenica. Foto: Nocomment

- Koje su najveće težine etablirane na BiH penjalistima? Da li su potvrđene? Kakav je tempo napredovanja na tom polju inače?
- Najveće težine u BiH su oko težine 7b i to su po mom mišljnju smjerovi "Prvi Pokušaj" i "Do neba", (vjerovatno ima neki Durmin koji nisam probao, jer on daje tvrde ocjene, tako da njegov 7a nije uvijek 7a). A da li su potvrđene, jesu od strane naših penjača i mislim da će se puno više napredovati kada napravimo više težih smjerova. S obzirom da nam treba jakih smjerova, nabavili smo bušilicu i uhvatili se posla tako da ćete uskoro čuti za koji teži sigurno.

- Prošlo ljeto je Salih Mulaosmanović ispenjao Zumbul u Paklenici. Da li je Zumbul značio nešto među formalnim i neformalnim sportsko-penjackim grupama, neki podstrek ili osjećaj da penjanje napreduje?
- Naravno da jeste, u tom trenutku. To je bio podstrek svima koji nisu bili vani da odu na taj smjer i da se iskušaju. Svi mi znamo kako ko stoji sa težinama, tako da svi oni koji su kvalitetni kao S.M. su uvidjeli da mogu probiti svoj plafon. Naravno, desilo se to obaranje ocjene pomenutog smjera, ali vjerujte mi za S.M. će se vrlo brzo čuti sa nekom težom ocjenom u džepu. 

Volos 7b+/7c, Paklenica. Foto: Nocomment

- Jedno pitanje "off topic", da li se planira ići dalje i ulagati u penjalište u kanjonu Neretve (iznad mosta Begića&Begovića) gdje, prema nekima, postoje potencijali u rangu Paklenice?!?
- Naravno da se planira. Kao što sam već rekao ranije, počelo se bušiti, a konkretno za ovo penjalište pokušavamo skupiti dovoljno materijala i čim se to desi, bit ćete pozvani na prvi BiH bolting vikend. Ono što do sada imamo i što je najbitnije su dvije kvalitetne bušilice (i brdo voljne raje), a u pregovorima smo za donacije za opremu smjerova. Ali, ako ne nađemo donatora, pa bušit ćemo onoliko smjerova za koliko skupimo sredstava.

- Koje je, po tebi, najatraktivnije sportsko penjalište u BiH, šta ga čini atraktivnim?
- Definitivno Drežnica. Ono što ga čini atraktivnim je nevjerovatan ambijent, blizina Neretve i Drežanke, mnoštvo smjerova i manjak vikendaša, koji obično iza sebe ostavljaju samo smeće.

- Šta je to što odvaja sportsko penjanje od alpinizma ili boulderinga s pozicije atraktivnosti, specifičnosti doživljaja i sl. (sportsko penjanje, čini se, leži negdje između ove dvije kategorije)?
- Ma recimo ovako, alpinizam je mama, sportsklo penjanje je kćerka, a bouldering je unuka. Bouldering je sastavni dio treninga za kvalitetnog sportskog penjača, a moje mišljenje je da sportsko penjanje predstavlja dobar trening za alpinistu (uz sve ono što taj čovjek mora da trenira). Šta da kažem, alpinizam je jedini pravi ekstremni sport, dok su ova dva ipak neka vrsta "gimnastike". Moram reći da je zadovoljstvo nakon završenog uspješnog alpinostičkog uspona daleko veće u poređenju sa istom stvari u sportskom penjanju ili boulderingu. Alpinizam nije igra, morate "potegnuti" svu svoju snagu, koristiti svo svoje znanje i najbitnije hladno rasuđivati i vratiti se i kada ste blizu, ako je to ono što je ispravno (ovo zadnje mi godinama zvoni u ušima, jer nam je to moj učitelj gosp. Muhamed Šišić stalno ponavljao, i bio je u pravu). 

Penjanje u Markežinoj gredi kod Splita. Foto: Nocomment

- Kolikom su riziku izloženi sportski penjači, možda u odnosu na ostale penjačke kategorije?. Kakva je uloga "fear factor-a" u penjanju uopšte?
- Mislim da rizika u sportskom penjanju nema, osim ako ga mi ne napravimo sa svojim glupostima. A uloga fear faktora je velika i upravo u tome leži ljepota i draž sportskog penjanja. Treba znati da je penjač jak koliko mu je jaka najslabija karika, a to znači da morate imati dobru glavu, dobtu tehniku i puno snage. Morate znati kako sve to koristiti i ako jedna stvar zaškripi ne možete probiti svoj plafon.
Tokom godina sam upoznao mnogo potencijalno jakih penjača koji imaju problem sa strahom, niti jedan od njih nikada nije probio tu barijeru i popeo svojih 100%. Na žalost skoro svi su odustali. A oni najkvalitetniji su oni koji mogu da u usponu misle na uspon, a ne na pad i tu se penjači razlikuju od rekreativaca. Najkvalitetniji uspon je onaj kada krenete ka nekom hvatu i uhvatite ga i ostanete na njemu i ne možete vjerovati da niste pali, zatim krenete ka sljedećem, a nemate pojma kojiko još možete. A ako razmišljate o padu nikada nećete napraviti onaj potez za koji niste sigurni i koji možda može voditi ka padu. Naravno, na kraju negdje padnete, ali ovo je sport u kome je pad sastavni dio igre i ovo je jedini način da probijete svoju granicu.

- Postoje neke teorije o tome šta je to što čovjeka privlači kad je penjanje u pitanju (Flow theory, adrenalinsko-endorfinska interakcija, samospoznaja - extremno snažan osjećaj postojanja "on the edge".) Šta ti leži najbliže, imaš li neko vlastito objašnjene te privlačne "sile"?
- Ma moram reći da nemam, ali je itekako osjećam. Samo se sjećam da sam kao mali pao s lipe, pardon, da sam kao mali gledao na TV-u uspon nekog penjača i ostao fasciniran. Nakon toga sam samo čekao priliku da krenem da se bavim ovim najlješrim sportom na svijetu. A šta je toliko lijepo? Mislim da je to ona koncentracija pri usponu kada ste tu samo vi i stijena i kada nema ništa više u glavi. Vi sa smjera ili nakon treninga dođete kući fizički iscrpljeni ali mentalno zasićeni. Mislim da je to ono što mi puni baterije. I naravno tu je i ambijent. Neuporediv je ambijent Drežnice ili Paklenice ili zaleđenog Skakavca sa bilo kojom teretanom, teniskim terenom ili stadionom. 

"Zen majstor" 7b, Dariva, prvi uspon. Foto: Nocomment

- Pošto tvoj klub Nocomment posjeduje vještačku stijenu, opiši jedno idealno vještačko penjalište. Zamislimo da je sve moguće, pusti mašti na volju.
- To je veoma jednostavno. Penjalište bi moralo imati kapacitet od nekih dvadesetak sportskih smjerova raznih težina, preko položenih ploča do plafona. Dakle, usponi i te žine za početnike i za iskusne asove. Obavezno bi imalo jaku boulder salu koja bi morala da ima dvadesetak odvojenih problema za jako boulder takmičenje i koja bi imala kampus, ljestve i svu neophodnu opremu za kondicione pripreme, te malu priručnu teretanu, uz mali kafić i radnjom sa penjačkom opremom. Naravno da bi tu bile i garderoba kao i priručne prostorije sa svom adekvatnom opremom za održavanje. Bilo bi lijepo i kada bi se vanjski zidovi pomenutog zamišljenog objekta mogli iskoristiti za uspone u lijepim danima i na njima se postaviti par kvalitetnih uspona. Naravno, idealno bi bilo kada bi prostor bio lijepo klimatiziran. Uz njega bi se mogao uvezati još par sportova za rekreaciju. Ali, da ne pretjerujemo, pričamo o penjanju.

- Da li se penjač rađa ili svako može biti penjač ako se ne boji i ako se dovoljno potrudi?
- Ma naravno da genetika igra veliku ulogu i ti ljudi u nekim segmentima penjanja moraju uložiti manje truda. Ali ne treba zaboraviti da je ponjanje veoma slojevit sport i da mnogo faktora gradi kvalitetnog penjača. Mislim da je presudni faktor glad za penjanjem. To su oni koji i dan i noć mogu pričati o ovome divnom sportu, oni koji odu kući i sanjaju problem koji nisu uspjeli riješiti na penjalištu, oni koji nisu sretni kada ne dotaknu stijenu svakih malo. Znam da ovo zvuči malo bolesno i znam da, kao što moja žena kaže, za ovakve treba otvoriti kliniku, ali vjeruj mi, samo ovi probiju plafon i popenju strašne stvari, jer to su vizionari. Dakle, mislim da je najbitinija glad i ona svakoga može dovesti do 8b, a nakon te ocjene puno faktora igra ulogu i naravno, genetika je jedan od krupnijih.

U penjalištu Drežnica. Foto: Nocomment

- Kako izgleda jedna "radna sedmica" za vrhunskog penjača, opiši nivo i strukturu treninga u toku nekih jačih priprema.
- Te pripreme za vrhunskog penjača prestaju samo jednom godišnje kada se dopusti tijelu da se odmori. Ono što ja ne volim kod ovoga sporta je to što morate biti neprestano u treningu i ne smijete popuštati ni trenutka jer odmah osjetite pad. Danas vrhunski penjači treniraju šest puta sedmično, ali kada to spustimo na neki nivo normalnih ljudi onda bi to bila dva jaka kondiciona treninga u sali i dva penjanja vani, koji bi se bazirali na on sight i redpoint pokušajima. Između ovih penjačkih dana bi se ubacili aerobni treninzi. Ali ono što je nabitnije je to da se u svemu ovome ne izgubi ćeif.

- Vani postoje pojedinci koji žive od alpinizma, sportskog penjanja, pa i boulderinga (preko sponzorstva). Da li bi se mogao "prepoznati" u toj ulozi ili misliš da profesionalizam ubija draž penjanja (ono, kad nešto moraš, onda ti nije ćeif, pa makar i to što najviše voliš)?
- Možda na pola godine ili godinu, ali živjeti od toga stalno, ne.Mislim da čovjek mora raditi nešto konkretno i produktivno u svom životu, a penjanje je ipak samo ćeif. Nekada davno sam u jednom starom Rock and Ice-u pročitao intervju sa Randy Levitt-om i ostao impresioniran. Čovjek ima svoju firmu i u isto vrijeme je postizao respektabilne svjetske rezultate u više sportova, naravno i u penjanju. Ja se penjanjem pokušavam baviti u svoje slobodno vrijeme. Mislim da me samo penjanje u životu ne može ispuniti, a vjeruj mi, kada slušam intervjue profesionalaca u bilo kom sportu rijetko kada budem impresioniran i ne bih se želio staviti u istu ravan sa njima.

Let! Foto: Nocomment.

- Kod tebe je, izgleda, razvijena potereba da prenosiš iskustva, energiju, motivaciju... na druge, pogotovo mlađe (kao trener u Nocomment-u, publicist itd...). Šta ti treba (ili nedostaje) da bi bio zadovoljan u tom smislu?
- Da riješimo jednu veliku misteriju. Svi ljudi koje ja poznajem i koji rade slične stvari rade jer imaju neki svoj lični interes u svemu tome, bili da je to novac, ili pažnja koju dobijaju ili je jednostavno ćeif. Ni ja nisam drugačiji. Priča sa Nocomment-om je počela jer je mali boulder u Yeti-ju bilo pred zatvaranje i nismo imali stijene za penjanje tokom zime. A kod nas zime znaju biti duge i dosadne bez penjanja, tako da je sve krenulo iz moje želje i potrebe za penjanjem. Kada smo pokrenuli klug, podigli stijenu i počeli trenirati, javilo se nekoliko mladih i potreba za radom sa njima i tako je to krenulo i moram reći da, malo po malo, prelazi u ćeif, naročito kada vam se ta pozitivna energija lijepo vrati. I sada se to polako pretvara u nešto krupnije, ali ono što smatramo najvećom vrijednosti je lijepi odnos između članova kluba i pozitivni rivalitet, kao i princip da moraju dobro učiti inače nema penjanja, tako da svoj dijeci koja vole penjanje ono postaje stimulans za školu. Smatram da prenošenje iskustava mora biti jedan od principa u životu jer se zekat na znanje mora dati. Moram reći da mi je zadovoljstvo kada vidim nekoga poput Amine ili Stefana kada stisnu smjer koji je njihov ili čak moj maksimum. Impresivna je brzina kojom napreduju njihove generacije u odnosu na naše.
Ovom prilikom moram izdvojiti jedinog čovjeka koga ja znam da radi slične stvari bez nekog ličnog interesa i koji me često postidi. To je moj prijatelj Namik Klinić, čovjek za koga se ne zna da je po Bosni i Hercegovini ostavio veliki broj zabušenih smjerova iza sebe i koji je učinio velike stvari kada smo pravili našu stijenu, sve pod motivom: "Buraz, to je za djecu".
A šta mi nedostaje, vremena jer u tom smislu nismo ni zagrebali stvari koje terbaju da se urade i koje planiramo raditi, što će, vjerujem, potrajati, a kada budu aktuelne prvi ćete čuti za njih.

- Smatraš li uspjehe drugih (rivala) "bačenom rukavicom" (izazovom i motivacijom) ili imaš svoj cilj, bez obzira kako drugi diktiraju tempo i domete? Koliko ima ličnih kontkata sa rivalima i kakvi su odnosi?
- Ma naravno da je uspjeh drugih penjača dobra stvar i da je to samo podstrek za mene da uradim još više. Uvijek imam svoj cilj, a ovakve stvari ga ubrzaju jer nekad sami ne možete pomaći granicu, napravite sebi barijeru u glavi koju je teško preći. A što se tiče ličnih kontakata oni su OK sa svim ljudima koji se znaju normalno ponašati. Kada sam ja počinjao uvijek je postojao rivalitet, ali onaj pozitivni, kada smo skupa trenirali i gurali jedni druge. Danas imate i drugih pristupa, gdje ne samo da ne smijemo prenositi znanje jedan na drugog, nego nedaj Bože da neko iz jednog kluba penje sa kolegom iz drugog. Penjanje treba prije svega biti dobro druženje pa onda sve ostalo. Na žalost, ima onih koji su to zaboravili ili to nikada nisu znali. 

Ma, nemoj me zezati...! Foto: Nocomment, Visočica

- Etika i moral je oblast u sportskom penjanju i "široj okolini" na koju si posebno osjetljiv. Šta je uzrok? Šta raditi da se etika održi?
- Etika za mene dođe nešto kao kućni odgoj penjača. Mene su moji roditelji naučili da nije lijepo lagati i ja se držim toga. U svakom sportu moraju postojati određena pravila pa i u sportskom penjanju. Samo što kod nas nema sudije, tu ste vi i vaš partner i stijena. Ja sam već jednom rekao da sam bio impresioniran sa etikom starih alpinista kojima se vjerovalo na riječ za svaki izvedeni uspon. To su gospoda ovih naših sportova. Danas se to negdje izgubilo i mislim da je to najvažnije usaditi u nove generacije. Mislim da su najgori oni ljudi koji odobravaju neetične stvari, jer je njih više, a ovih što ih provode u dijelo je mali broj i veoma se brzo proširi taj loš glas o njima. Ali oni ih upravo učine radi ličnih inetesa i ovih koji neće da "ljuljaju". Čuo sam puno komentara tipa "ma ne ljuljaj" ili "ne kvari atmosferu među penjačima", ali ja mislim da neetično ponašanje ima dalekosežne posljedice i da po svaku cijenu treba reagovati na njega.

- Lična karta: nadimak, nadimak koji ne voliš, godine, znak u horoskopu, zanimanje, omiljena klopa, omiljena frizura, najbolji film, melodija koja se najčešće vrti u glavi, omiljeni dio opreme, penjačice smrde ili mirišu, najčešća poštapalica, penjački idol, vegetarijanac...
- Ma nemoj me zezati...