Ovako je počelo! Za sve što slijedi "kriv" je pogled na kanjon Rakitnice sa ovog mjesta, nekoliko mjeseci ranije.

Proljeće se osjeti u svemu, suncu, mladom lišću, vjetru, a i u našim ambicijama - "proguliti" konačno kroz Rakitnicu pravcem Bobovica - Mirak -
Višnjevlje - Lukomir - Umoljani i doživjeti dubinu, divljinu i zabačenost tog spoja Visočice i Bjelašnice.

Već nekoliko godina gledam lijevu stranu kanjona Rakitnice sa svojim divljim šumama i pitomim livadama, pitajući se šta tamo ima, želeći proći tim dijelom i osjetiti tu divljinu i zabačenost. Ali, uvijek se nađe nešto što pokvari planove - ili je ljeto i prebujna vegetacija, ili zima i snijeg ili se jednostavno nema s kim otići na takvu turu.

Ali ove godine se više nije imalo kud, jaran Hido i ja čvrsto odlučismo da pokušamo "proguliti" turu Bobovica - Mirak - Višnjevlje - Lopar - Grušačko Polje i dalje jal' na Sinanoviće jal' na Grušču i Prebilje, pa kako bude.

Usovište, mjesto gdje i zima i proljeće ispoljavaju "najdublje emocije".

Problem je bio u nedostatku informacija, a da o obilježenim stazama i ne govorim. Mada neki kažu da to i jest draž naših planina, ipak, potražili smo osobu koja bi zasigurno morala poznavati taj kraj - Fikret Braco Kahrović, čovjek koji vjerovatno najbolje poznaje bosanske planine. I pitamo ti mi Fikreta da li ima kakav savjet ili preporuku.

Međutim, Fikret se odmah oduševio idejom i predložio nam da zajedno krenemo od Bobovice do Višnjevlja, pa da mi nastavimo gore na Lopar, a on i jedan njegov prijatelj će na Lukomir i nazad na Bobovicu. 

Balvani za preskakanje, podvlačenje, zaobilaženje, spoticanje... Jednostavno - balvani za sve!

Naravno, prijedlog je odmah prihvaćen i u Bobovici 07. aprila u 8h smo "put pod noge stavili" Fikret, Haris, Hido, Vincent i ja.
A ko je Vincent?
E, to je onaj Vincent koji je zimus pokušao da se od Lukomira, preko Višnjevlja, probije do Mirka i Bobovice. To mu nije uspjelo, čitav jedan dan proveo je tražeći stazu za dalje, a drugi dan vraćajući natrag za Lukomir. Ali radoznalost i upornost svojstvena samo čovjeku ga je nagnala da opet pokuša - ovaj put bolje pripremljen i sa izvrsnim vodičem.

Višnjevlje gledano sa Orlića, Rakitnica protiče s desne strane.

I tako smo nas petorica te subote krenuli na dugo očekivanu turu. Do Mirka je sve bilo po planu, tim predjelima smo više puta prolazili. Napili smo se vode sa Međeđe (N 43 37.264, E 18 12.462) i doručkovali kod koliba. Nakon Mirka počinju problemi - izašli smo na "logičnu" stazu koja vodi na sedlo iznad Mirka, očekujuci stazu i u nastavku.
Ali, dočekala nas je skoro vertikalna stijena, a mi pod teškim ruksacima - sa vrećama i šatorima. Ipak, nekako smo se spustili, ali smo na tom mjestu izgubili cca 1h. Dole smo naišli na prilično dobru stazu koja prelazi preko Usovišća kome samo ime govori o karakteru - tu nema vertikalnog stabla jer lavine tu redovno deru.

Rakitnica sa Orlića. Divljina sa okusom proljeća!

Nakon Usovišća slijedi Vadetina (N 43 37.241, E 18 11.404), prostrana livada sa dvije stare, napuštene kolibe. Staza vodi strmo uz livadu da bi odmah iza vrha, takođe strmo, sišla niz livadu i nastavila kroz šumu. Dalje, staza je relativno dobra - kažem relativno jer oborenih stabala je sve više i prilično je naporno preskakati ih ili zaobilaziti.
Ipak, prošli smo i tu šumu iza Vadetine i izbili na jedan vidikovac. Odmah na vidikovcu nam je zapalo za oko čudno polomljeno stablo - malo bolje smo ga pogledali i vidjeli na njemu tragove medvjeđih kandži, zuba i tragove krzna. Šta li je medi bilo da se ovako iživljava, nikome nije jasno.

Višnjevlje "down town". Zapušten voćnjak i krovovi daju predivan osjećaj patine.

Krenuli smo dalje, očekujući stazu kao i do sada. Ali, staze dalje nije bilo - "logičan" put izohipsom je vodio preko laviništa, skoro neprohodnim pravcem. Jedna staza niže činila nam se "nelogična" jer se spuštala previše nisko. Nakon desetominutne nedoumice, Fikret i ja smo bez ruksaka krenuli izohipsom do grebena, odakle nam se činilo da bismo morali vidjeti nastavak puta. Ipak, na grebenu osim medvjeđeg "jebališta", velike površine utabane medvjeđim tijelima, nismo vidjeli ništa i vratili smo se.

Ne mireći se sa ovakvim ishodom, Hido, Vincent i Fikret su, nakon nekog vremena, krenuli donjom, "nelogičnom", stazom da vide da li ona nekuda vodi. I zaista, pored svih oborenih stabala, našli su stazu. Nažalost, već je bilo 15h i nije bilo vremena da krenemo dalje pa smo, pomalo razočarani, odustali i krenuli nazad. Na povratku smo našli ne stazu, već "autoput" koji vodi oko stijene iznad Mirka, te jeli i popili kafu na Međeđoj, da bi u Bobovici, kod auta, bili oko 20h. 

Vrhunac ugođaja. Alpski ambijent, miks behara, snijega, sunca...

Ipak, želja da se prođe do Višnjevlja nije nas napuštala pa smo se u međuvremenu konsolidovali, uvidjevši da je pametnije pokušati "proguliti" turu za jedan dan do Višnjevlja i gore na Lukomir, te na Umoljane ili Bobovicu. I tako je "novastara" ekipa u sastavu Ešref, Hido, Haris i ja sa laganim ruksacima krenula na istu turu kao sedam dana ranije. Ovaj put su stvari mnogo bolje krenule - na Mirku smo bili već za 1h i 10 minuta, kratko doručkovali, sada već poznatom stazom brzo prešli Mirak i Vadetinu, te došli nadomak onog "medvjeđeg jebališta".

Žičara na Rakitnici. U ovo vrijeme je Rakitnica vjerovatno najhladnija rijeka u ovom dijelu svijeta

Ovaj put smo skrenuli stazom dole (N 43 37.120, E 18 11.073), prejahali nekoliko bukava te izbili na greben spram Orlića - dominantne stijene iznad Višnjevlja. Tu smo naišli na prilično veliku rupu - izohipsom se od stabala nije moglo, a poučeni iskustvom od prošle nedjelje, odmah smo krenuli do dna rupe i dalje strmom stazom prema Orliću.
A Orlić je priča za sebe - definitivno najbolji vidikovac na ovom rejonu

Staza iz Rakitnice za Lukomir je prilično strma i naporna ("čaršija" Višnjevlje vidljiva s druge strane kanjona).

Ispod Orlića, Višnjevlje i Rakitnica, iznad obronci Visočice, a prekoputa Bjelašnica i Lukomir. Malo smo slikali i potom strmo dolje se spustili do Višnjevlja. Višnjevlje (N 43 36.911, E 18 10.197) je jedno posebno mjesto - skupina koliba na visini od cca 800 metara sa predivnim livadama i još ljepšim pogledom na Rakitnicu i Visočicu. Nakon kratkog ručka u samom centru Višnjevlja, krenuli smo da nađemo prvo vodu, a potom i stazu ka mostu na Rakitnici. Vodu je našao Haris (valjda je njemu najviše trebala). Koordinate izvora su N 43 36.815, E 18 10.076.

Višnjevlje gledano s druge strane i vidikovas Orlić sasvim lijevo.

Od prvih koliba Višnjevlja staza vodi nizbrdo preko livade, i to dobrim, uhodanim putem preko serpentina do mosta na Rakitnici (N 43 36.947, E 18 09.841). Na Rakitnici je neko nabrao srijemuša (Ešref), a neko se haman i okupao (Haris). Oko 14.30 smo krenuli prilično uhodanom, ali i prilično strmom stazom ka Lukomiru.

Oko 1820h smo bili u Lukomiru, a oko 21h smo bili u Umoljanima gdje nas je čekala Sanči sa autom.
Sve u svemu, tura vrijedna prolaska - prelazi preko divljih terena Rakitnice, a vidici su fenomenalni. A slijedeci put, ko zna, vjerovatno na Lopar.