Susret sa vrhovima Maglića. Foto: A. Mušić

"Moram vam ovo ispričat... borim se sa onim stijenama... okrenem se i vidim "handuriju" pod nogama... okrenem se na drugu stranu, a ono... ma, stomak mi se "podguriva". Dođe mi da pjevam, k'o bit će mi lakše. Ljudi moji, naumpade mi pjesma, a ni melodiju joj ne znam... ne izlazi iz glave: U-ČI-NI BAR JE-DAN PO-GRE-ŠAN KO-RAK... "

O Magliću je napisano više reportaža na Zone-2000 i kao da se mnogo novog i ne može dodati. Ipak! Par sličica, par odživljenih trenutaka navelo me da se oglasim sa par riječi.
Nakon neuspjelog (objektivne okolnosti) angažovanja vodiča preko prijatelja u Goraždu, a zahvaljujući pomoći "zonzona", odlučujemo iskušati sreću i sami se uputiti u nepoznato. Ama, i nije nam prvi put. Petak, odmah nakon posla furamo put Sarajeva gdje nas čekaju prijatelji koji će nam praviti društvo na turi. Tovarimo Škodu "k'o zadružno magare" i krećemo put Tjentišta. Vrlo lako se snalazimo, te u gluho doba noći izbijamo na Dernečište. Nalazimo komad ravnog terena ispod razgranate bukve i podižemo logor. Uvijek mi kafa u logoru podno znanih i neznanih vrhova ima neki anđeoski okus, kao okus "nektara". Nevjerovatno! A ista "Zlatna đezva" kao kod kuće.
Uz plamen logorske vatre provociramo uspomene na prethodne avanture sve do duboko u noć...

Maglić sa Prijevora obasjanog zalazećim suncem. Foto: A. Mušić

Jutro sviće prohladno i vlažno. Maglić nam daje do znanja zašto je dobio tako "maglovito" ime. Nismo razočarani. Ili će nas pustiti sebi u njedra, ili neće, nema trećeg. Nek odluka bude na planini. Pakujemo logor, putem ćemo odlučiti gdje pravimo slijedeći. Dok pakujemo opremu, niz put nam se ukazuje figura sa ruksakom na leđima. Ovaj, izgleda, konta istu stvar ko i mi.
- Jaranee, haj' 'vaaaamo!
Maše rukama i pokazuje put magle.
- Ma znamo, hajde 'vamo. Skupa ćemo!
Saznajemo da se lik zove Georgi. Iz Bugarske je. Obilazi najviše vrhove svih evropskih država. Dolazi sa Triglava i ide na Bobotov Kuk. Odradio je već dvadeset država. Smijemo se, garant se u Holandiji napatio. Jedan od "zonzona" sa najtečnijim engleskim objašnjava mu šta znači naziv planine.
- Čovječe, 'ma, reci mu jednostavno: FOG-IĆ!

Atraktivno okno u grebenu Maglića. Foto: A. Mušić

Hm, nije mi prvi put da pokušavam obogatit engleski novim riječima. Pade mi na um kad sam sa svojim skromnim znanjem engleskog pokušavao objasniti holanđanima koje sam vod'o po Vlašiću o čemu se radi kad smo naletjeli na kolibu visoko u planini. Mozak zablokir'o! Kako se ono kažeeee... "SHEPHERD" na engleskom? Napokon nađoh rješenje, al' hoće li me razumjeti?
- This is house of sheep manager!
Salva smijeha i odobravanja. Skonto! Skonto je i Georgi. Onda je vrijeme da krenemo...

Pod "ferratom". Foto: A. Mušić

Ulazimo u šumu i na prvom koraku "bosanska" priča. Blatnjavi tragovi traktorskih guma i trupci na sve strane. Pa kako? Kakav je ovo nacionalni park u kojem se eksploatiše šuma i uništava sve što dođe ispod teških, traktorskih guma?
A zabranjeno logorovat?!
Izlazimo iz predmeta našeg razočarenja, iz "nekadašnje" šume i nastavljamo travnatom visoravni. Svako malo nailazimo na izrovane pašnjake, tragove gozbe divljih svinja. "Fogić" je još u magli. Zbog visine, vegetacija kasni, pa se sladimo borovnicama i malinama. Pravo su osvježenje. 

Na hrptu pod vrhom Maglića. Kameno okno nalazi se lijevo, van slike, vidljivo pri usponu na sam vrh. Foto: A. Musić

Uvlačimo se pod kamene gromade planine kad je vrijeme da lagana šetnja pređe u već ozbiljniji uspon, koji bi se komotno mogao nazvati ferratom. Ferrata na balkanski način, jer jedino osiguranje koje imamo je ono koje se dobije s uplatom članarine PS BiH. Brzo se ispostavlja da je jednom od nas ovo prvo visokogorsko iskustvo, a nakon nekog vremena i visinski rekord koji je, kad ga je dostigao, obarao poput Sergeja Bubke - sa svakim novim korakom.
Izbijamo na sedlo podno vrha i umjesto fantastičnog pogleda imamo samo ugođaj alpske svježine i jakog vjetra kojem se jedino magla odupire. Mimoilazimo se sa ekipom iz Posušja, a vrlo brzo i sa ekipom iz Osjeka i Vukovara. Popeli se sa Prijevora, kažu da je "gutavo", mokro, nije sigurno za povratak. 

Pogled iz pravca vrha Maglića na Trnovačko jezero u Crnoj Gori i dolinu Suhe (koja se nastavlja ka Perućici i Sutjesci)

Tri sata nakon polaska izlazimo na "krov" Bosne i Hercegovine, Maglić, 2386 metara iznad mora. Slikamo se na vrhu, a zatim i na kamenoj piramidi sa drugom Jožom, koji je ovim planinama gazio iz sasvim drugih pobuda. Daj zastavu, trebat će, ima prazno mjesto u "Zone Summit Gallery". Na momente se kroz maglu ukazuje Trnovačko jezero u Crnoj Gori i nije nam trebalo puno vremena da odredimo temu za sutrašnji dan. Vjetar nas tjera nazad. Silazimo pažljivo, stopu po stopu.
- Uh, majku mu, ovo je zahebanije nego popet se!
- Jašta je, samo polako, traži čvrst oslonac.
Silazimo na hrbat planine koji veže bosanskohercegovački i crnogorski Maglić i pravimo pauzu. 

"Fogić" u svom elementu! Foto: A. Mušić

Kao i uvijek, sređuju se utisci. Vrijeme nas je poslužilo. Nije padalo, a Bogami ni grmilo. Sad se i magla razišla. U pola priče, prekine nas "Bubka":
- Moram vam ovo ispričat... borim se sa onim stjenama... okrenem se i vidim "handuriju" pod nogama... okrenem se na drugu stranu, a ono... ma, stomak mi se "podguriva". Dođe mi da pjevam, k'o bit će mi lakše. Ljudi moji, naumpade mi pjesma, a ni melodiju joj ne znam... ne izlazi iz glave: U-ČI-NI BAR JE-DAN PO-GRE-ŠAN KO-RAK... Skontam šta pjevam, pa kažem sebi: LA ILAHE ILLALLAH, šta ti je b'a?! Džaba... LA ILAHE... PO-GRE-ŠAN KO-RAK... Aaaaaa, šejtanluka..! 

Tnovačko jezero odakle je vidljiv vrh Maglića. Jezero je u ljetnoj sezoni za mnogobrojne posjetioce krajnje ishodište. Foto: A. Mušić

Dolina odjekuje smijehom. Još smješnije zvuči prevod pjesme "Učini bar jedan pogrešan korak" na Engleski. Smije se s nama i jaran iz Bugarske. Eh, ovo ćemo sigurno prepričavat godinama uz logorske vatre. Uz smijeh i borovnice vraćamo se na Dernečište. Hoćemo li pit tu kafu? Ma haj'mo na Prijevor, pa ćemo pravit i kafu i logor. Na Prijevor stižemo upravo u momentu kada sunce obasjava pašnjake podno tamnih, maglovitih vrhova. Prelijepa slika. To je ono što nas vuče gore, u brda.

Trnovačko je tipično glečersko jezero, trag ledenog doba na tom prostoru. Visokom morenom je odvojeno od ostatka doline. Foto: A. Mušić

Na Prijevoru puše prohladan vjetar pa se odlučujemo na još dva sata hodanja do Trnovačkog jezera, dok se vidi. Kafu ćemo pravit kad se smrkne. Hajde onda, kad je tako - raspali niz brdo!
- Hm, zašto se moramo toliko spuštat, pa opet uz brdo? Zar se ne može poprijeko?
- Eto, tebe čekali da skontaš.
Smrkava se na izlazu iz suhe jezerine u šumu.
- Hoćemo li kafu?
- Ma, haj'mo još ovo malo brda...
Ne znam za druge, ali mi se na momenat učinilo kao da se penjemo na mjesec. Pa nikad kraja. Da sam se bar psihički spremio. A, opet, k'o naviko u Bosni hodati po ravnom. Napokon izbijamo na jezero i opet po mrklom mraku podižemo logor. 

Čarobno jutro, na čarobnom mjestu. Dobro jutro! Foto: A. Mušić

Napokon kafa i kamara malih "lampica" na metar od nas. Nije im dosta što nas glede nego se i svađaju pred gostima. Nikad nisam doživio da divlje životinje u ovolikom broju i u neposrednoj blizini ljudi najnormalnije žive svoje uobičajene živote. Skika je trajala skoro dva sata. Raspravljamo jesu li to lisice, lasice ili neki treći "hajvan". U toj "konstruktivnoj" raspravi došlo je i vrijeme za počinak. Kasnije, u toku noći će se ispostavit da smo izabrali najbolje kamenove i busenove za podložit pod leđa.

Jutro i svježina koja reže, gotovo bukvalno! Foto: A. Mušić

Ujutro se budimo u ambijentu kao iz bajki. "Oko" Crne Gore oivičeno trepavicama od 2000 m svuda unaokolo. Sunce proviruje iza vrhova. U tom trenutku jedan član ekipe zaključuje da je grehota propustiti ovakvu priliku. Priliku?!?! Vrlo brzo se glatka površina jezera uzburkala i uznemirila, a jedna glava provirila iz vode kao što je Nesi provirivala u mašti ribara i danguba u dalekoj i bratskoj Škotskoj. Ledena voda ne dozvoljava dugotrajno brčkanje. Bjež'! Nakon "kaljenja" prilazi nam crnogorski ribar. Maše glavom:
- De čoče, slikaj me sa ovim đetićem. Nijesi ti normaalan, bogumi nijesi!

Prašuma Perućica ispod Maglića je nastavak doline koja počinje pod morenom Trnovačkog jezera gore visoko ispod vrhova.

Eh brate, ko normalan ide u brdo i dimi se na logorskoj vatri kad može k'o čovjek uplatit kladionicu i izvalit se na trosjed ispred teleteksta?!
Slikamo ambijent i Maglić u daljini... Ne, opet slikamo maglu. Vrijeme je za povratak. Vratit ćemo se opet, valja nam i drugu stranu odradit. Volujak nas prati i budi maštu. Pred sami izlazak na Prijevoj srećemo veću grupu biciklista iz Sarajeva, Mostara, Travnika i drugih mjesta. Idu na Trnovačko. Baš mi je drago da sve više Bosanaca i Hercegovaca upražnjava aktivnosti na planinskom zraku. Srećemo i poznata lica. Želimo im sreću i lijep provod... i nijedan pogrešan korak!
U povratku svraćamo u Perućicu da malo pročešljamo objektivima stoljetnu šumu i vodopad Skakavac. Fantastičan završetak fantastičnog vikenda.
...I tako su oni sretno živjeli do kraja života... i obilazili brda i planine.