Zvonimir Nona Tomić sa biciklom na Zelenoj glavi, najvećem vrhu Prenja
Eh, neko je morao iznijeti biciklo na vrh Prenja. Čemu inače
biciklo i Prenj?
- Extravagancija?
U svakom slučaju prvi put kod nas, u BiH, našao se neko sa biciklom na vrhu većem od 2000m.
Drago mi je što sam to bio...
OK! Kad?
- Nisam siguran... Koja je to godina bila..?
Možda osamdeset sedma, osma... Ili kasnije. Nažalost nigdje to nisam zapisao.
Sjećam se...
- Dobro, čekaj... Zašto?
- Moraš li me stalno prekidat! ...Uvijek smo htjeli onom gore prostoru dati osobni pečat. Mislim da sam ga ja obilježio nečim interesantnim. U stvari, sazrelo je bilo među nama vrijeme za takvu vrstu pomaka. I ima još jedan razlog...
- Koji?
- Pa, planirao sam biciklo sakriti u Rakovom lazu. Onda sam vidio da bi ga čobani mogli naći ujutro. Morao sam ga pogurati dalje. Poslije sam ga gurao i nosio po inerciji...
- Skroz do na vrh?
- Kad sam već bio sa biciklom na Jezercu ne bih mogao sebi oprostiti lijenost ako ga ne bih iznio i na vrh, je li. Takva "glupost" još nikom nije...
- I? Kako je išlo?
- Teško. Apsurdno je bilo očekivati da mogu voziti biciklo bar dio puta, to nije nikakav "mountain bike". A biciklo je iskoristilo priliku i "zajahalo", zajedno sa ruksakom...
Ih, kako su oni na Jezercu iskolačili oči kad su vidjeli biciklistu. Sjedili su vani, uz vatru, a ja sam izronio iz mraka, onako kao svratio malo... Bila je tu veća grupa, Banjalučani, mislim, dvije debele tete s njima. Bio je tu i Salem iz Mostara, Coja iz Konjica i još neki... Eh, sijaset.
- Sutradan?
- Sutradan se većini činilo normalnim kad sam se uputio dalje, gore. Slikao sam se sa Salemom i Cojom pred kućom (Jezerce op.a.) kraj putokaza.
- I..?
- Nije bilo problema do Otiša. Tu, na grebenu bilo je vjetra pa me biciklo uvrtalo i guralo. Tu je bilo problema, posebno na onom mjestu, znaš... Tu sam morao blokirati točkove nekom šnjirom da mi biciklo ne klizi kad dohvati stijenu. Bilo je malo "čupavo" i u onoj strani prije izlaska na Glavu. Vjetar. Nije toliko jak koliko smeta u stvari, pogotovo ako si sa jednom slobodnom rukom...
Ovim se promijenio jedan ustajao način gledanja na planinu u kojoj
ima toliko prostora za novo
- Ipak si se uspio popet...
- Dobro, nije to nikakav podvig. Gluposti... Ali je bilo interesantno. Uživao sam u tome što ja to radim. Činilo mi se da sam time promijenio jedan ustajao način gledanja na planinu. U njoj ima toliko prostora za novo. Jednostavno, ne znam... Osjetiš da se nešto dagađa, da živiš...
- Kako nazad?
- Još teže. Prvo me zezao fotoaparat. To je ono 4x4 film, stara kamera, četiri kila u njoj... Nisam imao svjetlomjer. Onda sam maštao kako bi orgalo kad bih bacio biciklo niz stijene. Bio sam u iskušenju...
- Na kraju, šta te se najviše dojmilo?
- Šta me se najviše dojmilo? Ispod Skoka me prepala sova, u onoj šikari, noge su mi se odsjekle. Bio je sumrak, ja sam mislio medvjed. Zaklepetalo je ispred mene kao... To me se dojmilo.
Ma, šalim se.
Možda... Da si mogao čuti kako zvižde žice od bicikla na vjetru, gore na grebenu Otiša. Možda je to bilo naj... kako bih rekao... Najneobičnije.
