Sjeverozapadna strana masiva Cvitine, 1992m. Odavde, sa Vidrinih gruda, pogled na Cvitinu imponira. © M. Salihagić Gorsky

Još jedan kutak izuzetne ljepote i gotovo djevičanske čistote, skriven i zaturen u sjeverozapadnom dijelu planine Prenj. Otvorite oči, radi se o dijelu budućeg nacionalnog parka

Želim vam otkriti još jedan kutak izuzetne ljepote i gotovo djevičanske čistote, skriven i zaturen u sjeverozapadnom dijelu planine Prenj. To su Vidrine grude, koje sa kolosalnom, reljefno izbrazdanom Cvitinom (1992m), predstavljaju izuzetan prirodan sklad na prostoru budućeg nacionalnog parka Prenj – Čvrsnica – Čabulja.
Vidrine grude se nalaze u neposrednoj blizini Jablanice, grada iz kojega se vide sve tri planine budućeg Nacionalnog parka. Iz Jablanice, put nas vodi preko Grabovačkog jezera, potprenjskih sela, rijeka Šanice i Bijele, do Tretišta, polazne planinarske staze za Vidrine grude. Cijelim putem masivi Cvitine i Izgorjele grude, nadasve markantni i dominantni, mame osobitu pozornost.
(Z-2000: Za razliku od Vidrine grude, masiv Izgorjele grude leži Cvitini s desna i odvojen je od nje velikim sedlom Međuprenjevi, ne vidi se na gornjoj slici)

Izvor rijeke šanice, kristalnoprozirna voda, tipična za ovu krečnjačku, čistu podlogu. © M. Salihagić Gorsky

Prelazeći Bijelu, preko improvizovanog brvna, zapuhnu nas planinski povjetarac, prepun opojnog mirisa crnogorice, livadskog cvijeća, svježe tekuće vode. Uživamo, znatiželjno posmatrajući šumu rujem prekrivenu, u idiličnoj simfoniji šuma vjetra u krošnjama breza, javora, jasika, jasena... Vidjesmo plesalište u planini – na tisuće raznobojnih listova, pred našim ljubopitljivim očima, plesaše jesenski ples. Bili smo očarani igrom boja, sjena i svjetla, pred nama bi istinska ljepota. A gdje ćemo naći istinsku ljepotu, i kako ćemo je naći ako ona sama nije naš put i naša vodilja, koja nam zapali srce i začara dušu.

Slap rijeke Bijele, jedne malo poznate riječice od tri potprenjske
rijeke sa istim imenom: Bijela. © M. Salihagić Gorsky

Idući dalje kanjonom Bijele nailazimo na atraktivan vodopad koji se, strpoštavajući se u korito nabujale rijeke, uklapa u cjelokupan ugođaj za oči i dušu. Mnogobrojne kaskade s naplavinama, razlijevanje rijeke u manje i veće rukavce, smaragdno čista nezagađena voda, pa šta da čovjek poželi više! Zdena i Sejo "isprovocirani" prizorom, zaustiše u isti mah: što ste skrivali, do sada, ovu ljepotu od nas?

Vjerovalo se da je populacija divokoza na Prenju drastično smanjena. No, da li se radi o pogrešnoj procjeni ili su divokoze postale naivne... uglavnom mogu se sresti u planini. © M. Salihagić Gorsky

Dižemo se iznad kanjona rijeke, jednim dijelom puta idemo trasom bivše šumske željeznice koju je izgradila Austro–Ugarska radi eksploatacije šume 1910. i 1911. godine. Sječa šume na Prenju je bila neracionalna, što je dovelo do lošeg stanja u pojedinim predjelima, a na ovo su se često "kalemili" požari. Jedan takav veliki požar je izbio 1946. godine, u predjelu Vidrine grude – Letukin grad, gutajući svojim plamenom na desetine hektara najkvalitetnije borove šume. Tragovi tog požara su i dan danas vidljivi.
U visinskom dijelu kanjona primjećujemo koloniju sasušenih stabljika runolista na goloj stijeni. U neposrednoj je blizini i srednjovjekovni grad Borovac, nalazi se na grebenu koji spaja Rječice sa Cvitinom. U povelji kralja Alfonsa iz 1444., 1448., 1454. godine, u posjedu Herceg-Stjepana spominje se grad Borovac.

Gotovo nepoznata lovačka koliba Vidrine grude, u idiličnom ambijentu. © M. Salihagić Gorsky

Na Borovcu se i danas nalaze ostaci kule i jedne konjušnice. Nedavno su planinari donijeli sa tog lokaliteta par topovskih đuladi. Kako postoje indicije da je teren, u neposrednoj blizini kule, miniran, odustajemo od obilaska tog dijela. Stižemo pred Cvitinu. Mraki i Pepe šaraju dalekozorima po liticama i usjecima masiva, gdje su "osvajači beskorisnog" dosanjavali svoj san. Sjetih se Brace i njegovih živopisnih priča o stijenama, prvenstvenim smjerovima Prenja i Čvrsnice, u toploj ljetnoj noći, uz plam vatre, na bivku pod Velikim kukom.

Masiv Prenja pluta na oblacima. Sasvim lijevo kompleks Vidrine grude-Cvitina-Izgorjela gruda, par šiljaka u sredini Otiš i Zelena glava. Desno vjetrena brda, lanac dvotisućnjaka sa dominantnom piramidaom Lupoglava. © M. Salihagić Gorsky

Pogledi pucaju na Čvrsnicu, Čabulju, Bjelašnicu, Bitovinju, okolna jezera, dolinu Idbra. Nažalost, vidimo da je i šumarija iz Konjica probila šumsku cestu preko Repta do planinske doline Tisovice gdje se nalaze stoljetna stabla endemnog bora – munike. Tisovicom dominiraju vrhovi Zelena glava (2155), Otiš (2098) i masiv Vjetrenih brda (2038). Gledamo impozantnu Cvitinu, a već sutradan gledaćemo je sa druge strane, sa Rapta i Tisovice, gdje ćemo doživjeti nesvakidašnji smiraj dana sa idiličnim zalaskom sunca na horizontu, iza Čvrsnice.
Visoko iznad nas, poviše vrhova, graciozan i tih let orla kazuje nam ko je stvarni gospodar visina.