Vrhovi Galiča: Kerać, Vidina kapa i Herać u rano jutro
Po svojoj ljepoti Prenj je nesumnjivo prva planina u cijeloj Bosni Hdercegovini, a koliko sam ja prošao mogu reći, da od Makedonije i Crne Gore do Triglava, nigdje nema ljepše i veličanstvenije. Putovanje po Prenju veoma je zanimljivo. Ko hoće da se penje na vrhove i kukove i da kao divokoza prolazi policama strmih stijana i zidova, ima na pretek prilika da proba svoju snagu i vještinu. Ima dosta vratolomnih mjesta, gdje se može strmoglaviti u dubinu i razbiti o stijene ukoliko se ne pazi.
Strmoglave se niz stijene ponekad i hitre i lakonoge mlade čobanice pa poginu, kao ona sirotica sa Djevojačkog kuka. S jeseni u krošnjama prenjskih gvozdova po čitav dan pjevaju boje svoju veliku pjesmu umiranja. U skerletno-crvenim, žutim, zelenim i smeđim pelerinama jašu boje Prenjom glasno hihoćući iznamoglom listopadskom suncu, što čuči na srebrnim vrhovima planine. Putuju boje, a iza njih ostaje šareni ćilim smrti satkan od leševa mrtvog lišća.
Vrište boje u gvozdovima, mrkim kao hajdučke obrve, pjevaju svoj labuđi pjev, jer znaju da će uskoro umuknuti pod gluhim teretom prenjske bjeline. Na taj način, u svom vječnom, neumitnom hodu otkrivaju – meni se bar tako čini – jedan smisao planinarstva.
Usuđujam se da krupno griješim, da budem odviše ličan, ali danas kad s Lupoglava upijam sliku Prenja natopljenog umornom toplotom jesenjeg sunca, izgleda mi da nalazim najtačniji odgovor na pitanje koje mi je toliko puta postavljeno ,,Šta tražiš u tim gudurama?,, Uvjek sam odgovarao da tražim ljepotu, divlju ljepotu koja nosi stravu, koja zahtijeva da se borimo za nju, da riskiramo. Danas bi moj odgovor više nego ikada potkrijepila stvarnost.
Putujući preko Prenja te istražujući, početkom 1900-ih godina, naučnici, biolozi, geografi, geolozi i planinari: Jovan Cvijuić, Dragutin Hirc, Radivoj Simonović, Josip Poljak, Josip Fleger i drugi ostavili su nam prve pisane planinske opise i tekstove ove, nada sve, lijepe planine. Prije 105 godina tražio je prenjske ljepotei ispitivao čudesne fenomene ove planine pasionirani poklonik dinarskog krša, dr. Radivoj Siomonović. Njegov opis Prenja i pored svih nedostataka još ni danas nema premca u našoj planinarskoj literaturi. Neosporna je zasluga Simonovića što nam je kao planinar prvi opisom i slikom približio Prenja, a posebno što nam je ostavio zapisane nazive toponima i iz najzabačenijih dijelova planine.
Pogled na piramidu Lupoglava iz doline Lučina
Šteta što osim dvije male lokvice na cijelome Prenju nema gore nigdje povećeg lijepog jezera. Ime Prenj pročitao sam, od Heinrich Renner-a, 1896. godina, da znači ,,pašnjak,,. Po tome je ovo neslavensko ime planine ostalo još iz onog vremena kada su ovdje živili stari Iliri ili Kelti. Inače na Prenju ima samo četiri vrha, koji imaju neslovansko ime: Cvitin, Kantar, Ortiš i Taraš. Narod upravo zove Prenj samo pašnjake između najviših vrhova Kamenita glavica (1704 m), Crnoglav (1893 m), Lupoglav (2102 m), Has (1916 m), Cvitina (1992 m), Kantar (1851 m) i Veliko brdo (1864 m). Osim toga zovu Jablaničani ona dva vrha na sjevero-zapadnom odlomu Mali Prenj (1916 m) i Valiki Prenj (1992 m), koga Idbarci zovu Cetin. ,,Tu se uzdižu vrhovi M a l i P r e nj 1916 m, pa V e l i k i P r e nj 1992 m. (zvan i Cvitina, na karti pogrešno Cetinje) i V e l i k o B r d o 1873 m. Ovaj je dio Prenja okrenut prema Jablanici, pa ga narod zove pravi Prenj, jer sve ostalo narod više ne računa u Prenj,, (Dr. Josip Poljak, HP, br. 8/1928). ,,Zadnji greben Prenja (u užem smislu) prislanja se o greben Vjetrenih brda i Prijevorca (Kamenita glavica) u kojem se osovljuju Kantar, Veliko brdo, Cvitina i Has. Među ovim grabenima leže spomenute Ploče i Čemerni Do,, (Prof. Dragutin Hirc, HP, br. 7/1903.).
Gore na planini nema stalnih stanovnika, a stanari, koji preko ljeta izgone hajvan na planinu, obično ostanu samo oko svojih stanova i poznaju samo najbližu okolinu, a nemaju pregleda od cijele planine. Zbog toga se i događa, da često jedno isto brdo stanari na jednoj strani zovu jednim imenom, a na drugoj drugim imenom. Tako npr. Osobac 2026 m stanari u Crnom polju nazivaju Samograd, jer sa njihove strane izgleda kao kakav grad, dok zapadni i osamljeni kuk u Sivadiji nazivaju Osobac (1892 m). Granice Prenj planine i njenih ogranaka sa podnožjem obilježene su tačno sa zapada , sjevera i istoka klancem i dolinom rijeke Neretve. Ova rijeka prima u sebe sve potoke i rječice što teku iz Prenja. Na jugu nema prave granice, nego Prenj stoji u svezi sa južnim brdima. Bijelo polje više Mostara i sedla i uleglice, preko kojih je vodio stari put iz Mostara u Konjic, može se uzeti kao južna granica Prenja, a to su: Podporim, Porim, Rujište, Zimlje, Bahtijevica, Lipeta i Boračko jezero. Centralni masiv Prenj planine dugačak je oko 15 km, a neto toliko i širok.
Figura Crnoglava na straži u kamenoj pustoši na Čemernom dolom
Bacimo li opet pogled na stravični predio zemljine katastrofe u skupini Lupoglav, Ovčije brdo, Herać i Galič na Prenju – susrest ćemo se sa ljepotom koja prijeti i koja se grozi, uvjerit ćemo se da je ipak istinta Rousseau-ova tvrdnja da je lijepo samo ono što je strašno. Prema svojoj naravi i ukusu planinar traži jednu od ovih ljepota, a često i obje. Tom prilikom rečenice i riječi neadekvatne osjećaju i foto-kamera jedina su sredstva uobličavanja i izražavanja doživljenog utiska. Umjetnik, koji umije izraziti svoj osjećaj, rijetko zalazi u planinu. Planina pretstavlja za njega – rekao bih – busiju i zagonetku, negaciju ljepote.
Sredinom planinskog masiva proteže se od zapada prema istoku kao neki greben na kome su najviši vrhovi Galič 2042 m, Lupoglav 2102 m, Erać 2021 m, Vjetreno brdo 2000 m, Vilina glavica 1937 m, Zelena glava 2123 m, Ortiš 2097 m. ,,Razgled je bio divan. Čitav prenjski masiv sa veličanstvenim konturama Lupoglava,Vjetrenih Brda, Galiča, Velikog Prenja (1916 m), Cvitine (1992 m), Osobca (2024 m), Taraša (1742 m) i još mnogih čarobnih vrhova pruža se sa svih strana pod nama. Zelene Glavice imadu gotovo centralni smještaj na Prenju,, (Franjo Perše, HP, 10/1937). Od grebena prema jugu pružaju se tri kraka: Ovčije brdo 2021 m, Kapljuča 1946 m i Vršine 1971 m. Sa sjeverne strane grebena diže se Crnoglav 1892 m, iza kojega je duboka razjedena dolina, poslije koje se dalje prema sjeveru masiv podiže i čini dva sjevero-zapadna vrha Mali Prenj 1915 m i Cvitin ili Veliki Prenj 1992 m.
Skloniše Katerinen Hutte jula mjeseca 1908. Foto: Radivoj Simonović
Na sjevernoj strani planinskog masiva odjeljeno od grebena dižu se još usamljeni vrhovi kao Kruna 1914 m, Kapa 2004 m i Velika Motika 1832 m. Na istočnoj strani planinskog masiva odjeljeno od grebena diže se još nekoliko usamljenih vrhova kao Osobac (Samograd) 2024 m, Sivadija 1967 m, Kamenac 1867 m i Plavac 1924 m. Udubine na planinskom masivu bile su većinom nekada korita glečera.
Sjeverno od Lupoglava je digačka uzana dolina Lučina sa dnom nižim od 1500 m nad morem. Sjeverno od Crnoglava je u strašnome kršu pusta kotlina Čemerni Do, kojoj je dno 1507 m nad morem kao i, s drugu stranu prevoja, kameniti do Ploče i502 m n/m. Sjeverno od Ortiša spušta se pet kilometara dugačko uzano glečersko korito Tisovica puno morena, a najniža tačka korita leži na 1284 m nad morem. Na južnoj strani grebena ima na planinskom masivu više dolina, korita i kotlina. Barni do na zapadu strmo pada prema potoku Bijela. Poljica je divna amfiteatralna kotlina između Lupoglava u Kapljuče.
Eto, iz Poljica ispod Lupoglava preko Vjetrenih brda vodi stari čobanski put pod samu Zelenu Glavu, najkraća veza, sa pašnjacima u sjevarnom dijelu Prenja. O tom putu, koji prolazi kroz prirodno okno, u Vjetrenim brdima, u karti nema ni traga. ,,Gotovo sam siguran, da su ovaj prolaz poznavali već stari ilirski pastiri, prve lutalice po prenjskim bespućima. A upravo njima, ilirskim čobanima, izgleda da imamo zahvaliti ne samo za putove nego i za imena nekih prenjskih vrhova. Ortiš, Kantar, Taraš – ovi nazivi svakako nemaju slavenski korijen, a po svoj prilici ni Cvitinj. Pa i samo ime podsjeća na pretslavensko doba naše povjesti,, (Dr. Halid Čaušević, HP, 3/1959). U neravnom dnu najniže mjesto je 1491 m nad morem, a produžuje se prema jugozapadu u uzanu glečersku dolinu Pritres, gdje su na dnu užasni škripovi na pločama, a lijevo i desno strm zid. Između Kapljuče i Vršine je treća dolina do stanova Grudaca i dalje niz brdo do Podgorana. Između Vršine, Kamenca i Plavca je četvrta dolina, gdje se nalazi lokva Jezero, a ispod njega Domazeti stanovi. Između Kamenca i Sivadije udubljeno je glečersko korito Bjele vode.
Pogled na grupu Sivadija: lijevo se ističe Velika glava, u sdedini je stijena Sfinge i desno Sivadijski Osobac.
Između Osobca i Sivadije leži glečersko korito Vlasni do, koji se na istoku produžuje u Crno Polje. Ogranci Prenj planine na zapadu, sjeveru i istoku većinom su tako veliki da ih narod i ne računa u Prenj, nego ih posebnim imenima naziva. Glogovo na zapadu je nainteresantniji ogranak Prenj planine. Neobično su lijepe vrtače na leđima Glogova. Rečice je najsjeverniji ogranak planine. Uzanom kosom spojene je sa masivom kod vrha Cvitina. Bjelašnica je treći ogranak, koji se nastavlja od Kape i Vranovine. Na njemu su vrhovi Ploča, Radavac i Ljubina, a spušta se prema Konjicu čak do Neretve.
Borašnica je četvrti ogranak koga Poslušnik spaja sa Osopcem. Sa zapadne strane je strm zid, a na sjeveroistoku divnom gorom obraslo podnožje spušta se u plodnu dolinu, gdje teče Borački potok i spušta do Neretve. Crna gora sva prastarom jelovinom obrasla nastavlja se istočno na Sivadiju i spušta se prema Boračkom jezeru, koje je povećim brdom rastavjeno od Neretve. Doline u podnožju planine, na južnoj strani nema skoro nikakve, tu su samo produženja glečerskih korita od Pritresa, Grudaca, Domazetskog jezera i Bijelih voda, koje leže na planinskom masivu. Južna Bijela je tipična krška dolina kanjonskog oblika, strmih stijena i vratolomnih strmoglavica, rastavlja Glogovo od planinskog masiva. Po dnu ove provalije vijuga potočić kroz bijeli šljunak. Glogošnica je dolina na sjevero-zapadnoj strani ispod odrona Prenj planine. Rijeka koja tuda protiče kupi vodu sa Prenjskog podnožja i Rečica, pa se ulijeva u Neretvu kod Prenj stanice. Idbarska dolina je produženje Tisovice i nekadašnjeg glečera. Udubljena je u trijaskom krečnjaku izmeđuz Rečica i Ljubine planine. Na potoku koji dolinom protiče ima nekoliko mlinova i pilana.
Rakov Laz između Kape i Osobca šumom obrastao spušta se u dolinu, gdje su izvori rijeke Bijele, koja više Konjica utiče u Neretvu. Boračka Draga je upravo produženje Crnog polja. U gornjem dijelu ima prečaga, a donji dio je razriven i zasut odvalinama sa Poslušnika i Vodenog kuka. Cijela dolina je pusta. Boračko jezero leži u dnu drage u kotlini, kojoj je gornji dio zasut bijelim šljunkom. Potok koji dolinom protiče donosi vodu sa Boraka i puni jezero, iz koga se voda kroz jedan klanac u Neretvu ulijeva.
Pogled na junu padinu vrha Cvitina
,,Prije, ko je htio da putuje po Prenju, najzgodnije mu je bilo doći prvo u Jablanicu u vladin hotel, tu otsjesti, prepakovati prtljag i pripremiti se za put. Tu je uvjek bilo ljudi-vođa koji putuju po Prenju sa strancima. Ko je htio da pređe preko Prenja samo lijepo opravljenim putem, a neće da ide stranputicom, mogao je dobiti i jahaćeg konja sa samarom ili sedlom. Opravljenih puteva tada je bilo: dva do Idahutte na Glogovu (turističko sklonište), jedan preko Prenja od Idahutte do Maria Theresienhutte u Tisovici. Jedan od Lučina na Lupoglav, jedan od Tisovice dolje u Idbar, jedan od Tisovice gore na Ortiš, jedan ispod Ortiša i preko Jezerca na Crnopolje i jedan sa Crnog polja u Borke i dalje u Konjic.
1. Do Idahutte na Glogovu moglo se izaći sa tovarnim i sa jahaćim konjem dobro opravljenim putem. a) Iz Jablanice kreniti pored Neretve te kroz kanjon Valja i pored vrela Perutac sve cestom do hana gdje se prelazi Neretva. Odavde na lijevu stranu pa onda uz brdo klancen između stijena kroz Samograd (Štit) pa ispod Ratina do Poldiruhe (Radulovac) 1035 m kod Risovca, gdje se ovaj put sastavlja sa drugim. b) Iz Jablanice preko mosta u selo Lug i pored želj. pruge sve do kamenog mosta na Glogošnici. Onda skrenuti lijevo uz potok te zatim desno kroz selo Glogošnicu. Put nastavlja vijugajući uz brdo preko Alijine vode, gore na Poldiruhe kod Risovca. Put izvodi na Izlazine u Glogovski gvozd. Idahutte leži na vrlo lijepom zaravanku pod Malim Prenjom u bukovini.
Planinarska kuće Jezerce, 1938. godina. Pred kućom su grupa planinara HPD ,,Bjelašnica,,
2. Put od Idahutte do Maria Theresienhutte je vrlo zanimljiv. Sa najviše tačke Malog Prenja 1916 m, gdje je znak triangulacije, veoma je lijep vidik na sve strane. Odatle se spušta put ostavljajući Lučine desno, pa prolazi kroz strašnu kamenu pustoš i pored Crnoglava, Vršine i Kantara. Poslije izvora pod Kantarom, na Prijevoru, put skreće lijevo u Tisovicu. Sklonište Maria Teresienhutte smješteno je u rupi pod Zagonom i ne vidi se dok joj se sasvim blizu ne dođe.
3. Kroz Idbar dolje u Konjic put je bio vrlo lijep. Put prvo vodi kroz gustu šumu niz brdo u bezbrojnim serpentinama ispod stijena Djevojačkod Kuka, pa silazi u ravan kod šumarske kuće. Kad se, idući niz dolinu pored potoka Dbaraštica, prođe klanac, gdje ima mlin na vodopadu i velika pećina i dalje idući, iziđe se na drum kod Čelebića. Drumom do Konjica i prešavši kamenu ćupriju iziđe se u lijepu čaršiju pred željezničku štaciju.
4. Iz Tisovice na Crno polje, vodi dobar put uz brdo do, pod sami Ortiš. Ko hoće da se penje na vrh Otiša, može nastaviti dalje stazom i uživati krasne vidike od gore sa Ortiša. Inače put okreće na lijevo pa dragom niz brdo u doline između Motike i Taraša, te pored Jezera u ljevkastoj dolini pod Tarašom. Tu je na bražuljku prazna šumarska kuća, od koje se lijepo vidi zid od Poslušnika nad Rakovim lazom. Put dalje vodi niz Vlasni Do tako da putnik stalno vidi tri vrha Sivadije. Ispred Prijevora put okreće lijevo u šumovitu dolinu između Osobca i Sivadije pa izlazi na stanove u Crnom Polju.
Stan Krezo u Gornjim Poljicima, 19010. Godina. Foto: Radivoj Simonović.
5. Od Crnog Polja u Borke pa u Konjic, vodi lijep put prvo kroz gustu šumu u Boračkoj dragi pa iznad divnog Boračkog jezera do kuća gdje su žandari. Odatle do Konjica vodi kolski put ravnicom između njiva, kuća i hanova. Sa sadla Vrabačkoga spušta se cesta u zavojima do kuća seala Jošanice, pa onda dolinom do Neretve i kraj rijeke do Konjica.
6. Iz Glogošnice na sedlo Prenjsko (Greda) ima put samo do mlina u dolini Šanice pa onda se okreće desno u šumu i dalje u divlju pustoš i u gvozd, pa onda na Ogojke i gore čobanskom stazom pod Burin Klis i kroz smrčevinu na sedlo. Ovdje je užasna pustoš, neprohodna klekovina, rupa do rupe sve puno snijega, nigdje nema ni staze ni traga od hajvana ni od čovjeka. Tu smo morali u srpnju 1908. noćiti u jednoj rupi pa smo tek zorom prešli preko rascijepanih ploča i sišli dolje u Lučine.
7. Preko gvozda ispod sjevero-zapadnog odronka išao sam u jesen 1908. Zbog velikog prtljaga poveo sam pet nosača iz Jablanice, a dva starca iz Glogošnice dočekali su me na Prenj stanici. Kozjom stazom kuda konj ne može proći, popeli smo se na kosu koja se spušta od Malog Prenja i noćili smo na Dubovoj Ravni ispod Tvrdeš kuka kraj dvije velike vatre. Zorom gore na Tvrdeš 762 m među borove pa dalje na strmi divni Risovac i odatle na Brezice 1086 m na čistinu Izlazine. Onda smo kroz najgušći stari gvozd poprijeko prošli u visini 1100 m, preko vododerina do smetoderine pa odatle preko na kosu ispod Cvitine na vrh Suvu smrčevinu 1125 m. Uzanom kosom divokozijim putem spustili smo se preko Siljeve glave 851 m na Stražicu 675 m i dalje u šanički dol pa po noći sa lučem do Prenj stanice gdje smo noćili.
8. Iz Lučina na Lupoglav vodi put dolinom preko korita nekadšnjeg glečera, do širokog zaravnjenog kotla. Desnom u vrh njega pod Galičem našli smo ,,suvi vodopad,,. Dalje uz brdo ima izvor, koji kaplje iz stijene pa se onda prolazi ispod Pisma 1828 m strmog zida. Vijugajući vodi put uz brdo. Pravljen put na Lupoglav skreće desno preko odronjenog kamenja. Tu nas je uhvatila noć, pa se nijesmo popeli na Lupoglav da uživamo vidik i da vidimo ,,Šuplju stijenu,, kao prozor.
9. Pored Lupoglava dolje u Poljicu nema pravljenog puta, ali se može tovarnim konjem lako proći. Kad se pređe preko sedla na Grebenu, pa iziđe na južnu stranu, otvara se divan prizor. Pred vama je velika duboka i široka kotlina sa neravnim dnom okružena visokim golim brdima. Put niz brdo silazi preko okrunjenog kamenja, preko ploča, snježanika, basamaka od stijena. Dolje smo noćili pod vedrim nebom, kraj stanova Krezića. Stari Krezić Matiša pogodio se da nas vodi do Grudaca.
10. Preko Kapljuče i Ploča do Grudaca, put je užasno rđav, to nam je vođa već rekao, jer ovuda se izlazi na planinu. Uz Kapljuču gore išli smo sve preko basamaka tako su pločaste stijene svuda na putu. Ovdje je najčudnovatiji predio na cijelome Prenju. Ima čitavi niz dubokih bunarstih vrtača lijevo i desno u razjedenim slojevima. Odatle oko Kapljuče do iznad Grudaca izađosmo kroz odronjen kamen, nema puta za konje samo kozja staza. Morali smo konje rastovariti i prtljag na leđima prenositi, a konji jedva su sišli niz stijene pošto smo im rukama kamenje ispred nogu čistili.
11. Od Grudaca preko Jezera na Bijele vode put je užasan zapravo i nema ga. Stazu može naći samo čoban, koji ovuda godinama pase ovce. Pogodili smo jednu mladu ženu, da nas za dvije krune izvede na jezero. Ona je sa preslicom u ruci naprijed hodala među kamenjem, a mi smo ju pratili. Jezero među Kamencom i Vršinama je vrlo duboko dolje. Od jezera smo opet izgubili put i zašli bi u planin, da nijesmo našli starca Turčina, koji nas je izveo do blizu Prijevorca, odakle smo desno okrenuli u Bijele vode. Kod Lojpura iz Dračeva smo noćili.
12. Predio kroz Bijele vode na Prijevor je bez šume. Dolje u Bijelim vodama je velika lokva za hajvan i dubok ograđen bunar sa dobrom pijaćom vodom. Kod nekih velikih stijena, koje su se odvalile sa Kremenca i skotrljale dolje, stali smo i gledali žljebove, koji svjedoče da je to bilo prije više stotina godina. Odatle okreće put stranom Sivadije desno i izlazi na Prijevor sedlo. Tu je divan izgled prema Osobcu i prema Otišu. S Prijevora ide put ili pravo u Vlasni do, gdje se sastaje sa opravljenim putem ili na desno ispod Sivadije u Crno polje kod stanova,,. (Dr. Radivoj Simonović, Kalendar Bošnjak, br. 28, 01. 01. 1910).
Pripremio: B.Behrem
