Half Dome (2600m) se nalazi u Yosemite dolini, nacionalnom parku u Sjevernoj Kaliforniji. Na pet sati vožnje od San Franciska, nešto malo više od Sarajeva, ovaj gorostas nas je izazivao od kada smo ga prvi put ugledali. Evo kratke priče o 17 sati bez odmora, što nam je trebalo za 1350 metara vertikale...

Recept: da bi se popeo gore potrebna su dva hajvana, odokativno opreme, kondicija ili tvrdoglavost i jedna žličica vegete. Half Dome sa vidikovca na drugoj strani, auto smo ostavili u podnožju i krenuli. Prva zabluda: Ma ovo je šaša, začas ćemo mi to! Jest al' aha.
Hajvan prvi: Jason (Amer).
Nakon nekih dva sata planinarenja nailazimo na super vodopad koji ljeti malo presuši, ali je zimi prava mala Nijagara.

Huh, dobar dio je savladan. (št'e b'a. Valteru, aaaa, mišićaaa...)  Englez Steve, ćelo u ćošku, je ovdje negdje odustao nakon što se živ ispovraćao od napora.
Hajvan drugi: Bojan.
(Čekaj malo, ovo ime nam je poznato odnekud, čiji si ti mali? Pa ima li sijaseta, a da se taj ne upetlja? Taj čovjek-pauk što miriše na šumski požar (udario ga grom na jednom od vrhova - živa istina) se i dalje penje na šta stigne.)

Nakon pet sati, konačno u podnožju. Počinje! Vrijeme je da se navuku pape penjačice. Još samo malo, malena...
Žličica vegete: Ceco (Mora neko i solit... ovaj, kameru nosit)
Mahanje lakšem djelu dole ispod nas, pred nama je još trinaest sati, od "sad pa nadalje i u buduće" sve je uglavnom ručni rad.

Nema odmora dok traje obnova, drugovi, Half Dome noćas mora pasti! Trkamo se ko će prije do vrha, mi ili mrak.
Je... ga, dok Bojan organizuje kanape prođe me ćeif!

Idemo!
Trka, frka đon! Frka, trka đon! Drka, drka đon! Trka, frka đon! I nakon puno sličnih slika, konačno...

Ooo, ne... I jope! Ali sad na mračni pogon (najebasmo ako nas mrak uhvati ovdje). Trka, frka đon! Frka, trka đon! Drka, drka đon! Trka, frka đon! I konačno...

Na vrhu! Zalazak sunca i pomiješani osjećaji zadovoljstva i umora. Nakon dvanaest i po sati, tek par minuta poziranja, par scena za sjećanje. Deremo se, a iz doline odgovara eho.
"Mojne se sad raspilavit!" Pred nama je još pet sati spuštanja po mrklom mraku i trčanja kroz šumu. Spavanje na vrhu nikako nije preporučljivo, noću često ima gromova (Bojan se hvata noge - nije željan reprize), šuma je puna meda, tako da nećemo stati prije kampa u dolini.

Ej ba, dobro je, nije nam niko ukrao auto. Bar se nadamo, jer sa 1350 metara ne da ne vidimo auto, ne vidimo ni parking.
Stigli smo nazad u ponoć (24.00). Umor je prerastao u opijenost, spavali smo i hodali u isto vrijeme.
Tako mi dobrih vibracija, sutradan smo tucali orahe na nožnim mišićima, a hodanje je bio nepotreban luksuz :-)
E, da...
Jedna žličica vegete...