Jednosmijerna ulica i smrt klasičnog alpinizma. Na pitanje novinara, zašto uopšte osvajati vrh, reče neko: "Zato što je tu". Jednostavno! Prosto! Bez filozofije...

Da se nazori mijenjaju, običaji zaboravljaju i nije nešto novo. Početci sportskog penjanja su u nekim krajevima Njemačke izazvali pravu revoluciju. Pobornici klasičnog alpinizma su npr. u Pfalzu za dva dana povadili sve zabijene spitove. To je bilo prije 25 godina. Isti ti ili njihovi potomci koriste danas te spitove kao "sasvim razumljivo". Uobičajeno. Normalno. Vremena se mijenjaju. I ljudi. U alpinizmu je to isto kao i u svakom drugom sportu. Svake godine dolaze novi, čitave grupe. Neki odlaze odmah, neki poslije par mijeseci. Jedan mali postotak ostaje vijeran "na trajno" Sve se mijenja - dijalektika u alpinizmu... I opet nije sve promjena.
Kažu da čovijek na današnjem vaktu mora biti fleksibilan, ako hoće opstati. Prilagođavati se, shvatati novo. Znam sve to i opet NEĆU. Neću svaki novitet uzeti zdravo za gotovo, neću i ne mogu. Tvrdoglav sam, tradicionalan, staromodan... Kakva je razlika između tehničkog penjanja i "dry-toolinga" Po mom mišljenju nikakva. Svrha čitavog ovog teksta, popraćenog sa par slika, je upravo mišljenje. Slobodno mišljenje, bez medija, spitova i "dry-toolinga"...

Jedna od novih hala DAV-a (njemački planinarski savez). 

Mjesto dešavanja: Heilbronn. Vrijeme: Februar 2005. Visina stijene: 23-25 m. Težina: između IV i X+ (UIAA). U pauzi pričam sa jednim funkcionerom DAV-a. Slijedećih 10 godina će po proračunima tog saveza, oko 500.000 novih penjača okušati "osvajanje beskorisnog". Nisam možda razumio. Zamolim ga da napiše cifru na papir, pola miliona... Kaže, što se čudis, gledaš li nogomet? Kakve veze ima lopta sa penjanjem, pitam ga? Pogledaj neku od utakmica i obrati pažnju na reklame! Pored klasičnih reklama, kao banke i osiguravajuća društva, sve češće se vidi Salewa, Mammut... Očigledno da uloženi trud u reklame, u sigurnost spitova nije bio uzaludan. Što bi rekla moja rahmetli nana "ne radi Švabo ništa na kratke staze".

Istoričari uvijek razlikuju, uzrok, povod i posljedicu. Uzrok: nepoznat (što se Vi verate i lomatate po planinama?). Povod: katarza ili je..š ga, nešto mi fino oko srca. Posljedica: K'o u nogometu, ne igraju samo oni što im se igra, nego svi. Penjanje je "IN". Smeće, opušci, papiri... Sjetim se Tersa i njegove čakije, pa kontam kako ne bi bilo loše nekad i kakvo uže prerezat. Da ne dužim, posljedica su stijene zakonom zastićene od penjača - nema penjanja! Ima nas gomila, ne mogu se raznorazne ptice, ptičice i ptičurine od nas na miru pariti. Na slici je očigledan primjer takvog ponašanja. Taman jadne ptice napravile atmosferu, kontaju 50 m iznad zemlje nema nas ko smetat, kad ono... eto Edmunda iz Slovenije.
P.S. Ova prelijepa stijena će vijerovatno od slijedeće godine biti nekih 20-ak godina zatvorena za penjanje, da se priroda opet u njoj nađe, te da jadne ptičice na miru svoje sexualne sklonosti upraznjavaju. Sa pravom, misli autor ovih redova.

Okay! Priznajem da je tekst do sada bio "preoštar". Možda se neko našao i uvrijeđen.
Bivak ispod Prenja i penjanje u Himalajima i nije svačija stvar. Možda neki nalaze katarzu u ponavljanju pojedinačnih pokreta i to tako dugo dok ih na pamet ne nauce. Je li to sporstko penjanje ili smrt klasičnog alpinizma?!
A i sam sam takav. I onda kažem, penjem, ma šta ja znam, mislim 7a po francuskoj skali. U hali!!!. Možda se i popravim pa budem k'o prije. Možda? Dok to ne bude, želio bih predstaviti jednog novog penjača, jednog od budućih pola miliona. I to s ponosom. Jer je moje, kako on kaže... "papino najdraže".

Penjački vrt u mojoj mahali. Vrijeme: hladno i vijetrovito, kiša i sunce zajedno. Smijer: Prva III u Dinovom životu. Kako mu je bilo? Nemam pojma. Ne znam ni hoće li mu šta u pamćenju od toga poslije ostati?
K'o u svakom sportu, nije bitno samo da si nadaren, bitno je da se i znaš raji dobro pokazati. Pa kad neko gleda slike, misli: Auuu, pa šta ovaj mali radi? A taj na nekoj "livadi" stoji i pozira.
Kao što se iz priloženih slika vidi, dolaze nove generacije, jednosmjernom ulicom, uče od malih nogu. Nema više povratka na staro, klasično...

Nismo na 8000 m, ali jesmo u hali, ovaj put Kornwestheim, na mom "domacem" terenu. Ovde provodim slobodno vrijeme ako je kiša napolju, razmišljam o budućim projektima, umišljam kako mogu ovo i ono i... I poneku route zavrnem. Za dušu.
Zglobovi na prstima su vijerovatno kod svih aktivnijih penjača problem. Zaštiti se mogu samo dobrim zagrijavanjem, istezanjem i rastezanjem i šta ja znam čim. Ako sve to ne pomaže onda lijepi. Da mlađi odmah u startu nauče šta je u penjanju važno.

Dobro! U hali 7a, a napolju?
Napolju "nako", kako kad. Vrijeme: Mart 2005. Mijesto: Dolina i izvor Dunava u Schwartzwaldu. Po alpinističkom njemačkom almanahu ovo je najveća stijena poslije Alpa u Njemačkoj. Smijer: Leere Welt (Prazan svijet). Tezina: 6a.
Onaj ko je nekad šetao dunavskim obalama zna šta je Dunav. Jedna ogromna, velika rijeka, koja kroz puno zemalja protiče. Jal' je đavo, jal' su mađije, jal' nešto teže od oboje? Je li ovaj potok dole Dunav? Odgovor: JESTE. Jel' ovo alpinizam ili...? Odgovor potražite sami...