Salih Mulaosmanović u Paklenici jula 2007
Ovo je razgovor sa Salihom Mulaosmanovićem, po našoj ocjeni jednim od najperspektivnijih mladih alpinista u Bosni i Hercegovini. Povod je - Zumbul.
Šta je Zumbul? Kako bismo nakon svega ovoga mogli odgovoriti na to pitanje osim sa : Zumbul je planinsko cvijeće koje miriše na - pobjedu!
Zone-2000 su obogaćene za još jedan razgovor prožet rafiniranim senzualnim kvalitetima - ovaj put mirisom Zumbula. Ne znamo kako drugima, ali nama se ne čini teško ugraditi takve kvalitete u jedan intervju jer, ako su u pitanju stvari koje nam pumpaju adrenalin u krvotok, ta senzualna dimenzija nameće se sama po sebi, kao što je upravo slučaj sada. Idemo!
- Salih, ponavljaj za mnom: Kunem se...
- Kunem se...
- Rahmetom Titinim...
- Rahmetom Titinim...
- Da ću govoriti istinu...
- ...govoriti istinu...
- I samo istinu...
- ...samo istinu...
- Tako mi sponzori pomogli!
- ... sponzori pomogli!
- Howg!
- Po službenoj dužnosti, dužan sam te upozoriti da sve što kažeš može biti upotrijebljeno protiv tebe!
- ...protiv tebe!
- Ama, ne ponavljaj to!
- ;-)
Dramatika zalaska sunca u mjestu Paklenica
Prvo Pitanje: Ko je Zumbul? Ne, čekajder, ko je Salih?
- Ja sam Salih!?!
- Hi, hi... Ama, nemoj se zaj..., vidiš da te svijet gleda.
- Dobro, zovem se Salih Mulaosmanović, sin Muje Mulaosmanovića, rođen 1986...
- Ama, čekaj... Mujo Mulaosmanović, da to nije onaj alpinista iz generacije koja je sedamdesetih...
- E, taj...
- Vidi bogati, ko bi rek'o! Ti Mujin?!? Aaaaa... E, neka, baš mi je drago... Pozdravi starog. Nemoj zaboravit!
- 'Oću :-)
Po službenoj dužnosti (opet) dužni smo upozoriti čitaoce da je Mujo Mulaosmanović prvi bosansko-hercegovački alpinista koji je zajedno sa Branimirom Maltarićem probio granicu 7000m, osvojivši 1979 god Pik Korženjevska (7105m) (Članak ovdje!).
Nakon ovog susreta i spoznaje "da je mali Mujin", Paklenicom, gdje smo se slučajno sreli sa Salihom, već se osjećao miris planinskog cvijeća.
- Šta smo ono počeli... Aha, i ti Mujin. Šta radi Mujo?
- Otiš'o je u Australiju.
- Penje li?
- Jok, đe će...
Nemojte nas pogrešno shvatit, ali u Saliha smo se zaljubili na prvi pogled, da li zbog Muje ili zato što se osjećalo da u razgovoru sa njim nema distance, uobraženosti, visine... Nametao se mekoćom i odmjerenošću, zrelošću, ukratko prijatnošću. Čak nije bio ni izrazito mišićav, koliko je bilo za očekivat od nekoga ko se nalazi na domak "devetke". Lutao je malom pakleničkom čaršijom u potrazi za nečim: kokama, penjačkim partnerom, zalaskom sunca u Velebitskom kanalu, mirisom...
Da, mirisom, to je to. Mirisom Zumbula.
Stijena Anića kuka sa jasno izdiferenciranim "klinom" i njegovim dugim, eksponiranim bridom
- Brani li ti stari penjat?
- Branio je, iš'o sam samo sa njim, nije mi dao samom dok ne napunim 18... Ja dođ'o jedom, reko' stari, ja ispenj'o Stub Velikog kuka! Stub Velikog kuka??? . Maše stari glavom, ali ne galami. Kontam drago mu.
- Hi, hi... i ne brani ti više.
- Ma, vidi i on...
- Da nema fajde, a? - :-)
- Kad pomenu Veliki kuk, šta si još značajnije odradio, nešto u toj kategoriji...
- Pa... ne znam, ne penjem ja dugo. Malo sam penj'o ov'da po Paklenici...
- Ama, jes' ti penj'o Brid klina u Anića kuku?
- Jesam. Penjali dva dana. Kad sam siš'o ne možeš normalno da hodaš...
Brid klina je 350 metara visok, cijelom dužinom prevjesan smijer u Anića kuku u Paklenici. Ocjenjen je sa VI, A1. Smatra se fizički najzahtjevnijim registriranim smijerom u NP Paklnica. Ispenjan je prvi put 1970 godine, uspon je trajao 8 dana.
- Kako je bilo, de malo...
-Penj'o sam sa Harisom (Haris Kalajdžisalihović). Joj, golubova, jarane. Ja sam znao da ih ima, a Haris nije. A znaju iznenadit, ti se taman skoncentrišeš... Zanoćili mi u jednoj rupi, kad tup!, pa opet! Haris zagradio vrećom rupu, a golubovi hoće vani. Pusti ih, reko', Harise, bogati, ne'š od njih zaspat...
- Zaspat?!?!
Haris Kalajdžisalihović, Salih Mulaosmanović i Kenan Muftić (u sredini) ispod Celjskog stupa
Da pomenemo još neke značajne smijerove u Paklenici koje je Salih ispenjao ranije: Albatros 350m (VI, A0), Mosoraški 350m (VI), Velebitaški 350m (VI, A0), Kama Sutra 150m (VI-/VI ), Brid Klina 350m (VI, A1).
Salih je tih dana s početka jula kad smo se sreli, boravio u Paklenici, penjao nove i ponavljao neke interesantne smijerove zajedno sa Kenanom Muftićem, Harisom Kalajdžisalihovićem i Promžom Juvanom, tako da je ovaj pregled daleko od toga da bude kompletan... Nadamo se da će neko od njih sumirati i objaviti pregled tih uspona. Ovo je prilično impozantna lista čak i u širim razmjerama, budući da se Salih ne bavi dugo alpinizmom.
- Kol'ko ono reče da se dugo baviš ovim?
- Penjanjem?
- Ma, jok, galebarenjem :-)
- Oko dvije godine.
- Dvije godine?!? Nije tebe džaba Haris hvalio nakon Velikog Kuka.
- :-)
- Čime se inače baviš, vidim da si često i dugo ovdje u Paklenici. Odakle ti lova?
- Pa nisam tako često... Bavim se radovima "na visini", pa malo zaradim. Montiram reklame. Mi smo montirali najveću reklamu u Saraj'vu. Hemfri Bogart, ja uš'o u nju kad smo je vješali, joj, kolika je, jarane, a ljulja...
- A škola?
- Studiram DIF, drugu godinu...
... i treniram....
Paklenica u gro-planu. Tipične forme - od kamena do vegetacije - kojima se ne može poreći raskoš
Treći dan intervjua (a, kome se žuri), dva pitanja dnevno pri ovim temperaturama sasvim je dovoljno.
- Jarane, danas sam studirao Zumbula. Nisam ništa drugo radio...
- Šta je Zumbul? (smatrao sam da je ovo prvo pitanje dana)
- ...ja i Primož, on mi je novi partner ;-)
Na pomen Zumbula prvo što mi je palo na pamet bili su mirisi planinskih trava nošeni nevjerovatno prijatnim povjetarcem koji je strujao kroz kanjon Paklenice ono prvo veče kad su se naveze Haris - Keno i Salih - Primož uhvatile u koštac sa stotinjak metara visokim Celjskim stupom u Malom Ćuku, već uvijenim u pomrčinu.
Stijene kanjona pritisnula je tišina, samo se čulo rijetko zveckanje noćnih ptica i cvrkut opreme visoko gore u stijenama. I poneki glas, više kao eho... To je, bar meni, imalo najviše veze sa Zumbulom, koji je u mom malom svijetu pojmova još uvijek bio samo planinsko cvijeće.
Ipak...
- Šta je Zumbul? (bit će da sam ovim potrošio i drugo pitanje dana, ako bude kuveta za još koje večeras, poslije lubenice, neće se niko pretrgnut. Nadam se...)
- Sutra penjem Zumbula, jarane?
- A?!?
Za neke penjače je lubenica izazov koliko i stijena. Naveza u gornjem dijelu Mosoraškog smijera u Anića kuku
- Ja ne volim puno lubenicu.
Pretpostavio sam da to ima veze sa penjanjem, jer noć prije nekog težeg smijera ne isplati se trošiti vrijeme na relaciji šator - WC, kad je pametnije spavat.
Ili ga vadit u stijeni i pišat po raji ispod.
- Ima ih i koji seru u stijeni!
- Nećemo ih imenovat.
- Nećemo.
- Joj, jarane, ja volim penjat s Harisom, znaš kako pjeva. Kad malo zagusti, znaš kako zna fino zapjevat, ama milina... Srce ti 'voliko!
Jednom mi u Mosoraškom... ne, u Albatrosu... kad Haris zapjeva "Kao što je Bosna moja, na svijetu ljepše neeeeemaaaa...". Joj, miline, stale naveze sa strana pa slušaju.
- Aaa, ha, ha...
- Salih, de na brzaka dok nas nije lubenica poobarala, kakvih imaš planova?
- Jarane, spremam nešto, ali ne mogu da pričam još. Nešto veliko... čut će se.
- Dobro, nećemo pisati o tome. O čemu se radi?
- Spremam se da... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
- Aaa!! Golemo!!!
Kanjon Paklenice gledano iz mjesta Paklenica. Tu negdje "raste" Zumbul, Salihova prva "devetka"
Slijedeći dan, prijepodnevni izlazak (do prve kafane), sunce još iskosa, svježina iz Velebita... Dan za Zumbula!
Prvo pitanje.
- Ne reče mi šta te najviše zaokuplja kad je penjanje u pitanju? Sportsko penjanje, alpinizam, šta?
- Samo zidovi. Visoke stijene.
- "Big walls".
- Ma ja. Pomalo i ovi sportski smjerovi, na primjer Zumbul.
- Ima li kod nas "zidova"?
- Ima, u Izgorjeloj grudi ima dobrih smjerova. I u Velikom kuku. Kad dođem kući, kontam penjat "Bonatijevu pukotinu " (6+, A2) sa Ćatom u Velikom kuku.
- To je, kao, kratkoročni plan?
- Ma ja. To je naš drugi najteži smjer, penj'o ga je Mukrim Šišić sa Rudanom, još nije ponovljen. Neki pitaju zašto idem sa Ćatom. On je dobar sportski penjač, mislim da je priroda smijera takva da traži takve specijaliste.
Uto dođe konobar, noseći u odjeći miris kuhinje i gradela. Mirisi! Miris ruzmarina! Peršuna! Kukumara i pomidore! Bijelog luka! Nigdje Zumbula i planinskih trava, a zbog toga smo se i sastali jutros.
- Izvolite!
- Ja ću vino, ne, gemišt! 'Oćeš i ti jedan, dobar je za cirkulaciju?
- Ne pijem kad penjem! Samo kad ne penjem...
- Što si navalio baš na Bonatijevu pukotinu?
- Kontam kad ispenjemo Bonatijevu pukotinu... dok se ne ispenje Rezonansa ludosti ili Bonatijeva pukotina nema se osjećaj da smo dostigli onaj nivo koji je bio prije. To će bit kao dokaz da smo se vratili na onaj nivo i da idemo dalje...
- Svaka čast, e imaš piće od mene.
- Ma ne pijem, jarane, kad penjem...
Salih Mulaosmanović u Zumbulu 9-, 10m, 02.jula 07. Desno Kenan Muftić
Zumbul! Stajao je skriven u zelenilu i sjeni, u lijevom zidu kanjona neposredno uz parking... Išli smo Keno i ja za Salihom, na odstojanju, dozvolivši mu distancu potrebnu za koncentraciju, presabiranje, rsuzluk i sve ostalo što bi moglo "dohakati" Zumbulu.
Onaj miris... hm, daleko od toga da je to bio miris planinskog cvijeća i trava. Zumbul je mirisao memlom Pakleničkog potoka, polusjenkom, prašinom i talkom... i znojem... i neizvjesnošću... Adrenalinom!
Zumbul je smijer visok cca 10m, blago prevjesan, ocijenjen sa 9-, neeksponiran, neupadljiv, žutoprljav...
Kršeći grane i propise NP, uspuzah se na najbliže drvo kako bih dobio bolji ugao. Keno je osiguravao.
U trećem pokušaju Salih je savladao ključni detalj i ispenjao čitav smijer. Dok se dešavala ta kratka, ali dinamična i energijom nabijena faza, gledao sam Saliha jednim okom (dok je drugo kontrolisalo displej). Je li to onaj čovjek?!? Ne, ovo je zvijer koju vodi "basic instinct", bombica adrenalina, ni pokreti, ni figura kao da nije pripadala onom Salihu.
- Čestitam!
- Hvala jarane.
Imao sam kuveta za još jedno pitanje. Ne znam da li je i Salih.
- Šta je ovo bilo? vikao sam s drveta u kameru.
-Zumbul!!! Devet minus!
Kako bismo nakon ovoga mogli odgovoriti na pitanje šta je zumbul i kako miriše osim sa: Zumbul je planinsko cvijeće koje miriše na - pobjedu!
Napomena: Od BiH penjača/alpinista dosad su petorica dosegla devetku : Adnan Ćatić 10-/9+, Edin Zuhrić 9, Edin Durmo 9-, Mirza Mašnić 9-, i Salih Mulaosmanović 9-.
Video: 3,84 Mb, WMV format Klikni ovdje
Datum penjanja: 02.07.2007.
Tekst i fotografije: Zvonimir Nona Tomić
