Nekad, i reci nikad

Vulkan Ol Doinyo Lengai na sjeveru Tanzanije

Da li ćemo ikada više imati šansu da kroz oblak sode bikarbone ugledamo medeno srce vulkana Ol Doinyo Lengai, božanske planine Masaija. Da stvar bude teža, priča se da se ovaj vulkan gasi. Izgleda da nekad moramo reći i nikad...

SVRAB
"Ono što led nije smrznuo možda ni vatra otopiti ne može", reče Hamdo i pljunu uz vjetar. Nismo još ni sišli s Kilimandžara, a već nas je svrbilo gdje da potrošimo preostala tri dana na sjeveru Tanzanije. U užem izboru je bio rezervat Ngoro Ngoro, obećavajući prilično uzbuđenja, ali na žalost ne i dovoljno znoja. Osim toga Ngoro Ngoro bi definitivno posisao sve što je preostalo u našim ispranim džepovima. Priča o vulkanu Ol Doinyo Lengai je mamila sam' tako: Vrlo malo para, a dovoljno znoja i što je najbitnije - obećavala je uzbuđenje i neizvjesnost koje nosi susret s nepoznatim (mimo brošura i šturih opisa).
Lengai je jedini živi vulkan u Tanzaniji i vjerovatno najatraktivniji živi vulkan u Africi. Pored toga, Lengai je geološki veoma zanimljiv (geologija nas se trenutno vrlo malo ticala) jer je jedini vulkan na planeti koji izbacuje karbo-nitratnu lavu, ali nas je poprilično obradovala informacija da je nitratna lava najhladnija lava na planeti - svega 550 stepeni C.
Ali, šta zna dijete šta je trista kila (uzme i nosi): Odlučivši da ćemo kampovati na rubu kratera ako dođemo do njega, ovu informaciju smo prihvatili kao olakšavajuću okolnost.

Uprkos kolorističkim "ispadima" vegetacije, afričke kasabe doimaju se ogrezle u apatiji

"DIVLJI U SRCU"
Odluka je pala, sada je još samo trebalo doći do vulkana. Na ljupkoj crtež-mapi zaštićene zone Ngoro Ngoro, Lengai i ne izgleda tako daleko. Prvobitno smo namjeravali voziti kroz zonu Ngoro Ngoro "dokle ima puta" tj. do sela Naiobi, ali bi to moglo ispasti cjelovečernji program od 85 km, plus još 25 km "of hiking". Druga opcija je duža, ali se u izvjesnom smislu činila kraća. Radi se o nekih 160 km do Jezera Natron i onda "nema još puno" do podnožja kratera gdje je i kamp (prema informacijama). Ako izbijemo put nazad do Mto wa Mbu, ostaje još 130 km kroz zemlju Masaija i četiri distrikta.
Prvo što je trebalo napraviti da bi se obezbijedili uslovi za moguću avanturu je rješiti se "nepotrebnog tereta" tj. Ešrefa i Rame. Riješiti se Ešrefa uopšte nije bio nikakav problem, jer se Ešref već htio riješiti nas. Osim toga Ngoro Ngoro je za njega bila jedina alternativa, više su ga privlačili "javovi" i "tigjovi" od naših furki. Sa Ramom je već bila druga priča i morali smo upotrijebiti svo svoje umijeće "neljubaznosti" i "drskosti" kako bismo ga poštedjeli od Ol Doinyo Lengai-avanture. I uprkos silnim naporima, Ramo do zadnjeg momenta nije razumio našu poruku, pa smo iskoristili trenutak njegove nepažnje i uz škripu guma napustili parking rezervata Ngoro Ngoro, uz svu zahvalnost
glavnim junacima predstave "Divlji u srcu"  na svesrdnoj pomoći u skretanju pažnje dotičnog.

"Znakovi kraj puta"

ONO GDJE MI IDEMO
Škripa guma i niz stranu, skroz nazad u... kako se ono zvaše... Mto Wa Mbu (jednostavno, zar ne?). Napuni goriva i vode, jer ko zna hoće li oboje dobaciti do nazad. I onda, pitaj kuda se ide za ono gdje mi idemo? Pardon, sjeti se kako se zove ono gdje mi idemo, pa onda pitaj gdje je to!
I kao i obično, ljudi ne znaju, pa smo morali pitati policajca. A policijac je zaustavio prvog prolaznika koji je, pod prijetnjom kazne naravno, priznao gdje je skretanje za vulkan Ol Doinyo Lengai. I tako, malo kasnije i nađosmo tablu na kojoj je pisalo "Ake Natron" i brojka optimizma - 130 km, ali bolje 130 nego 140, jel' tako?
Uskoro je nestalo signala za mobitel, a sa signalom je nestala i civilizacija (OK, nestala je polucivilizacija). Češljajući našu živopisnu kartu primjetih da se Prolaz slonova poklapa sa dijelom puta označenim kao "impassable during the rains". Sjetih se filma "Staza slonova" i nešto me blago žignu pod rebrima. Na sreću, jedina živa bića na vidiku su bili jarko obojeni i nakićeni Masai i njihova goveda. Pitam se da li je potrebno naglašavati ovo "njihova" kada je ovdje općepoznato da sva goveda ovoga svijeta pripadaju Masaijima. Ako ih vidite kod nekog drugog plemena ili kod bijelaca, znajte da su ta goveda samo posuđena, dok ne zatrebaju Masaijima. Eto, sada znate čija je vaša, a bogami i komšijina krava. 

Punih rezervoara i čutura na putu ka... "onom gdje mi idemo"

KANAFA
Prebrojavajući, dakle, goveda, nenadano opet upadosmo u komad civilizacije tj. selo, ako nije i nešto više od sela, mislim prije svega po administrativnom statusu. U tom selu srećemo prvu "kanafu"*. "Kanafa" ima istu svrhu kao kod nas rampa na graničnim prelazima, parkinzima i sličnom. Znači, ako nismo već stigli u Keniju, nešto ćemo platiti. I tako i bi. Ta kanafa je granica distrikta koji naplaćuje svoju taksu - 10.000 tanzanijskih šilinga po glavi. Uz malo šuplje prolazimo sa 10.300, malo ljuti, ali pisalo je na tabli pa se tješimo da je ta naplata legalna.
Kako nestade signal, tako i taj komad civilizacije iščeze. Osta utisak da se "civilizacija" okupila oko te "kanafe", mada u biti ista nema nekog razloga da postoji na ovom mjestu.
U novom, prilično pustom pejzažu čak su i Masai rijetki, a pojavljuju se neki novi čimbenici na horizontu - nojevi, zebre i rogata bića raznih veličina. Naziremo i brda u daljini, dok nam se brci smiješe... 

*Kanafa: tanje uže za vezanje paketa ili sl., prvobitno od jute ili sl. prirodnog materijala

Nadomak vulkana Ol Doinyo Lengai

LEŠEVI
Malo putem, malo preko livada jer je ravnije, pičimo kroz bespuće. Sunce prži, nema više Masaija, a i "čimbenike" je teško primijetiti, osim ako nisu - mrtvi. Uz osjećaj da sve postaje neizdrživo sablasno, ugledasmo naš cilj - vulkan Lengai. Činilo se da on nema ništa sa ovom sablasnom slikom, koju naprotiv razbija i daje svemu neki romantični šmek.
Polako, ali sigurno, primičemo se cilju, raspoloženje raste, kad opet - kanafa! Ovaj put je za kanafom debeli Masai i ne pomažu ni tablice, ni radna dozvola, ni "šuplja"... Debeli nas odera 30.000 šilinga. Nizašta! To je samo bio ulaz u drugi distrikt i jedina utjeha bila nam je to što je, kako Masai reče, preostalo još nekih 10-tak km, uz napomenu da su njihovi kilometri znatno duži od uobičajenih.

Mrtva priroda s jezerom Natron

AKE NATRON
U daljini se pojavljuje jezero, ali Maglaja nema na vidiku. Satrasmo se kontajući zašto se jezero zove Natron, iako nema nikakve veze ni sa fabrikom celuloze*, a ni sa Maglajem. A ima kamp, rekao bi čovjek Zaostrog, a ne Maglaj, pardon, taj distrikt u kojem se mi već nalazimo. Oko nas je sve spaljeno i sprženo, da li od sunca ili vulkana nije nam baš bilo jasno. Više je mrtvih nego živih bića, a ljudi se očigledno skoncentrisali oko "kanafa". Da crnjak bude veći, naš nas put vodi od, a ne prema podnožju vulkana. Odlučujemo da idemo još 15 km naprijed da vidimo gdje sve vodi. Taman kad smo vagali da se okrenemo nazad, pojavi se neki objekat u daljini. Pogađate - opet kanafa! 

*Fabrika celuloze Natron, Maglaj

Vulkan Ol Doinyo Lengai dijelom oblikuje lokalnu klimu

MISTERIJA
Pristojna tabla za kamp je pokazivala desno, a naš vulkan je stajao lijevo. Kao utjeha bilo je to što više nema ni jedne kanafe - lijevo vulkan, desno jezero, a naprijed zid platoa Ngoro Ngoro! Tokom presabiranja pojavi se još jedna tabla, doduše vidno manje pristojna, ali je upućivala na kamp koji se nalazi u pravcu vulkana. Čak smo vidjeli i neko bijelo auto koje odlazi u tom pravcu (ili nam se to samo učinilo...). Prateći tragove misterioznog vozila dođosmo do zida. Tu bi negdje trebao biti neki vodopad, mada vode nema ni za lijeka. Tragovi su nestali, plac odgovara kampu, ali kampa - nema.

U padinama vulkana, desno u daljini jezero Natron

"IN-D-MIDL-OF-NOVER"
Vratili smo se na tragove. Svježi tragovi u pijesku (ili suhom blatu, da vam bude jasnije) vodili su pravo prema vulkanu. U sredini ničega (in-d-midl-of-nover) stoji Masai autostoper. Pokazujem rukom na vulkan i pitam na tečnom masai dijalektu: "You guide?". On klima glavom i takođe tečno odgovara: "Yes" (ili je bilo "aha" ili nešto slično...). Pokazujem mu da se penje pozadi i on uskoči, odrazivši se samo s jedne noge.
Obratite pažnju da više ne govorimo o putu, nego o tragovima nekog vozila, što uopšte nije bitno jer idemo pravo pod vulkan i nadamo se kampu negdje u samom podnožju. I kao što obično biva sa misterioznim autima, tragovi nestaju pod samim vulkanom. Masai iskoči sa pick-upa i izvadi flašicu soka od borovnice da podijeli sa nama u znak zahvalnosti. Ja mu opet pokazujem vulkan, na šta on odmahnu rukom i pokaza na drugu stranu. Tamo negdje na platou Ngoro Ngoro je njegovo selo u koje se upravo vraća "iz grada", a prevoz mu je bio dobro došao.
Sunce je lagano krenulo strmu, a neki teški oblak prema suncu. Ostadosmo smo sami "in-d-midl-of-nover". 

"Nit je snijeg, nit su labudovi..."

REALITET
"Hamdo", reče "Hamdo", nama ne treba više od dva sata do gore!
O noćenju na rubu kratera, odmah nam je bilo jasno, nema ni govora, prioritet je bio povratak našim "otpisanima" u ranim jutranjim satima (mada, izgleda, ne i realitet). Koliko god nam se crveni tokovi lave u krateru činili atraktivnim, Ešrefa i Ramu nismo smjeli ostaviti u Ngoro Ngoro rezervatu, ne zato što bi im se nešto desilo ili što bi zakasnili na avion, nego zato što bi nam potrošili sve pare koje su nam ostale za gorivo i hranu do kuće. Odlučujemo se za laku varijantu i odapinjemo se brdu.

Putevi lave u padinama vulkana Lengai

NULA
Penjanje uz vulkan nije se doimalo kao nešto posebno, osim što smo ubrzo shvatili šta znači gubiti tlo pod nogama - odmah ispod naizgled čvrste površine na kojoj se nalazimo, planina se kretala sama od sebe. A mi smo se, grafički prikazano, kretali u suprotnom smjeru po zamišljenoj osi "x", dakle prema nuli.
Već nakon savladanih 200-tinjak metara nadmorske visine, primjećujemo neobičan oblak kako se kreće takođe u suprotnom smjeru po zamišljenoj osi "y". "Nula" je, pretpostavljate, negdje na rubu kratera. Sve je bilo u dure, dok ne uvidjesmo da nula počinje padati prema nama...

Misteriozni oblak, čuvar kratera Lengai

SODA BIKARBONA
Prvo je vjetar ubacio u petu, a neko je upalio mrak. Onaj oblak koji se zakačio za vrh kratera bio je toliko taman i težak da je lagano (ali sigurno) propadao prema nama. Sa tim oblakom se dešavalo nešto čudno. Iako je djelovao vlažan i crn, nije to bio obični kišni oblak. Mada je dominirala žuta farba sa "kahvaji" prelivima (kako god okreneš, mijenjao je boju), nije to bio ni pješčani oblak... Donio je golemu hladnoću, ali snijega nije bilo ni trunke. Uskoro su nam blagi šamari vjetra po očima brisali upitnike kojima su isijavale: Bio je to oblak od sode bikarbone!!!

Oči u oči sa sodom bikarbonom

NEKAD, I RECI NIKAD...
Svašta nam je u životu padalo na pamet, ali se ne sjećam jesmo li si ikad sipali sodu bikarbonu u oči. Da znate: Peče, ali se nekako može durati... pitanje je do kada?!
Prošla su već dva sata, a tek smo na pola puta. Ako ne pobjegnemo odmah, kišu izbjeći nećemo, a onda je pitanje da li ćemo izvući pik-apa do Nove godine. Pinki izmaglica iznad jezera Natron me podsjetila da mi je zadnji put za iskopavanje auta iz pjeska na sličnom mjestu trebalo dva sela, rendžeri, kamion i tri dana udruženog rada (o detaljima drugom prilikom). A ovdje nema ni sela, ni rendžera, ni kamiona... Ali s druge strane, pitanje je da li ćemo ikada više imati šansu da kroz oblak sode bikarbone ugledamo medeno srce vulkana Ol Doinyo Lengai, božanske planine Masaija. Da stvar bude teža, priča se da se ovaj vulkan gasi. Izgleda da nekad moramo reći i nikad... Bolje i to, nego ostati viječno u zemlji Masaija.

Sa kišom stiže i mrak. "Kamo dalje, rođače?"

TRKA
Nakon teške odluke, nastupa još teža trka nazad. Onaj oblak je krenuo za nama. Uspjeli smo mu pobjeći do auta, a on je, prije od bijesa nego od tuge, počeo da plače. Ne zbog toga što nas je uhvatila panika, nego zato što ne volimo kad neko plače, prepičili smo "in-d-midl-of-nover" brzinom koja bi izazvala divljenje i veterana relija Pariz-Dakar.
Kiša nas je stigla tek kada smo stigli na čvrsto tlo, ovaj put naučno dokazano i kako-tako atestirano. Sa kišom je stigao i mrak i sljedeće pitanje je bilo : "Kamo dalje rođače?!". Tamo gdje smo mislili da se put završava, ugledali smo jedno vozilo, a malo zatim i još jedno, te dodali gas da se uvjerimo da su to stvarno vozila. 

Kamp Natron: Nedostajala je još Selma Hayek...

SUMNJA
Iza jednog brdašca vozila smotaše desno preko već formiranog potočića iza kojeg smo ugledali (hebo te!!) zelenilo. Među krošnjama akacija bilo je još pe'šest auta, koliba u naglašenom lokalnom stilu i tabla "Wellcome to Lake Natron camp". Priđe nam Masai klinac i na njegovanom "harvardskom" engleskom upita šta želimo za večeru, te nam pokaza tuševe i mjesto za šator. Nešto kasnije nas otpratiše u restoran u kojem je bar imao triput bolju ponudu nego Holliday Inn-u Dar Es Selaamu.
Večera je poslužena po protokolu francuskog dvora, a aristokratske face za okolnim stolovima prijatno su se smješkale, pijuckajući iz kristalnih čaša Don Perinjon ' 69 ili neku sličnu perverziju. Nedostajala je samo još Selma Hayek. Pitali smo se u čemu je kvaka i lagano nas je obuzimala sumnja i nepovjerenje.

"Mjesto zločina" s mirisom Natrona

"FROM DUST TO DAWN"
Na zidnom satu velika kazaljka je prešla šesticu: Još 25 minuta do ponoći. Pogledali smo se i nismo morali ništa reći, znali smo da se uskoro moraju desiti neke ružne stvari. Neprimjetno smo se iskrali i nestali u mraku. U mukloj tišini uvukli smo se u šator, a zatim nanijeli debeli sloj autana svuda po tijelu, vjerujući da između komaraca i vampira nema razlike. Zahvaljujući akumuliranom umoru od prethodnih dana, zora je ovaj put stigla jako brzo. Osim rijetkih ptica, vani se nije čulo... ama baš ništa. Vratili smo se pretpostavljenom mjestu zločina koje je izgledalo baš kao što smo očekivali. Nikoga, pa ni mrtvih! Znali smo da su se sa prvim zracima svjetlosti svi oni vratili u jezero, a mi, sretni što smo još jednom izvukli živu glavu, lagano smo krenuli ka jugu.

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline