Čvrsnica: Strmoglavnica 1768m

Pogled u kuloar i Do pod barijerom Ploče (2039m).

Svojim odsjekom od kojih 1300m nad rijekom Drežankom, svojim naširoko formiranim cirkom od 5 km promjera, Strmoglavnica predstavlja zaista najsunovratniju provaliju, a koju je u ostalom i narod nazvao pravim imenom - Strmoglavnica

Svako onaj tko je duže vremena planinario, primjetio je da ima planinara koje je izvjesna planina u punom smislu riječi zarobila. Za takvog planinara ka da ne postoji više nijedna druga planina na svijetu, pa ga nalazimo iz nedelje u nedelju stalno na istoj, na opće čuđenje širih planinarskih krugova.
S obzirom na članke napisane unazad više godina i na knjige noćenja, mogao bi i neupućen doći do zaključka da je Č v r s n i c a zarobila nekolicinu planinara, koji više ništa ne vide i ništa drugo ne žele osim nje. I uz svu takvu isključivost, Č v r s n i c a je tako prostrana i toliko raznoliko građena, kako na svojoj gorskoj ploči, tako i u svom razvijenom predgorju, da i takvima treba mnogo vremena, a ne manje truda, da je u cijelosti upoznaju.

Pogled prema Gavraniću (1958m) od Kulidžanova stana.

Nije dovoljno prokrstariti za dva ili tri dana takozvanom klasičnom stazom od P l a s e preko V i l i n c a i V e l i k e Č v r s n i c e na B l i d i n j e, da bismo nakon toga ustvrdili da poznajemo Čvrsnicu. To je premalo za upoznavanje ove planine, ljepote njezina masiva se kriju dobrim dijelom i u relaciji sa njenim kanjonskim dolinama, a te su, da ih nabrojim, dolina D o l j a n k e, G r a b o v i c e, N e r e t v e i D r e ž a n k e i bez tih pojedinosti nije poznavanje Č v r s n i c e potpuno. Iz tog ugla može se razumjeti veći dio toga što je o Č v r s n i c i do sada izneseno, a izneseno je ne zato što su autori "zviznuli", nego zato što su čvrsto uvjereni da naš planinarski svijet mora upoznati vrijednost ove naše najviše i najprostranije kraške planine.

Preslica i vršni dio Mezić stijene u prednjem planu s Plasom u pozadini.

Od predgorja treba istaći osobito lijepe detalje u dolini D o l j a n k e: Lipovac, Drijenač i Bačvun, u D i v o j G r a b o v i c i: Strmenicu i Radavu, u b l i d i n j s k o m kraju: Mrcinu Dragu, Masnu Luku i Dragu Kosu, te konačno u dolini D r e ž a n k e: vodopad Movran, Pisci i Petrajac te Strmoglavnica (1768m). Ova zadnje spomenuta malo je posjećena, premda je lako pristupačna. I to je razlog zašto sam se odlučio da je opišem.
Kao i sve k jugu okrenute kraške doline, tako i dolina rijeke D r e ž a n k e daleko zaostaje po bogatstvu svoje flore za dolinama okrenutim k sjeveru. Duga oko 23 km, položena smjerom istok-zapad, stisnuta između dva impozantna planinska sklopa, Č v r s n i c e i Č a b u l j e, ljeti naliči ova dolina usijanom kotlu, pa je zato planinari s pravom i izbjegavaju. Na njenom izlazu u dolinu Neretve nalazi se željeznička stanica Drežnica, pritisnuta zadnjim ograncina M a l e Č v r s n i c e što se spuštaju dole. Odatle je razmjerno lagan i brz uspon na najinteresantniji dio maločvrsničkog predjela - na Strmoglavnicu. 

Mezić stijena lijevo (1680m) i Zeleno brdo desno (1537m).

Strmoglavnica se nalazi na južnoj ivici maločvrsničke visoravni, odakle se impozantnim ponorom ruši u dolinu Drežnice. Da nema ove Strmoglavnice, doista bi malo tko odlučio da pođe ovim pravcem na visoravan, jer, čini se, ne bi ništa osobito našao u njezinoj valovitoj i kršnoj površi. Nitko ne bi mogao, gledajući tu visoravan s drežničke strane, ni pomisliti da se iza tumbaste gromade P l o č e (2039m) mogu kriti tako izvezeni reljefi pločastih stijena nad divnom B u k o v i c o m, P r e s l i c o m, M e đ e d i m a i R a d a v o m.
Svojom provalijom od kojih 1300m nad rijekom Drežankom, svojim naširoko formiranim cirkom od 5 km promjera Strmoglavnica predstavlja zaista najsunovratniju provaliju, a koju je u ostalom i narod nazvao pravim imenom. No, ima još nešto što nas vuče ovom prodoru. To je rijetko viđena panorama planine Č a b u l j e, njenog vrha i njezine drežničke stijene koja je građena u tako smionoj dinamici da joj treba na daleko tražiti takmaca.

Površ Male Čvrsnice, u pozadini istureni potiljak vrha Strmoglavnice (1768m).

I sam prilaz tom jugoistočnom izdanku M a l e Č v r s n i c e zanimljiv je iako je kršan. Pošli smo 15. jula 1981. godine iz Jablanice šumskim kamionom preko Doljana, Sovićkih vrata i Strmog polja na Vitlenicu (1512m), odakle smo nastavili pješačiti markiranom stazom prema Janjića stanovima na Zaglavlju (Donja Vala). Kao i većina planinara, pravimo kratku pauzu kod izvora hladne vode podno sipara kod stanova. Put nastavljamo stazom koja se diže preko Grkuš vrela, te ispod Lomivrata (1803m), Orlovca (Sedla 1941m) i kroz Mliječni dolac izlazimo na Solila (1730m) u Velikoj Vali. Pred nama se izdiglo masivno truplo Velikog Vilinca s markantnim, sjeveru okrenutim kuloarom, još dobrano popunjenim sniježnim naslagama koje odoljevaju ljetnoj planinskoj temperaturi. Sa naše lijeve strane strši kamenita gudura Orlovca (Sedla-1941m) u čijem zaleđu se prostire kameniti lavirint jama i škrapa. S priječnice na Vali odlazimo desno širokom putačom koja nas izvodi na, klekovinom skriveno, jezerce Dugaja, smješteno u podnožju sjeverne padine trupla Vilinca. Tu smo se raskomotili, odmorili, okupali u ugodnoj vodi jezerca i nastavili preko Prigona i prevoja Prijegon do planinarske kuće pod Vilincem.

Tumbasta leđa vrha Ploča i vidljive posljedice požara gledano sa Težovnice (1662m).

Zorom slijedećeg dana smo krenuli na planiranu turu preko Male Čvrsnice. Putem prema Pločnom spustili smo se do Peharova stana, na kaptiranom vrelu opskrbili se vodom, te niz Dolove nastavili sa spuštanjem prema Bukovici (1500m) podno Velikog Kuka (1775m) i Zelene Glavice (1668m). Stočna putina je dobro ugažena te brzo napredujemo, a i veoma ugodno je hodati kroz staru bukovu šumu pomješanu sa munikom. Unutar Bukovice leži velika travnata površina koja ima mnogo ljevkastih rupa, a koje su uistinu ponori u kojima nestaju površinske vode nastale od kiša i topljenja snijega. Dok hodate preko te travnate površi osjećate se kao u nekom kotlu, jer se sav okolni teren izdigao iznad vas, a jedino plavetnilo neba potiče u vama želju da tražite izlaz. Nekoliko godina ranije gledao sam s Velikog Kuka kako medvjed bezbrižno prelazi preko ove travnate uvale.
Put odavde vodi dalje kroz vrlo negostoljubiv kamenjar do pod 400 m visoku barijeru Ploče. Dr. Radivoj Simonović u svom prilogu "Čvrsnica, planina u Hercegovini" 1910. ( "Priroda", br.10 1926.) piše: "Vodio nas je humljak Blaž Petrović. Putem kroz šumu se dobro ide, a na mestima gde nema šume morali smo u kršu često ispred konja uklanjati kamenje. Veličanstven, okomiti 400 m visoki zid od Ploče i pod njim točila i sniježnike neću nikad zaboraviti"

Zahtjevni put niz Petralj, na silasku u korito Drežanke i Drežnicu.

"Kad smo prešli Ploču, svrnemo desno u klanac gde je put za natovarene konje bio užasan. Put vodi preko stena kao preko basamaka, kadgod i preko metar visokih, preko točila gde se sitan kamen omiče pod nogom, i preko strmog snežanika po kome se mora sve porebarke ići u zavojima. Jedva smo konje izveli na ravno u vrh klanca (1730m), odakle smo slikali Mezića stene. Naš vodič nam je pripovedao kako je tuda jedan katolik nagonio konja natovarena brašnom. Konj mu se zvao Aleksa, zašao je sa puta i kroz klekovinu, hodajući, nije video da je nad provalijom. Konj, koji je napred išao, oborio se niz stene i razdrobio se, a tovar brašna se rasprsnuo i prosuo. Sreća što i gazda nije za konjem pao u propast. Tako je narod, po stradanju konja Alekse, prozvao predio na klancu Aleksina ploča i stenovitu barijeru počeo zazivati Pasti brdo, što zbog padanja krupnog kamenja i blokova sa stena, što zbog pada konja Alekse." 

Iznenađeni i budni stanovnici planine Čvrsnice.

Dolaskom zagrebačkih alpinista 1939. i 1940. godine u stijene Čvrsnice slijedili su po povratku prilozi o penjanju objavljeni u "Hrvatskom planinaru", u kojima uptrijebiše iskrivljen naziv "Pešti brdo", koji mnogi planinari i danas prvenstveno koriste, potirući time kulturno naslijeđe ovog kraja. Slično se dogodilo i s nazivom skutor, koji se pretopio u škutor, pa i riječ sport svi zagrepčani izgovaraju oštrije naglašeno "šport".
"Dok smo odmarali na vrhu klanca, vodič humljak nam je ispripovedao i priču o Mezića steni: "Mezić stena zove se zato što je tu neki lovac Mezić iz Drežnice poginuo, goneći na jednom pasu* čopor divokoza pred sobom. Kad su divokoze došle na mesto gde završava pas, pa nisu mogle napred, okrenu se natrag, pa počnu trčati upravo na lovca i preskačući preko njega odgurnu ga sa uzanog pasa, te se oborio niz stene i razbio". Nezgodnim planinskim putem, kojeg nitko ne održava, spustili smo se sve do Šunjićeva stana u Grabovskoj (1560m). Nakon kraćeg odmora i dopune vodenih zaliha u jami ledenjači, nedaleko od stana, nastavili smo naše putovanje preko padina Vijarka (1548m), klekovinom obrasle Smiljevače, te pored puste stanine Ćorića kod Suhe lokve, skrenuvši zatim desno pod pravim uglom (ostavivši pored puta većinu opreme), te izašli na Smrčevu Glavu (1467m).

*Op.: Kamenom pojasu, polici

Depozit riječnog nanosa u koritu Drežanke.

Ko voli uživati u ljepoti strahovite i veličanstvene gorske prirode, kad se koža ježi i kosa na glavi diže, taj neka dođe ovamo i nek izađe na Smrčevu Glavu, odakle smo mi gledali Strmoglavnicu, gledali gore u okomite stijene 300 m nad nama i nadvirivali se na provaliju 1300 m pod nama! Neki osjećaj vrtoglavice obuzima čovjeka gledajući ove dubine, sve dok ne upravi pogled sučelice opet na stijene Čabulje, koje mu u svojem veličanstvu vraćaju potrebnu staloženost. To je i strašno i divno, nešto grozno impozantno, a užasno lijepo! A pogled na Čabulju nadmašuje sve što sam dosada vidio u bosanskohercegovačkim planinama!
D i v n a Strmoglavnica je, po ljepoti i divljoj romantici, jedinstvena na Balkanu, prosto joj para nema. Okomiti zid od vrha do u dno Radobolje visok je preko 1300 m. Ta veličanstvena visina i strmina odsjeka toliko je impozantna i majestetična, da čovjek sa nekom strepnjom prilazi i nehotice pomišlja na svoje ništavilo i na svemogućnost i strašnu nadmoć prirode - velesile i svesile koja tako nešto veličanstveno može da stvori.
Strmoglavnica je za posjetioca i planinara najljepša partija u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa možda i na cijelom Balkanu od Velebita do Olimpa! Koliko god je impozantna kad je čovjek odozdo gleda u lice, toliko je ljepša i veličanstvenija kad se čovjek popne na Smrčevu Glavu 1467 m, pa je razgleda iz bliže, sa strane, u profilu.

Pogled na Čabulju i potok Gračanicu u Gornjoj Drežnici.

Kao i kod svih pogleda sa vrhunaca, tako i ovdje ne stičemo pravu sliku o reljefu Strmoglavnice. Mnogo je plastičniji pogled na nju s niže pozicije, otprilike s Jurićeva stana podno Smrčeve Glave. Tu je vidimo u širokom profilu, što je i za oko i za kameru mnogo zahvalnije. S pročelja dugog oko 5 km strše izbočine zaobljenih glavica najviših vrhova Kite (1681m), Strmoglavnice (1768m) i Crnog vrha (1662m), sastavljenih, kao i cijela ova sunovratana strana, iz dosta pravilnih sivih ploča. U njihovu koso položenom podnožju leže dvije zelenkaste i točilima išarane police. Veća se zove Čajrac i leži duboko pod samim vrhom Strmoglavnice, manja nosi ime Bobin struk, takođe položena pod vrhom Kite.
Strmoglavnica nije samo golem okomit zid od stijena sa točilima u podnožju, kako se u prvi mah može steći dojam. Tu, osim okomitih stijema, ima partija gdje nadnijeti slojevi vire iz brda kao balkoni, pa gledaju sole u strašnu provaliju kud im je suđeno da se jednog dana survaju. Na drugom mjestu ima ispod strmih stijena dva tri metra širok "pas" na kome trava raste i po gdjekoja usamljena smrč, a gdje je pas širi i po čitave grupe smrčeva (munike).
Kad sve ovo vidite, onda uviđate koliko će biti potrebno truda da se ova "ploha" Strmoglavnice obradi, a za nju su do sad planinari pokazivali tako malo zanimanja. Stoga sam smatrao potrebnim da je ovom prilikom opišem i da na nju skrenem pažnju. 

Fotografija: Strmoglavnica "an fas", gledano s Ošljara na Čabulji.

Cijela je Strmoglavnica tako išarana pasovima i okićena smrčevima. No, pasovi nigdje ne prelaze cijelom širinom sa jedne strane na drugu, nego su isprekidani i rastavljeni golim stijenama, na kojima se vide oštro prelomljeni slojevi.
Neopisivo je lijepa Strmoglavnica uveče, kad je sunce na zalasku, pa se u dubokoj dolini drežničkoj već sumrak hvata, a vrh Strmoglavnice, suncem obasjan, zarumeni kao lice stidljive djevojke. 

Fotografija: Crni vrh (1662m), kranja zapadna stijena u masivu Strmoglavnice

Uz Strmoglavnicu niko do sada nije ni pokušao da se penje, i vjerujem da će proći još dosta vremena dok je netko ne osvoji ili pokuša da je osvoji. Na tim stijenama nema ni divikoza, tu samo orlovi uzlijeću i gnijezde se. Drežnički čobani izlaze na vrh Strmoglavnice samo sa leđa planine. Među stanovnicima Drežnice postoji predanje kako je na vrhu Strmoglavnice plandovala sa stadom muslimanka djevojka, čobanica, pa raščešljavala kosu sjedeći na ivici provalije. Kažu, da ju je ovan razbludnik nekako nesretno gurnuo i da je pala nekoliko stotina metara niz okomiti odsjek, gruvajući se o stijene, pa se sva "u hiljadu komada razbila".

Nakon zadržavanja od puna dva sata na Smrčevoj Glavi, nastavili smo blagom nizbrdicom do Vejzovića stana i bez zadržavanja produžili niz Stari klanac do Delića stana, kod izvora Petralj. Tu smo pored vode napravili odmor i prezalogajili. Sad nas je očekivao najteži dio na ovoj turi, spuštanje niz Piske i Petrajac u Drežnicu. Rekao sam sad ćete vidjeti zašto ova usjeklina nosi ovo ime. U proljeće, kad ovaj potok primi pojačanje, predstavlja jedan neprekinuti niz vodopada u dužino od 950 m i ljudi ga s pravom smatraju najvišim vodopadom u Evropi. Voda se obrušava niz kameniti potok tvoreći vrlo jak šum. 

Naselje Poglavice u Gornjoj Drežnici (360m).

Taj se šum odbija jekom o uske stjenovite bokove, tako da doista naliči pisku. Silaz niz P i s k e u dolinu Drežanke nije lak posao za planinareva koljena, jer je uistinu vrlo strm. Ima mjesta gdje točila zajedno s nama pužu u promjeru od koja dva metra. A to je naročito izraženo u prodoru ovog usjeka između Debele ljuti i Stropa. To su raskomadani i, da tako kažem, viseći blokovi stijena što strše nad našim glavama poput kakvog potkrovlja. Dodam li ovom i julsku vrućinu u donjem dijelu staze, sigurno je da će ovaj jedinstveni žljeb ostati u trajnoj uspomeni svakome tko se odluči da se niz njega spusti.
Po silasku u dolinu do rijeke Drežanke, prva želja je bila kupanjem osvježiti tijelo, da užitak, nakon današnje lijepe i uspješno završene ture, bude kompletan.

Bećir Behrem, maj 2012

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline