Prvi susret sa Julijcima najčešće izgleda ovako - planinski vrhovi koji strše i nadvisuju vrhove drveća

Kad je riječ o Alpama, Julijci su najčešća meta bih visokogoraca. Iako tek predvorje Alpa, Julijske Alpe traže visoku psihofizičku spremnost. Nagrada je njihova izuzetna ljepota, posebno u vrijeme "miholjca"...

Ko god je pohodio slovenački dio Julijskih Alpa, sigurno je ostao oduševljen njihovim izgledom i ljepotom. No, u isto vrijeme, obzirom da najveći broj posjetitelja dolazi u toku ljetne sezone, sasvim sigurno ostao iziritiran ogromnim brojem hodača koji pohode te iste Alpe.
Poslije par godina planinarenja po gotovo pustim bosanskim planinama, moj prvi susret sa Alpama je bio u augustu 2004. Nakon tog prvog osjećaja oduševljenja samom prirodom, dolazi jedan savim drugačiji, da ne kazem gotovo šokantni osjećaj, gdje shvatam da stojim na grebenu Malog Triglava, čekajući u koloni da se mimoiđem sa grupama penjača koji su nadirali iz pravca Kredarice

Miholjac je posebno vrijeme u Julijskima Alpama koje mnogi ne žele propustiti

Gledajući sva ta lica kojima je uglavnom bio cilj da stanu nogom na sam vrh i kažu: "Osvojio sam vrh Triglava!", u meni je gotovo pobudilo želju da se više nikada ne vratim ovamo. Osvojiti vrh, da li je to moguće? Uvijek sam imao utisak da su vrhovi ti koji osvajaju nas. Zato im se valjda i vraćamo, iznova, opet i opet...
Posjeta planinama je za mene intimno, gotovo duhovno iskustvo, koje dijeliš sa najbližim i najboljim prijateljima. Planine su u stvari, kao dragi prijatelji, rekla bi jedna moja prijateljica, a ovo što gledam na grebenu Malog Triglava... ne, to nije ono zbog čega sam počeo da pohodim planine.

U Julijcima, četvrti "miholjac" zaredom.

U oktobru 2009, na nagovor čovjeka koji je dosta vremena proveo penjući vrhove slovenačkih Julijaca, jedne gromade od čovjeka (ne zbog njegove fizičke veličine), vraćam se po drugi put u Julijske Alpe. Zahvaljujući njemu i načinu na koji je pričao o samom "miholjcu" (miholjsko ljeto) i njegovoj ljepoti u Julijskim Alpama, stekao sam jednu potpuno drugačiju sliku od one koju sam nosio usađenu još od moje prve posjete Julijskim Alpama. Zbog tih novih utisaka koje sada nosim u sebi, vraćam se u Julijce evo već četvrtu godinu zaredom.

Uspon "čez Plemenice" (Bambergova pot), bez osiguranja bio bi to čisto alpinistički smijer.

Početkom oktobra (dok su vremenske prognoze na više web siteova sve odreda obećavale lijepo vrijeme) zaputili smo se prema Sloveniji i novom druženju sa "starim prijateljima". Ove godine smo bili pojačani "splitskom navezom", tako da nas se u dolini Vrata, ispod Triglava, okupila mala, ali odabrana grupica od pet ljudi.
Aljažev dom u dolini Vrata je, inače, perfektan "base camp" za uspone na okolne vrhove koji okružuju ovu dolinu.

Čez Plemenice - veoma eksponiran i zahtijevan uspon.

Dolina Vrata, posebno njen gornji dio, pruža jedan od najimpresivnijih pogleda na Triglav i njegovu moćnu tzv. Sjevernu stijenu koja se okomito nadnosi nad njom. Dolina, koja je dugačka skoro 11km, od ulaza u Mojstrani do parkinga prije samog doma, je sama po sebi fascinantna. Cesta koja prati potok bistre, tirkizne Triglavske Bistrice je okružena bukovom šumom, dok okolni vhovi strše visoko iznad njenih krošanja.

Dolina Vrata u magli sa impozantnom triglavskom Sjevernom stijenom desno

Jedan od uspona koji smo napravili prilikom ove posjete Julijcima je i uspon na vrh Triglava via Bambergov pot (ili čez Plemenice).
Ova staza, od tri koliko ih ide iz ove doline, koja je po svom pristupu vjerovatno najzahtjevnija ("zelo zahtevna označena pot"), u isto vrijeme najduža (7h), je i najatraktivnija.
Naši splitski prijatelji su nam se i pridružili s namjerom da jedan od uspona bude Triglav, a na prijedlog starijih i mudrijih u našoj grupi, izabrali smo ovu stazu, koja se, iako zahtjevna u svakom smislu, zaista pokazala kao izvanredan izbor.

Triglav i legendarna Sfinga (desno od centra slike).

Rani polazak, prije svitanja, malo iza pet sati ujutro i laganim korakom, putem koji vodi kroz šumu, a potom preko sipara, napredujemo u pravcu prevoja Luknja na visini od 1.758m. Nakon skoro dva sata hodanja kroz gustu maglu ili oblak koji se ugnijezdio u dolini, dolazimo na prevoj gdje oblake ostavljamo ispod nas, a iznad nas ostaje samo čisto plavo nebo. Prizor za pamćenje! 

Doručak negdje na rubu Sfinge.

Sa prevoja Luknja počinje i osigurani dio staze, tzv ferrata, sa upozorenjem iznad nas - tablom sa imenom Ema Eržen, koja je na ovom mjestu smrtno stradala od kamene lavine. Pogledi gotovo nesvjesno prate smjer iznad nas i shvatamo da stojimo ispod ogomne kamene gromade koja je velikim dijelom izuzetno strma i bez fiksiranih klinova i sajli bila bi čista alpinistička smjer.
Kacige i pojasevi se namještaju i lagano ulazimo u ferratu koja vodi u prvom dijelu grebenom gdje se sa obje strane nalazimo iznad dubokih ambisa - doline Vrata sa lijeve i doline Zadnjice sa desne strane.

Put se odvaja od ruba Sjeverne stijene, te preko platoa vodi ka vršnoj stijeni Triglava

Izuzetno strma dionica (ispostaviće se kasnije i kao najteži dio uspona), sa fiksiranim sajlama, povećava adrenalin.
Nebo se plavi iznad nas. Kako dobivamo na visini tako se i vidici otvaraju: Stenar, Bovški Gamsovec, Kanjavec u daljini...
Uspon na ovom dijelu je zaista vrlo eksponiran i strm, a osiguran samo tamo gdje je to nužno, tako da je maksimalan oprez zaista potreban.
Nakon dva i po sata ferrate slijedi manje strma dionica, staza se lagano poravnava da bi nas potom izvela na jedan mali uski plato gdje se otvara sjeverna strana Triglava u svoj svojoj ljepoti i veličini, kao i obližnja "Sfinga", impozantni strmi odsjek koji krije mnoštvo penjačkih smjerova. Sa ovog mjesta ta stijena izgleda nevjerovatno glatka i postaje jasno otkud "Sfingi" renome koji ima medju alpinistima.

Aljažev stoplp, zanimljive istorije. Nevjerovatno je, ali ima trenutaka kad vrh Triglava počiva sam, u miru i tišini.

Na platou, sa pogledom na "Sfingu", pravimo prvi duži odmor za doručak, posmatrajući dolinu Vrata koja se prostire pod nama, bar bi trebala da bude dole ispod bijelog mora koje se mreška na jutarnjem suncu.
Staza sa ovog mjesta nastavlja duž širokog platoa iznad Sfinge (2.385m) čiji vrh ostavljamo sa naše lijeve strane, te skreće blago udesno i nastavlja se uspinjati na zaravan gdje prolazimo blizu ostataka zidina Morbegna kasarne, vojnog objekta koje je izgradila talijanska vojska u periodu između dva svjetska rata. Tužan spomenik i podsjetnik ljudskoj gluposti i potrebi za konfliktima.
Teren na ovom dijelu podsjeća na površinu mjeseca, krševit, bez ikakve vegetacije i potpuno go. Više staza se na jednom mjestu susreću ovdje, tako da bi po lošem vremenu i lošoj vidljivosti bilo vrlo lako izgubiti put. Međutim, mi danas nećemo imati takvih problema, ni briga.

Eksponirani i vjetru izloženi greben između Malog i Velikog Triglava. Lijevo je kuća Kredarica.

Dolazimo pod vršni dio stijene (i posljednji dio ferrate), put nas izvodi na sedlo Triglavska Škrbina (2.659m), gdje se staza odvaja dole desno za dom Planika i lijevo gore prema vrhu Triglava i završnih pola sata uspona. A na vrhu, Aljažev stolp. I nikoga više... Posljednji put kad sam bio ovdje oko ove male limene kutije se nagurivalo bar 100-a k ljudi, tražeći najbolji ugao da naprave fotografiju.
A danas je Triglav stajao usamljen, sve dok mu mi nismo poremetili potpuni mir. Gledajući okolne vrhove koji su mi sada već poznati od prethodnih godina (Hvala Feka!), stiče se dojam kao da smo sami na planeti. Savršena tišina, bez daška vjetra...
Sa vrha prelazimo preko grebena Malog Triglava i spuštamo se do doma na Kredarici, gdje noćimo, te sljedeće jutro nakon fantastične predstave jutarnjeg izlaska sunca, spuštamo se u dolinu Vrata stazom čez Prag (otprilike neka 4 sata silaska).

Svitanje na Kredarici, predstava za sjećanje...

Iako sam na Triglavu bio i ranije, doživjeti Triglav stazom preko Plemenica je zaista fantastično iskustvo. Uz pravu ekipu i vrijeme kakvo smo mi imali, ovo je bio nezaboravan doživljaj. Tek sada mogu reći da me Triglav potpuno osvojio (ili sam ono ja njega). Tako nekako!
Doživljaj miholjskog ljeta, plavog neba iznad nas, bez daška vjetra na visini od preko 2.500m i pogled na plave daljine i beskrajno bijelo more pod nama, koje se prelijeva preko prevoja Vršič u dolinu Trente, nešto je što me drži u uvjerenju da vrijedi otići i idućeg oktobra i provjeriti da li će se "miholjac" opet vratiti u Julijce.
A znam da hoće!