Pogled iz Kače, sa 250 m visine.
Haris Kalajžisalihović, osebujan lik među bosanskohercegovačkim penjačima. Vrijedan pomena iz više razloga. Prvi je - dosezi! Slijedeći je - potencijal. Potom, posebnosti, jer penjati s Harisom posebna je priča, kažu...
Prvi put vidio Harisa, navaljujem: Ko je lik? A?
A jaran Salih veli: Š'a, ne znaš Harisa!?!? To ti je jarane onaj što dobro pjeva!
Kontam pjevač, a okitio se užetom i karabinerima. A kako se tek "gađa" pojmovima, heebote...
Jesil' ikad bio u Paklenici. Jesi? E, jarane, penjemo mi Mosoraški... Je li ono bio Mosoraški.., kad Haris zapjeva "Bosno moja, divna, mila..." Stale sve naveze u Paklenici i slušaju... Odjekuje među zidovima...
Pa i penje!?
Ih, đe ti živiš!
Već u predigri bilo je jasno da se sa zmijom nije igrati...
Mek u izrazu (mada pokušava ostaviti utisak ozbiljnog i odmjerenog), iz Hareta bije neki skriveni humor i smisao za zajeb... ovaj, šalu.
Kako penje? opet se petljam.
Najbolji, jarane! Što je teže, sve bolje pjeva. Ih, a da vidiš kako pjeva kad zagusti...
Ovdje se osjeti mala nijansa zavisti ;-), pa se okanuh Saliha. Kontam, znam ko je Hare.
Samo da pitam još... Šta pjeva?
Narodnjake.
Ma, bogati?!
Dijalog sa vlastitom sjenom - retorika u zamahu, ko će koga ubijedit u opravdanost slijedećeg koraka...
Prolaze godine. Gužva u cyberu, ovaj penjao ovo, onaj penjao ono... Gdje je Haris?
Iznenada, cyberom se prolomi pjesma: Oči moje, kletvom bih vas kleo! Sjetna sevdalinka o dertu i sevdahu... srkletu, sa mirisom đula, smokava i degeneka... U pozadini prepoznam obrise Mezića stijene. Znači, penje!
Dobro pjeva, izgleda, gusto je!
Šta je? pitam Vladu "padobranca". Vježba, jarane, nastupa u Himalajima!
I bi toga, između ostalog Ama Dablam, West Ridge (K. Muftić, H. Kalajdžisalihović). Uz sav zort koji im je priredilo (ne)vrijeme i visinska, bio je to do sad tenički najzahtjevniji bosansko-hercegovački uspon u Himalajima (uključujući uspon Naima Logića istim smjerom nekoliko dana ranije). I tako dalje, da ne nabrajam...
Medije preplaviše snimci s raznih "koncerata", od Himalaja do lokalnih s Romanije.
Mogao je komotno i u pjevače, konstatujemo s ponosom što imamo najboljeg pjevača među alpinistima.
Najbolji alpinista među pjevačima, jarane!
Ihh... opet ona niskofrekventna nota zajedljivosti.
Hraaak, plju!!! Ti'š mene..!
Uto, rodi se sin! U cyberu oglasi: Prodajem cipele, uže, pojas, komplete, kombinezon, vreću, jaknu, cepin, kupaće... Mnogi se nađoše u žalosti. Ne penje više. Gotovo!
Šteta, a 'naki!
Jest, ali u k... (kupinama). Haris je ponovo "na užetu" (nije nikad ni silazio).
Svi su mi govorili: "Nema te k'o lanjskog snijega", dosadilo mi to, ne volim lanjski snijeg, pa sam ipak odlučio da ponekad nešto i popnem, a i da šta napišem o tome.
Bezbeli!
Foto: U najljepšoj prečnici "Kače".
Fakat, jenog kasnog popdneva, dok je u Himalajima "zečak tražio majku", a smrče pod romanijskim stjenama nemoćno obješenih ruku... ovaj, grana, trpile naslage snijega i minusa i zima opet držala u obruču Saraj'vo, stiže golub (pismonoša). A u pismu piše: Evo par lijepih slika, Armin i ja... (Armin Gazić, mladi talenat koji i-zu-zet-no obećava)
Vidim, ljeto. Paklenica!!! Kontam, dosadila studen i njemu. Nostalgiše.
A đe je priča (ne'š se tako lako izvuć)? tipkam "answer".
Odgovor štur: Nema priče, samo penjanje!
Ipak, između redova... pardon, reda, zaključujem, nešto je veliko na pomolu, dok se javlja. A zna da bismo mi dušu prodali šejtanu za jednu dobru priču.
Šta bi "ono"?
Na albanskom "gjarper", na engleskom "snake", na švedskom "orm", na njemackom "Schlange", na šatrovačkom "jazmi"...", odgovor zrači minucioznošću jednog inžinjera mašinske struke.
Ali mi hoćemo samo slovenačku - Kaču!
I to pravu Kaču! veli.
Knezovu Kaču.
Koliko još, Veliki Štrumfe..? (Imaaaaa, ak' nema i više!)
Šta ti bi?!
Kažu da se sa zmijom nije igrati. Već sam se u jednom navratu sa jaranom Salihom igrao sa "zmijom", i nismo dobro prošli. Taman smo popeli sedmu dužinu, kada je počeo jak pljusak i nismo uspjeli dovršit "priču", a bili smo stali "zmiji" na vrat, ono odmah ispod glave.
Absajlovali smo nazad iz sedme od ukupno deset dužina.
Pa onda, opet u zmijskom gnijezdu, sa Arminom. On je bio već fizički i mentalno zreo za "ujed", a ja sam još izgrađivao "imunitet". Nakačimo pojas, komplete, kacigu, GoPro... Bio je prvi maj, svečani praznik nerada, rano popodne (13:00)...
Iz Kače smo izašli u 17:00. Za četiri sata solidnog penjanja, obojica slobodno prepenjavamo Kaču. Smijer je težine VII-, 350 m, nalazi se u gornjem, desnom boku pakleničkog kanjona (gledano iz doline).
Oči moje, kletvom bih vas kleeeeoooo....
Ali, da skratim priču (e, jest ti bila duga :-) i da vas pustim da gledate slike i uživate.
To bi nekako i moglo, ali...
Ali, svakako, slike mogu shvatiti samo penjači koji penju slične ili teže stvari, dok će drugima biti teško predstaviti si taj osjećaj, tako da će uživanje vjerovatno biti ograničeno. Onaj istinski doživljaj ushićenja i uživanja, ipak, ostaje meni i Arminu.
E neka je! Želja za novim utiscima sigurno će vas ponovo odvest u slične "probleme", a time i nas, ako ne drugačije, bar ovako "cyberli". Je li?
Ovo će biti samo jedna od priča u nizu koje slijede, ako Bog da, dodaje Haris, podgrijavajući do usijanja atmosferu u "studiju". Posljednja penjanja u ledu (BiH, Slovenija, Austrija...) su samo uvertira u jedan projekat koji slijedi ove godine, a koji još neću otkrivati. Ako sve prođe OK, obećavam pravu reportažu.
Jeste li čuli, dragi zonzoni?!? Obećao je!!! :-)
Armin Gazić / Haris Kalajdžisalihović nakon ujeda "Kače"...
Nakon tog projekta ću se posvetiti popularizaciji alpinizma i visokogorstva organizacijom i vođenjem manjih ekspedicija i uspona u strana gorja, kaže Haris. Želim okupiti i pokrenuti one koji se ne mire sa vlastitim dostignutim nivoom, koji žele rezultate u planinama. Krećemo sa osvajanjem Mt. Blanca u augustu ove godine. Još je par mjesta slobodno.
Hvala, Harise!
E, haj'mo sad jednu zapjevat!
Z. Tomić, foto: H. Kalajdžisalihović / A. Gazić