A u Švedskoj - nemiri!

'Bem ti tak'u prirodu

Tamo gdje su prave planine "daleko od očiju" (ali ne i daleko od srca) i tu se zna u čovjeka uvući nemir, tjerajući ga da traga za planinom u sebi i sobom u planini na drastičan način: uz pomoć stilskih figura ironije, komparacije, zajebancije...

Mnoga djeca danas, ako i znaju da krava daje mlijeko, ne znaju kako. Misle da to krava dijeli kao i teta u prodavnici.

Lijepo platiš i dobiješ!

Mlijeko!

I onda im dovode krave u čaršiju i pokazuju odakle izlazi mlijeko kad se stisne.

Pojam priroda dijeli se istoj toj grupi zemljana na dvije kategorije: "bushes" na periferiji i parkovi sa uredno posijanim minama (čitaj, pasjim izmetom, fuj!). I kako takve ubijediti da iza tih šupljikata postoji nešto sasvim suprotno - prava priroda. Ali, iz velegrada je dug put do takve, i fizički i mentalno.

Onda, desi se ono "kad neće Hamo brijegu, hoće brijeg Hami". Izađeš u grad i tamo kuda moraš proći ispriječi ti se, zamisli, komad prirode. I ti, htio, ne htio, uđeš u prirodu, bukvalno. Čak prašumu...

Sunce prosijava kroz grane, sparno je, miriše ljetni vjetar, skontaš, to je propuh u tunelu koji nosi vještačke mirise jelovine, humusa i citrona, pod nogama opiljci i trijeske koje stvaraju ugođaj meke šumske staze. Duž tunela, ovaj... prirode, uredno postavljene oznake da homo urbanicus, var. ugursus ne bi zalutao na putu ka izlazu. Iz mnogobrojnih skrivenih izvora dopiru zvuci ptičijeg pjeva, klokota vode, vjetra...

Izađeš!

I kontaš...

'Bem ti tak'u prirodu! 

Zov divljine

Šume Skandinavije su duboke i mračne.
Hebeno duboke.
I hebeno mračne.
U šumama, po principu "svoj na svom" obitavaju pleme medvjeda i pleme vukova. Mada im se teritorija i interesi prepliću (pojest-popit-i-poklopit), ne dolazi do sukoba, iako su vukovi krajnje nacionalistički nastrojeni (svi za jednog, jedan za sve), a nacija medvjeda krajnje neobrazovana. To su idealni preduslovi za rat, ipak - sukoba nema!
Zaintrigirani tom činjenicom, zadadosmo se u šumu jednog dana (a gdje ćemo drugo) da vidimo po kom to receptu žive životinje nebi li šta pametno naučili i po potrebi haplicirali.
Dok se rumeno i hladno "polarno" sunce gasilo u krošnjama visokih borova, a mrak i žmarci navirali kao plima, stežući nas u krug oko vatre, branili smo se mirisima dima i mesa koje je crvčalo na žaru, osjećajući da je taj krug sve manji i nesigurniji.
U neka doba vođa "ekspedicije" zavika: TIŠINA!!!!! TIŠINA!!!!!
Umrije nešto lanjsko u nama, skameni se, crče!!!
Čulo se samo vrištanje mesa na žaru i slab, karakterističan šum u krošnjama bijelih borova. Da nije šta... Nije! Da nije... Nije! Niko ništa nije kontao osim vođe "ekspedicije". Pa zato smo mu i platili da konta. Da se nije prekontao?!? Da ga nismo preplatili?!? Tišina je bila neprobojna, gluha, teška, duboka poput skandinavskih šuma. Hebeno duboka.
I hebeno teška.
Ko zna zavijati kao vuk? naruši tišinu vođa "ekspedicije" glasom koji je podsjećao na prikradanje zvijeri. Ahhhh... laknulo je svima i svi su odjednom znali zavijati samo da bi istisnuli kroz grlo onu nelagodu u stomaku koja ih je (nas je) stezala.
Stani da se organizujemo! uključi vođa "ekspedicije" autoritet na četvorku, čuvajući dva podioka u rezervi za one "tvrđe na ušima" ili "tanje na živcima". Kad ja kažem sad, svi počnite. Pssssttttt... Sad!!!!!
Auuuuu, aaaaaaaauuuuuu, auuuoooooouuuuuuaaaaa. aaaauuuua.. ooo. uuuu. aaa.
Zar je bilo toliko straha, ovaj daha u nama?!?
Nakon urlanja (bože, koliko je samo čovjek blizak životinji), tišina se nametnula u svoj svojoj ljepoti i plemenitosti. Čekali smo, a vođa "ekspedicije" se kurvanjski smiješio, kao da je znao nešto što mi nismo.
Odgovor je došao iz dubine šume. Oglasili su se vukovi. Bio je to veličanstven doživljaj. Toliko je bilo misterije, patine, nečeg nedokučivog, svevremenskog, čak i ljudskog u tom odgovoru. Onaj prostor oko vatre kao da je dobio novu dimenziju, proširio se iza mračnog zida od šume koji nas je, do maloprije, nesmiljeno pritiskao. 

Izazov arhitekture

Dok je radnička klasa još u pidžami i papučama umakala kocku u prvu jutarnju kafu i kroz gvozdene zavjese od očnih kapaka konzumirala vizuelne efekte niskog jutarnjeg subotnjeg (bi li to subota, ako nije, nije ni bitno) sunca koje je kopalo kroz izmaglicu da se dokopa zemljana (one privilegovane koji žive u Turning Torso-u, najvišoj skandinavskoj gradjevini i ne računamo zemljanima, jer žive visoko, a i davno im je već svanulo), odjeknulo je medijima: "FELIX BAUMGARTNER, Base Jumper from Austria, lands illegal on the roof of Sweden's and Scandinavian's highest building and continious his mission with an Base Jump off the building. He is ending his performance successful while escaping on a motor bike and speed boat towards Denmark."
Živa istina!
E, pa i vrijeme je bilo!!!!
Ma, džaba im sve kamere i senzori i čuvari i portiri i kartice i chipovi i propusnice i... i... Gradjevina je bila dovoljan izazov za jedan "base jump" da joj čak ni Red Bullov Felix Baumgartner nije mogao odoljeti. Skočio čovjek iz helikoptera na zgradu, promijenio padobran kao što mi mijenjmo majice i ponovo skočio... (Naskaka se Felix, a mi ne stigosmo ni oči otvorit, ni kocku umočit, nije nešto u redu s nama. Ili s Felixom?!? )
Fakat, arhitektura je poseban izazov za extremiste. što je interesantno osim base jumpera, ljubitelji gradjevina su i alpinisti. Te gomile gvožđa, betona i stakla svojom monumentalnošću neodoljivo privlače upravo takve, podsjećajući ih na nešto, valjda.
Šta li?
Zgrabim kameru i trk tamo. Džaba! Felix davno razgulio, samo se policijska kola motaju okolo kao da ne bi još kome na pamet palo skakat odozgo, a rijedak svijet gleda preko moreuza u pravcu sivila u kome se naziru "šiljci" i tornjevi Kopenhagena, kuda je i Felix "razgulio"...
"Red Bull ge dig vingar!" Pade nekoliko snimaka Turning Torsa, i evo ih sad ovdje. E, sad je red da se neki manijak popne uz fasadu i prvo mi pade na pamet Alain Robert. Gledajući zgradu rekao bih da je fasada kompaktna i da je nemoguće penjat te, bukvalno, zidove. Ipak...
Ipak, Alain Robert je radio i zaj...anije stvari, pa je samo pitanje da li će on ili neki sličan nihilista doći i naći ovima ovdje "rupu" u security-sistemu. A obezbjeđenje nije da se neko ne bi slomio skačući odozgo, već zato da ovi ne bi to gledali, neće ljudi da masiraju savjest krvavim scenama.
I dok se tako naslađivah u linijama, formi i dinamici ove građevine koju odjednom počeh gledat u drugom svjetlu (nije zato sto se u mjeđuvremenu naoblačilo) napadoše me misli o tome kako izgleda letit odozgo.
Ma, bjež'te misli! Neka, hvala ;-)
A, ako bi se baš moralo skakat odozgo, onda...
Ipak, neka, hvala! Kan'te me se, pamravi, eto vam Felixa i Alaina. Huh, nije lako gledat ni gore, a ne odozgo.

I ćorava koka zrno nađe

Napredujući brzinom od 1,5 m mjesečno, nakon kila i kila, vreća i vreća, vagona i vagona koji su se mogli utovariti na račun utrošene energije i zaradit para za balahanje po Bahamima, ja se ne makoh iz jedne prašnjave ćoše koja smrdi na znoj, talk i prašinu. Nakon toliko sagorenih kalorija da je sve smrdilo na zagoretinu, "pade" i taj, cca. 5m dugačak "Narandžasti problem" koga je neki teoretičar "projektovao", ni sam ga ne mogavši odraditi.
Nekim čudom pogodio je čovjek u "žicu" mnogima koji su navalili na problem k'o muhe na... Problem je imao i težinu i eleganciju i dužinu i mnoštvo detalja koji traže svašta nešto.
Elem, nakon tri mjeseca natezanja i nadanja da bi jedna od tih uludo potrošenih večeri mogla donijetu "pobjedu" nad tim "Narandžastim vragom", nakon "seciranja" i "segmentacije" i odrađivanja svih faza ponaosob, desi se i to.
Pade!!!
I to samo jednom. Sutradan, pripremajući "pećinu" za neko takmičenje, poskidaše sve oprimke tako da ne stigoh bar još jednom probati tu moru. Sad ne znam jesam li to sanjao, halucinirao ili...
Ništa, bilo ne bilo! Uvijek čovjek može sebi naći kakvih problema oko kojih će se sikiriki. 

Narcissus dibidus

Sve manje "zaprave", sve više "konake". Ako išta dokusuri planinarstvo, visokogorstvo, treking, ekspedicionizam, alpinizam i slične plemenite vještine, bit će to virtuelizacija, pod izgovorom oplemenjivanja plemenitog, produbljivanja dubokog, uzvišenja uzvišenog...
Mjesto zločina - Internet!
Zaustavider zemlju, ima izać!!!!
I po ko zna koji put, sjetim se dinosaurusa. Valja se prilagođavat, inače valja izumirat. Dinosauruski!
Dok sjeverni vjetar reže već izrezani i rasparčani Stokholm na još manje komade, razbacane po bezbrojnim otočićima okolo, a miris, vlage i hladnoća sveprisutne vode taloži se u venama, ledeći krv (nije gore bilo ni dinosaurusima prije nekih 2... ... ..0 godina dok nije bilo ni grijanja ni Interneta), natrapah konačno, prije nego izumrijeh, na rupu spasa - National Nature Museum i tu "Jordens Berg" (Zemaljske planine) izložbu, neku vrstu primitivne (printed version) virtualizacije planinarstva i sličnih plemenitih vještina.
Slijedeći zvijezdu sjevernjaču i sretnu zvijezdu koja služi umjsto lanaca na ledenim partijama E4 autoceste Malmö - Stokholm, otisnuh se, poput svih agilnih, radoznalih i tvrdoglavih istraživača ka sjeveru. 635 km, klaj, kla...
Dođoh, vidjeh, poblijedih!
U nepodnošljivoj vrućini, u suhom zraku, uz teški i ljepljivi šum ventilacije izložbenog paviljona prirodnjačkog muzeja, krenuh na virtuelni treking oko svijeta, vođen interesima, idejama, opredjeljenjima, osjećaju kreativnosti i senzibilnosti momka koji se zove... kako ono. Ja, Claes Grundsten!
Klas, ožež' der! Imaš po' sata fore!
Pod ogromnim formatima, da ne bih zaspao od vrućine, umora i zujanja u glavi od visine... jest šipak, od duge vožnja i nespavanja, najjednostavnije je bilo natjerati se na dozicu narcisoidnosti kojom se moglo suprotstaviti i apstinenciji, ovdje visokogorskoj, a i nedostatku volje da se ova "misija" dovrši. Eh, a narcisoidnost je mač sa dvije oštrice. Razvija ovisnost i prijeti da nam zamagli realnu sliku mentalnim smogom, dovodeći nas time u ko-je-šta-i-gdje-je-ko konfuziju ili mene konkretno u iskušenje da se hvalim kako sam bio, evo, pod Tre Cime u Dolomitima. Srećom, tu je ona izdajnička sjenka glave koja, hm... njuši guzu kamenog psića na slici, koja mi ne da lagati.
I tako je narcisoidnost oplemenila većinu slika! One koje ne "mirišu" tim cvijećem i nisu nešto posebno (da to opet ne progovara narcisoidnost), tako da ih neću ni pokazivati. Inače, ako treba još te... narcioidnosti, ima toga; u tečnom, čvrstom i gasovitom stanju, raznih boja i šara!
Nego, da se vratim stvarnosti. Bijah po Everestom, a ne osjetih ni mrvicu visinske bolesti. Kako? Pa, bit će da to i ne bi stvarnost... Opet, kad nešto skontam, da nije onog mirisa narcisa kojim kandišu ove-mi-fotke-u-mene, tj. sa-mnom-mi-u-kadru, vjerovatno bi me Claes Grundsten mogao optužiti za krađu, potežući takozvano autorsko pravo na posjedovanje intelektualnih dobara ili biste vi bili dovedeni u situaciju da konzumirate ovaj tekst bez slika.
I tako, da ne bih virtuelizirao u nedogled, eto, to je bilo to. Virtuelno planinarenje svjetskim gorjima u aranžmanu Claesa Grundsten-a, a pod dirigentskom palicom pospanosti, umora, gladi i žeđi...
Sad napolje, na vjetar i hladnoću! Kontam kako bi bilo neuporedivo efektnije da nisu grijali paviljon, već da su otvorili prozore, napravili propuh, pustili zimu unutra. Utisak bi bio mnogo realističniji. Ovako, prvo konzumacija vizuelnog, pa onda taktilnog... to zahtijeva, brale, visok intelektualni angažman da bi se ta dva utiska mentalno spojili u jedno - kompletnu virtuelnu sliku najviših svjetskih planina.
Da još napomenem, sve fotke su snimljene mobitelom iz vlastite ruke. Neću da mi neko... ako se sjećate one epizode Monti Pajtona... ono kod fontane... Ama, znaaaate...

Kućni ljubimac

Svaka čast papagajima, kanarincima, ribicama, zečevima, pa i kerovima i mačketinama, ali pauk je pauk... Pogotovo kao kućni ljubimac.
Pa da je baš ljubimac i nije... Ali je kućni!
Kažu, ko ubije "dragu baju" (tj. kućnog pauka), neće imat napretka heftu dana!
Ih, uhvatiše me na sujevjerje. Heb... ga! Inače bi ovaj pola kila težak "krabat" već počivao u vječnim lovištima. Bljak!
A kad razmislim globalno, hm... ova pritajena rugoba u ćoši iza radijatora i nije samo pauk. To ti je, brato, komad prirode.
I šta!
Treba se naučit živjeti s prirodom, inače neće bit ili nas, ili prirode. (Ovo drugo podrazumjeva i ono prvo).
Prema načelima estetike, nije ružno ono što nam se ne sviđa, već ono što se kosi sa estetskim načelima, kanonima, proporcijama, pravilima...
Po tom pitanju, pauk je, kao gotovo sva bića koje je priroda milionima godina usavršavala, takođe - savršen.
Vid' sad! Pa trebao bih još bit i ponosan što imam ovo "savršenstvo" u vlastitoj kući.
Ja bih ipak radije jednu kinesku vazu, ili jednu sliku Van Goga, ili jedan DVD HD player...
Šta'š!
Ništa... 

Outdoor poguzluci

Sačmalj

1 kg graha
2 glavice crvenog luka
Začini ( biber, so, lovorov list, mrkva, bijeli luk...)
Odokativno izvorske vode (za nevolju može i iz vodovoda)
Isjeckat ovo, ono, pomješat, upržit, dodat, promiješat, probat, začinit, kuhat, kuhat, probat... Gotovo!
Nasuti u termos bocu većeg kalibra. Začepit. Otići u brdo. Otčepit. Jesti.
Pažnja, ne zaboravit kašiku!
Zbog velike specifične težine kuhanog graha, održava se u termoski vrućim čitav božiji dan... Razvijati pluća pušući. Zaliti pivom!
Prijatno

Smotani poguzluci

Muškarci: Uzeti gotove jufke! Kupiti sira prema afinitetu. Rasprostrijeti jufku, natrpati! Još natrpati! Još... bit će dosta. Smotati. Položiti na tepsiju. Opet smotati.
Ugrijati šparet, ubaciti tepsiju. Peći, obilaziti, peći... zaliti malo, obilaziti. Izvaditi.
Žene: Isto kao gore samo umjesto gotove jufke uzeti brašna, vode, soli i napraviti jufku.
Otići u prirodu kad je hladno. Izvaditi iz ruksaka hladnu pitu. Jesti! Zaliti hladnom pivom. Jesti! Podrignuti... Jesti još... Jeb... p... m... zimi i hladnoći. Još zaliti hladnom pivom. Sve pojesti. Nabit nogom kutiju. Predomisliti se i pokupit smeće. Obuć rukavice na masne prste. Otići. 

Proljeću se ne gleda u zube

Kako insekte, tako i ljude izmami prvo proljećno sunce na... sunce (Čuj ovo "na sunce"?!?). Nema veze, elem, nađu se insekti... ovaj, ljudi na suncu (valjda pod suncem?!?) i kao, uživali bi u njemu...
Suncu!!!
Pa se onako daju, predaju suncu, izlože obline, površine, zapremine...
Vidi to vjetar, pa 'nakav "ters" kakav je, prozva sunčanje porokom, pa se razgalami, raspuše...
Tad mi, zajedno sa rijetkim insektima koji su zabasali daleko negdje medju "brege" zarasle u smrče odakle se ne možemo tako lako vratit kući, sjednemo, prislonimo leđa uz drvo (za svaki slučaj, šta znaš... hm...) i slušamo.
Iznad naših glava vjetar otvara frontove u krošnjama visokih smrča. Zažmirimo... U punom stereu ili kvadrofoniji, slušamo silovit šum nedje desno od nas, zatim lagano, negdje iza, daleko... polako, silno, strahovito... otvara se novi front. Zatim novi šum, negdje lijevo, plići, bliži... vrhovi jela divljaju pod vjetrom, povijaju se, trpe... Pa se potom šumovi sliju u jedan planetarni, interplanetarni, galaktički šum. Ne, tutanj... Zatim neki od šumova oslabi, neki pređu u bas tonove, one duboke koji tutnje pa iščeznu, a eho im ostane u nama...
Sa tom hukom i šumom miješa se šum vjetra koji brije preko naših ušiju, ispod kapuljača, nekad sasvim preuzme, pa nestane, pa...
Sve u svemu, događaj!
A sunce naivno posmatra odozgo, prosipa zrake, osipa se, iskri... čeka svoje vrijeme. Još malo i pogubit će zube.
Dotle, dragi insekti, strpimo se... 

Dobar sob je pečen sob

Najbolje je sresti soba u šnicli, faširanom, bureku ili "sitno narezanom" sa lukom sa strane, mada se i tu opire svojim "zagasitim" konjskim mirisom. Svi ostali susreti prijete da se završe na vašu štetu.
Neki, poput nas, rizikuju susret sa prepariranim sobom, znajući da bi jednog dana, tj. jedne noći mogli sanjati njegova čekrkli-kopita kojima uživa razbijati čekrkli-orahe...
Ama, jok, čekrli-čelenke radoznalih izletnika.
Sreća pa sobovi nisu tako česti. Ipak, u Skandinaviji se desi nebrojeno teških saobraćajnih nesreća kad vozač naleti na sobove koji prelaze cestu mimo pješačkog. Auto obično podsječe grdosiji štulave mu noge, a onda se masa sruči kroz šoferšajbnu pravo u kabinu. I "adio"...
Ima slučajeva da preplivaju moreuz između Švedske i Danske ili zalutaju u naselja pa se moraju puškom otjerat (u vječna lovišta).
Lov na sobove je tradicija, natjecanje, junaštvo, sport... i u tom lovu mnogi lovci budu bukvalno izgazani na smrt (neka, kad traže belaja).
Lov je sveo ove životinje na "razumnu" mjeru, tako da se lakše diše u skandinavskim šumetinama.
Ipak, i pored toga, oprez. Najbolje je sa sobom povesti nekoga ko ne može trčat kao vi, pa nek se sobovi njime pozabave dok se vi popnete na kakvo drvo, ako baš dotle dođe.
Toplo preporučam susret sa prepariranim sobom, prije nego se date u fly-fishing ili hiking skandinavijom i bit će vam jasna jednadžba: Dobar sob jest jednako pečen sob...

Instant frka
(Kako skucati sebi "frku" iznenada i bez potrebe)

Ev' recepta. Prvo, sačekaš vikend i vrijeme koje se samo poželjeti može. Onda se zatvoriš u kuću i radiš za kompjuterom cijelu subotu i nedjelju, čekajući da se nivo frustracije podigne u "crveno".
Kad se dovoljno isfrustriraš, otprilike u nedjelju oko pet popodne, kreneš sam na turu, odvezeš se kojih dvadesetka kilometara u "prirodu" sa namjerom da opališ jednu turu od 10 km, naime, toliko ti treba da "progledaš".
I tu, bezbeli, konstatuješ da pada mrak, da nemaš kape, ni rukavica, ni vjetrovke, da je već dovoljno hladno, da nemaš lampu, da... i da... te da... tako da nemaš šanse odraditi tu hebenu turu.
I šta?
Udješ u šumu, staviš put pod noge i... ožežeš... Nećeš ti meni, jeb... Ja ću tebi... Šta ti misliš... Nemoj da ti ja... Ti ćeš meni... Nisam ni ja...
U toj svađi i prepiranju sa samim sobom, konstatuješ da si poderao pet kilometara i da je već - mrak. Staza se rasplinjava u bezbroj stazica koje zaobilaze ledena jezerca i kaljave lokve. Ništa nije kao ljetos. S vremena na vrijeme u mraku se zabijeli znak koji pokazuje da si na pravom putu.
U šumi je situacija malo drugačija kad je u pitanju orjentacija. Odvojiš li se od puta, tanka dlaka i - navlaka, odjednom ne znaš ni kuda si pošao, ni odakle dolaziš, a ni zašto.
Da belaj bude veći, šumu preplavi hladna i vlažna magla i isisa i ono malo svjetla. Kažeš: Strava! Nazoveš onda kuću i prijaviš situaciju! Da belaj bude još veći, baterija ti padne na crveno jer si mobitel koristio za - osvjetljenje u škakljivim situacijama.
I tako, bauljaš...
i bauljaš...
i bauljaš...
i bauljaš...
i bauljaš...
...
...
...
I onda dolaze slikoviti trenuci koje teško da ćeš zaboraviti. Prvo te podere jezivi zov nekih ptičurina kroz pomrčinu. Konstatuješ da uz taj "zov divljine" ne paše ništa bolje od hladnog Jegermaistera.
Potom, kroz svo disanje i unutrašnju buku, probije se do tebe šuškanje, kao koraci, od čega se bukvalno naježiš. Prvo sporije, a onda jače i učestalije. Staneš...
Koji trenutak, i uzavri oko tebe. Grad!!! Kuglice "deru" u suhom lišću, cjepkaju pomrčnu u atome. Dobro je, samo nek nisu sobovi. Još bi trebao na njih naletjeti, pa da te izgazaju ni kriva ni dužna. Ili divlje svinje. Uh...
Sretan što si mokar, promrzao, gladan, žedan ali neizgazan, nastaviš bauljat, šljapkat, gacat i žalit što bar nisi nasuo još malo Jegermaistera u flašicu. Pored tebe počnju promicati bjeline zaleđenih jezerca, nebo postaje svjetlije, a staza šira i tvrđa... Neka svjetla, cesta...
Aaaah..!
E, hajvanu jedan...

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline