Crno jezero sa Međedom (2287m), ishodišna tačka za uspon na Durmitor iz pravca Žabljaka

Zimski uspon na Durmitor, tačnije na najviši vrh Bobotov kuk (2523m), briše granice između visokogorstva i alpinizma, posebno u situaciji kad se, u završnom dijelu uspona, nađemo iznad "recycle bin-a", nekoliko stotina metara dubokog prevjesa.

Nakon što smo se svi skupa skupili na vrijeme i na dogovorenim mjestima i bili pokupljeni Haretovom "paklenom mašinom", zahvaljujući dobroj koordinaciji od strane vođe, koji nas je zvao cijeli prethodni dan kako ne bismo zaboravili nešto ili slučajno zakasnili, pa čak napominjao da namažemo cipele, ubacimo četkicu za zube i promijenimo baterije u slušnim aparatima (jer on cijeni poslušnost), ostalo je još da pokupimo istog.
Ne sjećam se tačno koliko smo ga čekali, čekali... ali se sjećam, došao je konačno, uredno neobrijan, neuredno zalizan i sa sunčanim očalama za skrivanje podočnjaka... Eto ko će nas povesti na zimski uspon na Bobotov kuk.

Bit će da smo u Crnoj Gori! Šta je, tu je, više nema nazad. Valja se junački "stopiti" sa okolinom!

I tako... dok Haretova "paklena mašina" bere kilometre, nižu se Krupac, Trnovo, pive, sokovi, Miljevina, sendviči, grickalice, Brod, čačkalice, Šćepan polje... Crna gora!!!
Jesu li pregledani pasoši i lične? Jesu! Podignuta rampa... Ček, čoče, nijesmo 'tice! Odmori de', mala hod'er 'vamo. Dajder pivu!

Donese mala pive... Nismo puno zanovjetali, kafana puna policije, biće da smo u Crnoj Gori... Šta je, tu je, više nema nazad. Valja se junački "stopiti" sa okolinom! Dal' zbog "stapanja", pive, umora, jer se nije ništa radilo... utihnu kombi dok si rek'o keks, samo se čuo monoton rad uređaja za hrkanje... 

Sunce sija k'o tepsija, vrhovi izviruju sa svih strana, pribojavajući se da ćemo na njih. Nećemo, jado, mi udaramo u glavu!

I vozi miško!!! Ma šta vozi, leti, čoče!!! Al' đe ćeš avetinjo!!! Đe ćeš!!! Jesu fino rekli: ne preko Trsa, veliki su snijezi, vozi za Nikšić, pa ćeš lijevo za Žabljak. Vozi, vozi, vozi... Dođe "lijevo za Žabljak". E, sad se lijepo vrati! Vozi, vozi, vozi... dok se nismo uvjerili da je zemlja okrugla...
Žabljak! Nekako se dokotrljasmo i do kuće koju smo rentali. Živnu uspavana družba, polećeše sinji tići, polećeše sokolovi, ne možeš ti tome u kraj stat... Daj im da jedu, daj im da piju, daj kahvu, daj im štimaj opremu, daj...

Valoviti do - mjesto i vrijeme za bivak. Samo da se ne zakasni na večeru.

Šta se dalje dešavalo, nemam pojma. Ja pokupih svoju vreću i na spavanje. Samo što sam sklopio oči - truba trubi prije zore, oči mi se sa snom bore... kad na Durmitor pođem jaaaaaaaa...
Frka, trka... beri grožđe, čupaj travu, deri guzove, čuvaj glavu! Vadi opremu, pakuj opremu, vadi opremu, pakuj opremu... ovo treba, ovo ne... K'o da negdje zamirisa kahva... Zora, negdje u daljini zavijaju vuci. Ama, kak'i vuci jado, prišt te ubio!

To zavijahu naši junački stomaci. Vođa naređuje: "Ništa od jela do Crnog jezera. Tamo ćemo u restoran k'a ljudi." Svi u kombi i vozi, vozi, vozi... Hotel! Jest, al' "dobro jutro radni narode Crne gore", ništa od doručka. Okreni se i nazad. Eto ti ga, opet dokazivanje da je zemlja okrugla. Vozi, vozi, vozi, a vuci zavijaju. Naletjesmo na rampu - Nacionalni park Durmitor! Stadosmo, svi vanka, gimnastika! Beri grožđe, čupaj travu...

Noć k'o noć... Ljulja se vodeni krevet, klima pirka, miris cimeta, jabuke, lavande...

Ama, kak'a crna gimnastika! Ovo je Crna Gora! Torbe na leđa i "naprijed sokolovi, ja ću za vama!" Preskači rampu, podvlači se, oni manje svadljivi je i zaobiđoše. Škripi kundura na asfaltiranoj stazi, odužilo se, vuci zavijaju, oko nas divljina neviđena....
Odjednom rika! Trese se gora! Kuku mene jadna, đe me dovede gladna! MEĐED!!! Ma idi... jadi, što me prestravi, guja te ujela... Nije međed neg' Međed!

Postroj se, izviđači na zadatak. Naći restoran po svaku cijenu. Ima restorana, no kalauz metli. Neće ga majci ođe jest junaci.
Ćopi mrvu hljeba, umoči u paštetu, zvjeraj okolo, prati table, poštuj pravila, slijedi instrukcije: "Nemoj slučajno koga da vidim da mi je po jezeru bazo, ćaća ga spomeno!".
Vidim, ništa od šetnje. A kak'i smo, baš bijesmo naumili po jezeru prohodat.

Malo smo odužili sa doručkom tako da smo propustili tramvaj. Jutarnja šetnja do Previje...

Nejma druge no natovarit junačka ledja i na Durmitor planinu. Stazicom pored jezera, kroz šumarak, pa pored arapovog mlina, preko mostića što 'no bješe zaledio po sredini, a okopnio sa strana. Onda opet kroz šumu koje nestade u neko doba i pred nama se poče otvarati planina. Pršti, pršti snježna staza, sunce sija k'o tepsija, vrhovi izviruju sa svih strana, pribojavajući se da ćemo na njih. Što vam je jadni!? Nijesmo namjerili na vas! Mi udaramo u glavu, oli ti ga u kuk. Uživamo u pejzažu, kraj je bogat okolinom.

Odjednom, pred nama se prostrije dolina sa katunskim naseljem Lokvice na vrhu. Što činit, no odmorit? Ta ljudi smo, nijesmo 'tice!
Pade tu i vijećanje mudraca. Tamo đe 'no presta šuma, a otvori se Durmitor, sretosmo dvojicu đetića, alpinista. Rekoše nam da ni ne pokušavamo na Kuk. Šjedi đe si, luda glavo!
Lavine, snijeg i led - ići ili ne? No što, no ići! Pa 'tice smo, nijesmo ljudi, kaže vođa. Iznad Lokvica skontah; ako je Bobotov glava ovo je sigurno nos. Nejma nam druge, no UZ NOS!!!.

Nakon "Škrčkog pogleda" slijedi najuzbudljiviji dio uspona - strma padina iznad 800m jebizovnog prevjesa

Savladasmo i nos! Junački ga prelećesmo, ka sokoli sinji. Što sad činiti, jadan? Pa odmoriti, jadan!!! Ta ljudi smo, nijesmo 'tice. Dok su neki u pozadini oborene glave "žalili" za ovim skokom, mi odlučismo podići spomenik borcima za medovaču. Odjednom, zabrinut pogled vođe... Njegovo izoštreno oko je spazilo durmitorske snježne mahaluke što 'no najavljuju zalazak sunca - vrijeme za sakao, leptir mašnju i večernji izlazak.

Pogled na "Recycle bin" - sve što ne valja, s njim u "kantu"! Pa ko osta, osta...

Vrijeme je za pokret! Noć će, a valja logor podići. Do Valovitog dola ima još... ako nema i više! Tu je on, iza brežuljaka. A i njih ima koliko hoćeš... ako nema i više! Ma za čas ćemo mi to. Samo da ne zakasnimo na večeru.
Dočeka nas Valoviti. Pružio se pred nama k'o stadion, poravnat snijegom. Sunce se već sakrilo iza Kuka. Puhnuo i vjetar. Valja kamp postaviti. Nije nama zbog nas, nego zbog šatora, treba ih lijepo smjestit, ušuškat, utoplit... Sreća, naš uspon je bio najavljen, pa je neko izašao prije nas, iskopao nam kanal oko stijene i zagrijao ga. Toliko je bilo vruće da smo se iz straha od toplotnog udara počeli skidati... Jesmo, al' u ku... pinama! 

Pogled iz pravca Bobotovog kuka na Đevojku (u prvom planu) i Šarene pasove iza...

Kamp postavljen, stomaci puni, na TV-u nema ništa, nema ni TV-a, a ja ovako mlad, zelen i naivan... umjetnik! Nestade struje, a ko će sad petljat oko agregata. Sviraj povečerje i u vreće! Vođi se nešto nije dalo spavati, pa smo morali malo igrat twistera i monopola, a onda još i zamezili uz medovaču i vino. Bilo je tu i kojekakvih priča iz privatnog i javnog života poznatih ličnosti... Ne biste povjerovali šta sve neki zanaju i o čemu razmišljaju ovdje, na ovom mjestu, 'ma svaka im... zz... z...

Noć k'o noć... Ljulja se vodeni krevet, klima pirka, miris cimeta, jabuke, lavande... Ko će ga znati... Nakupilo se tih mirisa u ovom skučenom prostoru. A, apartman k'o apartman, Ne bi čovjek izlazio (da ne mora, i to kad je najhladnije, e, jeb... ti bubrege).
Izležavali smo se do 05:0000 a onda brzinsko tuširanje i obilan doručak - gutljaj snježnice i dva zalogaja rolata! Malo smo odužili sa doručkom tako da smo propustili tramvaj. Jutarnja šetnja do Previje dobro dođe umjesto fiskulture... 

Zupci. Uh... Ovo bi bio pravo lijep pogled da nije tog "recycle bin-a" pod nogama

Uz šegu, šalu i pošalicu... nismo ni skonatli kako, nađosmo se iznad cca 800m dubokog "recycle bin-a". Ubrzo zatim, dok si okom trepnuo, preletjesmo nekoliko dužina užeta, prepenja se nekakvog snijega, leda i kamenja (kažu "kombinacije") i nadjosmo se na vrhu. Odatle nas potjera sila nebeska, te nasta frka, trka i otpenjavanje, koje vođi umal' ne dođe glave.

Dok trepnusmo još jednom... ne, dva puta, nađosmo smo se u kampu, spremajući stvari. Još koji treptaj i već smo bili u kombiju za Sarajevo. A onda, beri grožđe, čupaj travu, deri guzove, čuvaj glavu... Obećali smo sebi da nećemo nikad više na ovakvu turu, dok ne odemo opet.

Na vrhu Bobotovog kuka (2523m), najvišeg vrha Durmitora

Komentar Z-2000: Grupa visokogoraca iz Sarajeva izvela je 16 - 18.03.2007 zimski uspon na Bobotov kuk (2523m), najviši vrh Durmitora, uvrstivši se time među rijetke koji se usuđuju zimi penjati ovaj vrh (nezvanično i jedine ove zime).

Na slici s lijeva na desno: Slobodan Simić Simara, Damir Smajić, Ešref Rašidagić, Jovana Živković (domaćin), Dalvin Kadirić i Edin Kaltak.
Čestitamo!

Tekst: Edin Kaltak, foto: Sibel Trbić, Edin Kaltak, Dalvin Kadirić, april 2007