Spomenik Skenderbegu u Skopju

Nakon ceremonije otvaranja tradicionalnog uspona na Titov vrh (2747m), na kome je učestvovalo oko 500 planinara iz Skopja, Tetova, NIša, Đakovice, Sarajeva..., u hotelu Popova šapka uslijedile su igre "naših naroda i narodnosti" koji su pokazali da se u kolu (oru) još uvijek jako dobro snalaze

Naš je put počeo iz Sarajeva u autobusu sumnjive kvalitete, sa standardnim kašnjenjem od sat vremena i vozačima koji na put krenu bez auto-karte... Ali, to je dio priče koji se brzo zaboravi. Znali smo, ljepši dio slijedi.
Skopje! Trebalo je istrpiti dok svako od prisutnih uradi zajedničku fotografiju kod spomenika Sekenderbegu. Trebalo je istrpiti i skopsko sunce i hodanje po tvrđavi iznad grada po istom tom suncu. Trebalo je istrpiti i "gravče na tavče" u nimalo oskudnoj porciji! A onda... 

Kanjon rijeke Treske

Uslijedilo je pravo osvježenje. Blizu Tetova, na rijeci Treski, nalazi se kanjon Matka i istoimeni planinarski dom, te manastir svetog Andreja. Rekoše da je na ovoj rijeci održavano svjetsko prvenstvo u kajaku na divljim vodama, dok makedonci ne odlučiše da je pripitome, pa su napravili branu i hidroelektranu (nekako poznato!!), dobivši "pitomo ezero" dužine oko 6 km.

U kanjonu rijeke Treske

Naravno da nismo mogli odoljeti da se malo ne provozamo. "Štela" (Tute nije bilo) nam je bio bivši vojnik bivše JNA koji je svoj dug prema domovini "gulio" u Tuzli. Kao i ja, samo prema drugoj domovini, a i put kući na odsustvo mi je bio malo kraći :-).
Čamac u kojem je bilo nas 20-ak bio je poput orahove ljuske. Na Hasin pokušaj da ustane i napravi snimak, ostali su se pošli prevrnuti, na što je Haso od kormilara dobio naredbu "Dečkata, sjedi, dečkata!!!".
Pod istim imenom prozivan je naknadno više puta.

Pogled ka Popovoj šapki iz pravca Ceripašina vrha

Na Popovu šapku dopratila nas je kiša. Isto tako nas je i ispratila s vrha, uz dodatak leda. Ono između je bilo sunčano, prekrasno. Prvi dan, prema instrukcijama vodiča Brace, prošao je u pripremama za sutrašnji uspon. Tako smo krenuli od vrha Popove šapke (u pozadini gornje slike), prošli pored vrha Ceripašina (oko 2.500 m) i produžili prema Liješnici. Neki su odustali odmah u početku. 

Na Jelenku, Šar planina

Na putu prema Liješnici već na početku smo počeli čitati čudesni i osobeni "rukopis" Šar planine ( i dobro poznati kaćunak je ovdje žut a ne plav). Lokalitet na gornjoj slici se zove Jelenak i to je blo zadnje gdje smo mogli vidjeti šumu, za koju kažu da se sastoji uglavnom od "endemoreliktnih vrsta" - munike, molike i alpskih ruža.
Tu u dolini se nekada nalazio planinarski dom koji je "malo" izgorio 2001, u sukobima čije razloge nam nije bilo potrebno objašnjavati.

Potočići pod Šarom

Iako gola, Šar planina je puna vode i ovakvih potoka. Inače, ova planina obiluje glacijalnim oblicima reljefa koji su obogaćeni i za jedan broj glacijalnih jezera koja se, kao i ovi potočići, hrane vodom nastalom od topljenja snijega. Na pitanje da li se voda smije piti, vrli Sarajlija je odgovorio: "Ni slučajno, nije hlorisana!". 

Titov vrh (2.747 m), Šar planina

Konačno smo stigli na Liješnicu s koje se pruža predivan pogled na najviši vrh Šar planine, naravno treba čekati dok se magla ne raziđe. To će biti naš sutrašnji cilj. Na gornjoj slici, s lijeve strane bi trebalo da se vidi put koji treba savladati. Bilo je i prijedloga da se na vrh proba kroz dolinu Liješnice, ali je ipak prevladao stav da je korisnije olakšati rance od prisutnih burečića i ostalog.

Nisam baš siguran kako se zove ovaj vrh ali zbog ovakvih "tepiha" se vrijedi potruditi.

Ne samo zbog ovih zelenih "tepiha", Šar planinu vrijedi vidjeti i zbog njenog stasa i starobalkanskog šmeka sa primjesama kraškog temperamenta. Na sjevernoj strani masiva leži i Nacionalni park Šar planina, koji predstavlja za oko 20 endemičnih vrsta jedino stanište na planeti. Tako malo, a tako dobro!

Planinarsko oro

Nakon ceremonije otvaranja Uspona u hotelu Popova šapka, uslijedile su igre "naših naroda i narodnosti" koji su pokazali da se u kolu (oru) još uvijek jako dobro snalaze. Mnogi su se dobro snalazili i za trpezom koje nikad ne fali. Reklo bi se da su za sutrašnji početak uspona u pola sedam ostale samo sjenke od planinara. Ipak su se kasnije na vrhu svi otjelovili i pored "malog" kašnjenja u polasku. Iz razumljivih razloga - teška glava, noge ne slušaju!

Šarenilo Šare

Za ovakve prizore uvodimo novi termin - teletabišnjak!, prema livadama iz crtanog filma kojeg nismo baš najbolje shvatili ali za kojim su djeca ludila. Očekivali smo da se odnekud pojavi Po, ili Lala!
Ove meke pašnjačke površine nastale su na račun bujnih četinarskih šuma koje su nekada davno iskrčene i nikada se nisu uspjele obnoviti, prije svega zbog intenzivne ispaše. Zbog toga je Šara sada planina sa najviše pašnjačkih površina na Balkanskom poluostrvu. E, pa ko bi im mogao oprostiti takav zijan. Nikada... da nas ne kupiše čuvenim šarplaninskim ovčijim sirom i još čuvenijim šarplanincima.

Titov vrh, 2747m

Evo ga, Titov vrh, sa staze koju smo juče gledali s Liješnice. Trabalo je još savladati "samo" zadnji uspon i... bili bismo na vrhu! I savladali smo ga! I eto nas na vrhu! Još samo da razvijemo zastave. Zbog grmljavine Makedonci su nas požurivali da krenemo nazad, pogotovo zbog starog bosanskog običaja da se malo "rastovari" kad se ukaže slična prilika. 

Stil i autentičnost prije svega

Bili smo ubijeđeni da ćemo se vratiti sa Šare, a da nećemo vidjeti Šarplaninca. Kad tamo, ono međutim!
Sreli smo dva, jedan je malo izgubio na autentičnosti pa ga nismo ni evidentirali. Onaj drugi, na našu radost, "uljudno" se odazvao pozivu na poziranje. Prilaz šarplanincu je moguć samo dok je gazda u blizini, inače ne odgovara za svoje postupke.
I kraj priče, ostalo je još samo da se dogovorimo ko od ove dvojice na slici ima bolji friz, u obzir se uzima stil i autentičnost.