Pogled iz aviona prilikom prelijetanja Anda. Aconcagua je vidljiva daleko u pozadini na horizontu

concagua je, jednostavno rečeno, grandiozna planina. Po zahtijevnosti pristup ovom vrhu dovodi se u rang jednog lakšeg osamtisućnjaka. Mada bez tehničkih problema, "normal route" traži izuzetnu psihofizičku pripremljenost

Aconcagua (6962 m) je najveća planina zapadne hemisfere i predstavlja stalan mamac i izazov za ljubitelje planina i visina. U prosjeku godišnje oko 3500 penjača iz svih dijelova svijeta pokuša dosegnuti vrh Aconcague. Nalazi se u zapadnoj Argentini u blizini Čileanske granice. Najbliži grad je Mendoza, Argentina (760m / 2500ft) gdje smo doletjeli iz Santiaga de Chile preko Anda. Pošto se dozvola za pristup vrhu mora lično kupiti u Mendozi (1000 pesosa = $340) gotovo sve ekspedicije za ishodišnu tačku imaju upravo Mendozu

Dozvole za vrh su nabavljene. Sa lijeva: Zijo, Naim, Fiko i Jasmin ispred Ministarstva za turizam

Normalan pristup koji smo mi koristili nema tehničkih teškoća i slijedi sjeverozapadni greben. Najveću teskoću predstavlja visina. Uvjerenje da se radi o "laganom usponu" prouzrokovalo je smrt mnogih ljudi (do sada 70). Međutim, više razloga kao velika visina, dužina ekspedicije, ekstremno niske temperature, snažni vjetrovi itd... čine ovaj uspon ustvari izuzetno teškim. Ova grandiozna planina zaslužuje svaki respekt.
Pristup nema tehničkih teškoća, ali je naporan i fizicki zahtjevan. Osim fizičke spremnosti penjači moraju biti i izuzetno mentalno jaki. Prema mnogim iskusnim alpinistima pristup Aconcagui izjednačava se sa pristupom lakšem 8-tisućnjaku u Himalaji. Uvriježeno je mišljenje da savladavanje Aconcague predstavlja odličan test za 8-tisućnjake Himalaje.
Prvi uspon na Aconcaguu izveli su članovi ekspedicije pod vodstvom engleskog alpiniste Edwarda Fitzgeralda. Nakon nekoliko pokušaja švajcarac Mathias Zurbriggen uspio je prvi izaći na vrh 14. januara 1897. godine, a potom još dva člana nekoliko dana kasnije.

Naša grupa sastojala se od:
Zijah Kurtović, Chicago, IL
Naim Logić, Tempe, AZ
Fikret Karačić, Vancouver, BC
Jasmin Ajanović, Portland, OR
Svi su svoje prve alpinističke korake napravili u Sarajevskoj školi alpinizma. 

Moćna južna stijena Aconcague sa glečerom u Horcones Valley

Da uštedimo vrijeme, koristili smo usluge "Aymara - Aconcagua Adventures", grupe koja nam je pomogla u organizaciji pristupa (dozvole za vrh, transport, mule za nošenje opreme do baznog kampa, šatori i "toilet service").
Krenuli smo 16. decembra kombijem do Puente del Inca (2275m / 8890ft) gdje se nalazi ulaz u Aconcagua National Park. Pristup baznom kampu predstavljao je trodnevno penjanje uz Horcones Valley. Proveli smo dvije noći u pristupnom kampu Confluencia zbog aklimatizacije. Izveli smo jednodnevni uspon pod impresivnu južnu stijenu Aconcague.
Naredna četiri dana proveli smo u baznom kampu u Plaza de Mulas (4370m / 14000ft). Visina i klima mogu prouzrokovati dehidraciju. Stoga je na planini u ovakvim okolnostima neophodno piti velike količine vode. Na žalost, tokom pristupa baznom logoru Jasmin je obnovio svoju ozlijedu leđa i morao se vratiti helikopterom u dolinu.

Kamp II - Gnijezdo Kondora, 5380m

U petak 23. decembra krenuli smo u osvajanje vrha Aconcague. Kamp I je bio Canada Kamp (4910m / 16100ft).
Slijedeci dan pomjerili smo se u Nido de Condores (Gnijezdo Kondora) (5380m / 17600ft) - Kamp II, veliku zaravan izloženu snažnom vjetru. Slijedeći dan proveli smo u odmaranju.
Naredni dan premjestili smo se u Kamp Cholera (5950m / 19520ft) - Kamp III, naš posljednji visinski kamp.

Fikret Karačić izlazi na vrh Aconcague, foto: Naim Logić

Utorak 27. decembar bio je dan za juriš na vrh. Nakon sedam sati napornog penjanja bili smo na vrhu Aconcague - u 13 sati po lokalnom vremenu. Da dosegnemo vrh Aconcague bilo nam je potrebno 47 sati napornog penjanja, a za silazak nam je trebalo 16 sati. Znači, ukupno nam je trebalo 63 sata visokogorskog napornog penjanja.

Naim Logić na vrhu Aconcague 6962m

Negdje na 6500 m Zijo je osjetio podhlađivanje i vratio se u Kamp III. U 6h ujutro, kada smo krenuli na vrh, temperature zraka je bila -20 C, što se sa vjetrom od 80 km/h osjeća kao -39 C (windchill factor). To je ekstremno hladno - izloženi dijelovi ljudskog tijela počinju se mrznuti za manje od jedne minute.
Sa vrha smo se vratili u Kamp III gdje smo proveli noć. Sljedeći dan nastavili smo spuštanje sve do baznog kampa.

Šuma penitentesa pod zapadnom stijenom Aconcague.
(Penitentes, posebna vrsta glečera specifična za Ande. Penitentesi na slici su viši od čovjeka).

Jurišni dan iziskuje izuzetnu fizičku pripremljenost i mentalnu snagu penjača.
Treba savladati oko 1000 m visinske razlike do vrha i vratiti se nazad u Kamp III. Kreće se rano ujutro i gotovo cijelo vrijeme ste u sjeni I izloženi jakom hladnom vjetru. Ključna je dugačka traverza koja ide od sjeverozapadnog grebena preko cijele zapadne strane (obično treba oko 3 sata) do pod vrh - pod veliku prevjesnu stijenu. Pola nase ekipe je odustalo na tom dijelu zbog podhlađivanja. Dosezanje podnožja prevjesne stijene je prelomni trenutak jurišnog dana.
Na tom mjestu visina je oko 6800 m, u zavjetrini, na suncu (čovjek se čak može i malo "ugrijati"), možete obnoviti svoje energetske rezerve, ostaviti ranac I sve što vam ne treba na vrhu, staviti dereze i uz pomoć cepina savladati taj završni strmi jezičak tvrdog snijega koji vodi na vrh i zove se Canaleta.
Generalno, na cijelom putu su vrlo korisni teleskopski skijaški štapovi (prilikom prelaska rijeka i zbog balansiranja na vjetru), a u završnom dijelu (Canaleta) dereze i cepin. Zbog snažnih, hladnih vjetrova preporučljivo je imati duple plastične cipele, odgovarajuću odjeću na donjem i gornjem dijelu tijela (windstoppers), rukavice (sa 5 prstiju) i zaštitne rukavice (sa palcem), balaclavu, glečerske i skijaške naočale.

Fudbalski meč u Baznom kampu

Po dolasku u Bazni kamp, kasno poslijepodne, odigrali smo fudbalski meč protiv Argentine. Dogovor je bio da poraženi postavi šatore pobjedničkoj ekipi. Utakmica je bila "žestoka". Argentinci su u svojim redovima imali Pabla koji je 12 godina profesionalno igrao za Boca Juniors kao broj 8. Nakon što je lopta po treći put uletila u kuhinjski šator, menadžer kampa je istrčao sa loptom i nožem i priprijetio da će probosti loptu i da pobjednici ostaju bez večere.
Nakon toga utakmica se "smirila" i završila miroljubivo - neriješeno, što je svima odgovaralo.
Generalno, fudbal na 4370 m nije preporučljiv. Mene su, na primjer, na kraju narednog dana izuzetno zabolile prepone. No, odaću vam Zijin lijek primjenljiv samo na Bosance (Zijo je grudni hirurg): Popiti dvije pive (Cervesa Andes) bez velike pauze između. Sa narednom pivom popiti dva Advila (američki lijek protiv bolova). Terapiju završiti sa još dvije pive iste vrste. Nakon svega pola sata ponovo sam bio fit. 

Flamenko ples na dočeku Nove godine u restoranu u španjolskom stilu

Slijedeći dan produžili smo sve do Puente del Inca - vratili smo se u civilizaciju. Puente del Inca je naselje na glavnom putu koji preko Anda povezuje Argentinu i Chile, 10 km od čileanske granice.
Naredni dan bili smo u svom hotelu u Mendozi.
Od svih država koje sam do sada posjetio (ima ih dosta), Argentina je posljednja u kojoj bih poželio da vozim. Vozni park Mendoze sastoji se od Fiata, Pežoa, Folksvagena, Renoa...
Nakon fudbala, drugi "zaštitni znak" Argentine je... flamenco!
Flamenko na ulicama Mendoze i u restoranu u španjolskom stilu prilikom doćeka Nove godine biće teško zaboraviti.

Welcome Home, Daddy!

I konačno, nakon 21 dan... Dome, slatki dome..!