Granica između Lelije i Zelengore u geomorfološkom smislu nije potpuno jasna ili određena kakvim dubokim kanjonom, pa bi se moglo reći da čine jednu cjelinu. Ipak, zbog duge tradicije i njihovih imena, posmatramo ih odvojeno.

 Na krajnjem zapadu dolina Neretve čini prirodnu granicu, odvajajući prostranu visoravan Zelengore i Lelije od planine Crvanj. Na sjeverozapadu se Lelija preko Vučjih brda veže na visoravan Zagorje prema Kalinoviku. Na sjeveroistoku šumski pojas postepeno prelazi u visoravan koja završava dolinom Bistrice. Ovim dijelom prolazi i stari put koji povezuje Miljevinu (Jeleč)  i Kalinovik. Ovaj put se nedaleko od sela Jelašca spaja na put za Čemerno preko Zelengore, koji ide nešto južnije. Na ulazu u Jelašca, sa lijeve strane puta su još vidljivi ostaci džamije, a po predaji, selo je rodno mjesto opjevanog  Smail-age Čengića. Put iz  Jelašca, preko Ošljeg dola prolazi šumovitim predgorjem sve dok se ne spusti na malu visoravan Poda. Sa Poda se put spušta prema Orlovačkom jezera na Zelengori, dalje vijuga Zelengorom na jug sve do prevoja na Čemernu. Put je dobar makadam, za ljubitelje aktivnosti na otvorenom, savršen za tranzit biciklima preko Zelengore.

Lelija je mnogo manja od Zelengore i nalazi se na njenom sjeverozapadnom kraju. Dakle, južne i istočne međe Lelije su one prema Zelengori. Zapadne granice obiju planina čini visoravan iznad doline Neretve. Na ovoj visoravni, „granicu“ između Lelije i Zelengore možemo nazirati i pratiti od Kladovog polja. Polje je  ukrašeno stećcima na Čengića bari, a pravi biser je bistro Kladopoljsko jezero. Po predaji ime je dobilo tako što su kiridžije i trgovci drvetom, na putu za Dubrovnik, u jezero potapali klade kako bi ih zaštitili od truljenja i propadanja. Do kladopoljskog jezera najlakši pristup je iz sela Obalj na putu Kalinovik-Ulog. Iz sela, stari kolski put vodi preko visoravni na kojoj su nekad bile zadružne staje čji su ostaci i ruševine vidljivi i danas. Visoravan je blago brežuljkasta sa mnogim poljima i dolovima kao npr. Veli, Javorni, Jagodni, Junakov ili Kiridžijski do. Potpuno je obrasla bujnom travom, a u manjim vrtačama ponegdje se nađe i pokoja lokva pogodna za napajanje stoke. Danas su tu rijetka stada ovaca i poneko govedo, a kolski put vodi do pred samo jezero. Završni prilaz jezeru je sa zapadne strane i vodi dolinom potoka koji iz jezera ističe i vijuga Kladovim poljem.

Galerija slika

Od kladopoljskog jezera prema istoku se počinje razaznavati razgraničenje između Lelije i Zelengore. Sjeverno od jezera se uzdižu strme kamenite litice Muravskih strana. Njihova visina varira između 30 i 100 metara i raste prema istoku sve do Masne bare, doline koja se nastavlja na Kladovo polje. U Masnoj bari je i raskrsnica planinarskih staza za  vrh Velika Lelija, Štirine, te Drhtar na Zelengori. Staza za Veliku Leliju se sa Masne bare uzdiže uskom dolinom Rukav koja je u nastavku odjeljuje od Zelengore. Na ovoj trasi postoje dva izvora Studeno i Jović vrelo. Na vrhu uske doline Rukav, iza vrha Golija postaje vidljiv i najviši dio grebena u potpunsti obrastao klekom.

Još dalje prema istoku postoje još dva ponešto stjenovita grebena. Sjeverniji je greben Urdenskih stijena koje se pružaju do Poda, a ispod njih je dolina Govze koja čini prirodnu granicu sa Zelengorom. Južnije od Urdenskih stijena se izdiže gromada Todora, a za njegovu naklonost traje borbe i Lelije i Zelengore. Svoje sunčano, stjenovito lice Todor pokazuje Zelengori, a onim mračnim, klekovitim gleda prema Leliji.

Na skici je približan smjer i dužina glavnog grebena, a crni dio prelazi visinu od 2000m. Najviši greben Lelije se uzdiže sa travnatih visoravni kojima je okružen sa zapada, juga i istoka. Smjer pružanja ovog grebena prati osnovni smjer Dinarida SZ-JI, a sastoji se od serije kupastih brda međusobno odijeljenih uvalama i dolovima. Greben je neprohodan zbog guste klekovine kojom su obrasle padine, pogotovo u istočnom dijelu. Sa zapada se greben počinje postepeno uzdizati iznad Kladopoljskog jezera, a najviši vrh u zapadnom dijelu je Mali Maglaj 1930m koji dominira na SI dijelu visoravni. Dalje prema istoku se preko vrhova u cjelosti  obraslih klekovinom,  Maglaj 1969 i  Mala Lelija uzdiže do svog najvišeg vrha Velika Lelija 2032m.  

Od ove kote prema istoku visina postepeno pada do Poda, a preko Urdenskih stijena naglo u dolinu Govze. Sjeveroistočne padine su obrasle gustom šumom kojom prolazi pomenuti putevi. Prama jugu i zapadu, cijeli greben planine se sastoji od travnatih kupastih brda koja su odijeljena manjim dolovima i uvalama. Vrhovi ovih brda često izranjaju iz padina obraslih klekom. Najviši vrh planine Velika Lelija 2032 se nalazi u sjeveroistočnom dijelu.

Do ovog završnog dijela uspona na Veliku Leliju se uobičajeno dolazi za nepuna tri sata iz Ošljeg dola, sa puta Jelašca-Čemerno. Iz Ošljeg dola se može malim autima nastaviti još oko 2 km do prve livade pored puta, a terenskim autom se može doći sve do starog lagera, oko 5 km od Ošljeg dola. Staza je lijepo markirana i vodi kroz gustu bukovu šumu, više puta prolazeći pored malih proplanaka i čistina, te malog nestalnog jezera pod samim grebenom. Slika je prelijepa pogotovo u jesen kad lišće plamti svojim toplim bojama  kraseći predio, prije negoli opadne i šuma ogoli čekajući dugu zimu. Nakon pojasa šume, staza nas izvede na divni proplanak u čijem središtu je korito sa tekućom vodom – Jablan vrelo. Iznad korita su još vidljivi ostaci žandarmerijske stanice poput one u  Kulidžanovom stanu na Čvrsnici. Ovakve stanice su u doba Austrougarske uprave bile baze za kontrolu švercera duhana iz Hercegovine. Staza dalje nastavlja prema Velikoj Leliji prolazeći ispod manje stjenovite litice koja dominira predjelom oko Jablan vrela. Od Jablan vrela se blagim usponom staza diže do prevoja pod Lelijom.

Na prevoju je raskrsnica planinarskih staza: Istok za Poda; sjever za Ošlji do; zapad za Veliku Leliju i JZ za Masnu baru i Kladopoljsko jezero. Drugi krak staze za Veliku Leliju  polazi sa visoravni Poda pa preko Omornog dola i iznad Urdenskih strana dolazi na spomenuti prevoj pod Lelijom. Za mnogo duži pristup na isti vrh sa jugozapada, polazna tačka je dolina Kladopoljskog jezera. Od Kladopoljskog jezera, staza  ide na istok, pa se preko Masne bare i doline katuna Rukav uzdiže do vrha Golija odakle se vidi klekovinom obrasli vrh Lelije. Vrh Velika Lelija je potpuno obrastao klekom, vrhu se može pristupiti jedino sa istočne strane idući, uglavnom rubom grebena i  povremeno se provlačeći kroz grmlje kleke na njegovoj sjevernoj strani. Staza do vrha je prosječena i markirana. 
Sa zapadnih obronaka Lelije se vide Crvanj, Prenj, Visočica, Bjelašnica, Treskavica i Jahorina, a sa Velike Lelije još i cijela Zelengora, te iza nje Maglić i Volujak.
Sjećanja na boje, zvukove i mirise planine ostaju zauvijek s nama, a fotografije u ovoj reportaži su iz vlastite arhive. Fotografije i njihova imena su potpora tekstu, za njegovo lakše razumijevanje.