U ovoj maloj plavoj kutiji ih je toliko "popilo" degenek. U istoj maloj plavoj kutiji ih je toliko doživjelo ushićenje i prosvjetljenje. Odat ćemo tajnu: ovo je nekad bila policijska "marica" prije nego je 80-tih postalo planinarsko sklonište pod Botinima.

Slušaj ovo, Keno priča kako im pamravi nisu dali mira pa u jednom cugu opičiše turu Bijele vode - Glogovo. Malo milom, malo silom, no, nema veze, ima se šta čut'...

Pošto mi je, kao i milion puta do sada, došlo "dovde", tražio sam slobodan dan i odlučio da ga provedem na Prenju, ali i da ga maksimalno iskoristim. Na ovo putešestvije sam trebao ići sa svojim "instruktorom" Mukijem i dvojicom novih jarana: Zavatonijem i Bambinom poznatijim kao Blue Sivro sa "rockclimbing.com". Muki je u zadnji čas odustao, što mu je treći put do sada, pa pomislih da je fakat smra.., ovaj, zauzet čovjek.
Ali, ko je stvarno zauzet, bez njega se može. Plan je da se u utorak naveče pronađe kontejner pod Botinima i odatle ujutro nastavi preko Poljica, Lučina i Hasa na Glogovo, gdje ćemo uveče biti pokupljeni od strane naše motorizovane podrške, legendarnog vozača i novinara Toze.

Nije granata (gluho bilo!). Ovaj krater djelo je vode, vjetra, snijega, leda i... Eh, nestalo vragu posla.

Elem, u ranim večernjim satima iz pravca Ruišta probijamo se terenskim motornim vozilom (izgleda prvi ove godine) kroz džunglu izraslu na putu prema Bjelim vodama. U par navrata sam morao ubjeđivati prisutne da smo na pravom putu. Neke dionice su izgledale i prilično opasne zbog stijena sakrivenih u gustoj vegetaciji, ali naš Tozo je driver extra klase, pa nema zime (a nemože je ni biti kada nas znoj obliva).
Iskrcani smo na predzadnjoj livadi uz nazovi put i odatle nastavljamo stranom. Prolazeći pored "bouldera" ispod Bjelih Voda, dvojica penjača nisu mogli sakriti oduševljenje. Upućujem ih da to još nije ništa i da će prave bouldere tek vidjeti za kojih pola sata.
Njihovo divljenje još nije stiglo splasnuti kad se, nakon što smo stigli do ruševina doma Bjele Vode, otvori pogled na Zelenu Glavu i Otiš. Pošto im je zastao dah, smjesta smo krenuli dalje, da se Bambino i Zavatoni ne bi ugušili.
Ne točimo vodu. Imamo kisele (ili mineralne), a i voda nas čeka kod kontejnera. Stižemo do velikih bouldera, Bambino odbacuje teški ruksak i trči im u zagrljaj. A ja reko' da to ovjekovječim i opalim onu fotku koju je Bambino kasnije objavio na "rockclimbing.com".

Keno, umjetnik ispred svog vremena! Kako? O ovoj slici će se tek čuti (kad dođete na stranicu 7)

Uskoro stižemo do raskršća Botini i južni Prenj - Velike Bare i ja prepoznajem teren dokle sam stigao u magli sa Adijem, u septembru prošle godine, tražeći kontejner. Od tog tripa smo tada morali odustati jer je u toj magli bilo nemoguće locirati ključnu tačku, kako je opisano u vodiču na PHS-u.
Sada je situacija puno jednostavnija jer je vrijeme lijepo. Iako je sunce zašlo još uvijek se jako dobro vidi. Pretpostavljajući da smo locirali spominjanu kotu 1698, penjemo se u njenom pravcu, direktno, kako bi ugledali kontejner koji bi se trebao nalaziti u dolu ispod. Time bi skratili muke traženja staze do kontejnera. Ali, kontejnera nema.
I onda provjerimo slijedeći do, pa još jedan, kontejnera i dalje nema, a mrak je već tu. Bilo je nekih prijedloga da se raspremimo i zanoćimo, međutim pametnije je izgledalo vratiti se do skloništa u Bijelim vodama i tamo zanoćiti k'o ljudi. Nije bio problem slijediti kamenu markaciju koja je bila jasna i postavljena na dovoljnoj udaljenosti da se bez problema može locirati u mraku. Možda čak i previše jasna i možda prečesto postavljena.
Krenuli smo ka Bjelim Vodama, opušteni i sigurni jer je, kao što rekoh, staza jasno obilježena. Veselo smo čavrljali i uživali u mirisima i zvukovima Prenja u prvim satima mraka, tražeći pogledom marku i posmatrajući sjene, noćne ptice i svjetla grada u daljini. Stanite malo, kakva svjetla???

Sa sedla Erač (kao sa leđa aždahe) "puca" pogled u pravcu Lupoglava, Ovče i (auuuu!!!) velikog okna u istočnom grebenu LPG-a (u krugu).

Zanijeli smo se i pičili pravo, profurali skretanje za Bjele Vode i nastavili dalje prema južnim padinama Prenja. Srećom, noć je bila vedra i svjetla, koja smo ugledali, bila su jasan znak da idemo u pogrešnom pravcu. Nešto teže je bilo pronaći mjesto gdje smo izgubili stazu, pa smo, orjentišući se busolom i prepoznajući obrise vrhova, presjekli okrajke Malog Kamenca i bauljajući po prenjskom kršu, natrapali na stazu koja vodi nazad u Bjele Vode.
Uglavnom, sve je dobro "kad se dobro svrši".
Nismo izgubili puno vremena, možda jedan sat lutanja, ali moram napomenuti da Prenj noću izgleda potpuno drugačije nego Prenj danju. Kamenac izgleda kao Osobac, Sivadijski Osobac izgleda kao neka nepoznata uzvisina, a strah od nepoznatog jedva čeka da preuzme komandu nad logikom, iskustvom i zdravim razumom. Prisebnost je ono što rješava ovakve situacije, ali treba računati i da je nemamo svi dovoljno, te da se ona djeli po "glavi stanovnika". Htio sam reći, da je važno da svaki član ekipe mora zadržati samopouzdanje i prisebnost, jer u protivnom svoje loše raspoloženje i nesigurnost može prenijeti i na druge članove tima.
Motel "Bijele Vode" i ovaj put velikodušno zbrinjava umorne putnike (ne)namjernike i u njemu se, nakon teške večere, čajeva i slatkiša, počiva kao u jorganima hotela "Hilton" (ako tamo i imaju jorgane). Nastavak ture je ujutro i pretpostavljate, ne tako rano.

Zipa, enterokolitis! Krivac su (navodno) suhe šljive kojima se zasladilo nakon doručka.

Bez puno filozofije, prateći "kamenu" markaciju, grabimo ka našoj prvoj kontrolnoj tačci: sedlu između Botina i Velikih Vršina. Po lijepom vremenu vrlo je lako odrediti pravac, a marka kao da se sama postavlja na našu stazu.
Pronalazimo skretanje koje smo izgubili prošle noći, a koje smo Adi i ja takođe izgubili nekad ranije, nastavljamo zacrtanim pravcem i stižemo na izvor. Nakon punjenja tjelesnih i drugih šupljina vodom, član našeg tročlanog tima, sa paničnim izrazom na licu, odjuri nizbrdo. I kao da je neizbježno nužno, izvrši veliku nuždu.
Došli smo do zakjlučka da je fasov'o enterokolitis ili sličan trčitis, a krivac su (navodno) suhe šljive kojima smo zasladili doručak. To sr... je ponovio još nekoliko puta u sljedećih par sati. Nastavljamo dalje, i gle čuda stižemo do kontejnera koji je bio čitavo vrijeme tu u dolu, jedinom u koji nismo zavirili. Nije se ni krio, a jadnik ne umije da zovne. Čak je i vidio jednog od nas, koji je "okom sokolovim" skenirao okolinu sa jednog uzvišenja. Mene je lično zbunila informacija da je do u kojem je kontejner orjentisan prema Velikim Barama, što sam ja protumačio da kontejner "gleda" na Velike Bare, tako da mi se ta lokacija činila malo previsoko. A lijepo ga zovu kontejner pod Botinima.

Keno testira Rendu. Eh, padneš li, znat će ti guza...

Ne zadržavamo se dugo. Neki zadovoljavaju potrebu za slikanjem, a neki za sra... i ide se dalje. Iza ćoška tj. iza prevoja dola iznad kontejnera, kras već pokazuje svoju raskoš i zube kroz kamene gromade i pukotine u njima. Uskoro stižemo na sedlo i sada vec vidimo Lupoglav, Ovču, onaj "Nepopeti Vrh"...
Ispred nas Zaušlje, a iza Zaušlja - Poljica. Sljedeća tačka je daleko, ali ne i predaleko, idemo dalje. Sa kamena na kamen, kamenčića na kamenčić, poneki štap, poneki kamen kao marka i prepoznajemo onu stijenu što se zove Renda. I zamislite, pogodili smo zašto. Naravno, kao strastveni penjači navaljujemo na nju i ubrzo spoznajemo da nije ni blizu teška za penjati koliko je neobična i lijepa i kolika bi bila šteta polomiti kamene listove "rende".

Bez puno priče: Poljice treba vidjeti i doživjeti! Kamene tribine na putu za Poljica (vidi takođe sliku na str. 3)

Tu malo dalje je i izvor Zaušlje, gdje se napijemo ali i činimo katastrofalan propust ne napunivši sve prazne flaše i čuturice za vodu. Iza sedla Zaušlje biramo varijantu "Indijana Džons" i nakon izvjesnog vremena čuju se pogrdne rječi na adresu onoga ko je markirao, pardon, pokušao markirati stazu u kršu sa sedla, uz padinu Botina, prema pećini.
Nakon uzbudljivog vratoloma, spuštamo se u kamenu dolinu formiranu kao džinovske tribine, rimski amfiteatri, lageri kamenih blokova i druge forme graditeljstva majke prirode, tehnikom vode i snijega u kamenu krečnjaku. Bez puno priče: Poljica treba vidjeti i doživjeti.
Malo kroz otočiće šume, malo preko kamenih ploča stižemo u dolinu Poljica, u blizinu bivšeg katunskog naselja. Tu je izvor ali i veliko razočarenje - vode gotovo da i nema. Moguće je napiti se samo na slamku, a natočiti čuturicu je praktično nemoguće. Niko trenutno nije toliko žedan da bi se kopalo u mulju. Zato, sada već skoro bez vode, nastavljamo dalje.

Na sedlu Erač, malo iza ruba gdje "ne svira". Izraz lica puno obećava... Ama ne! Odaje! Uh, neko je "pustio goluba"... (vidi u desnom gornjem uglu slike.)

Izbor pada na uspon desno od Janjine i to manje više pravo, što se uskoro pokazuje kao vrlo naporno rješenje. Dolaskom pod Janjinu, odnosno najavljenu stepenicu, javljaju se najavljene sulude ideje o prječenju puta (Op. PHS: Keno upućuje na informacije u Vodiču).
Mladi, jaki, zdravi (sa izuzecima enterokolitičnih) suludu ideju sprovodimo u djelo, dolazimo pod Janjinu, te prelazimo kamenu stepenicu tik uz nju. Na sljedećoj dionici uspona počinjemo osjećati složenije probleme jer član tima sa zdravstvenim tegobama gubi vodu na kožu, guzicu a bogami i na usta (puno priča, brate), a sa vodom gubi i samopouzdanje.
Nakon više kratkometražnih pauza dočepasmo se sedla Erač i napravismo dugometražnu pauzu, uživajući u pogledu na pređeni put (Botini, Zaušlje, Poljica) i strahujući od pogleda na ostatak puta (Lučine, Has).
Koliko još ima Veliki Štrumfe? Ima, ako nema i više.

Zavatoni ulijeće u krivinu iza Janjine, u pravcu LPG-a, lentrano nakon prelaska kamene stepenice koja "na grijeh navraća".

Zakotrljasmo se prema Lučinama, ostavljajuci sipar i kamen za nama, a primičući se zelenilu doline Lučine. Kada smo se konačno spustili u dolinu, sunce se već potpuno opredjelilo za zapad, te lagano tone kupajući LPG i komšiluk svjetlošću, istovremeno darujući nam jedan od najljepših prizora na Prenju. Ispunjava mi se želja da taj prikaz zarobim fotoaparatom. Cilj je lovačka koliba u kojoj ćemo se okrjepiti da bi mogli nastaviti dalje.
Iako udaljena svega 15-tak minuta odatle, koliba Lucine nikad nije bila dalja. Potpuno smo iscrpljeni i lagano se predajemo pesimizmu razgoropađenog Dehidrata. Srećom koliba je tu u svoj svojoj raskoši i sa obiljem božje blagodati koju zovemo voda i koju smatramo nečim sasvim normalnim u običnom životu. Voda, so, šećer, kafa, odmor - redoslijed je terapije koju smo si prepisali u pauzi, koja će ovaj put trajati čitav sat bez obzira što ćemo zakasniti sa dolaskom na dogovoreno mjesto.
O večeri nema ni govora. Ako naša krv ode u naš stomak da vari našu večeru, ko će onda pokretati naše noge?

Zavatoni i Bambino nakon Vratoloma, sjeb... ali zadovoljni. Još koji sat hoda i... kraj jednodnevnog maratona Bijele vode - Glogovo.

Nakon sat vremena odmora i opisane terapije osjećamo se kao novi. Puni smo energije i čvrsti u namjeri da pregazimo Has i spustimo se u Glogovo. A i nemamo izbora. Sa Vratoloma bacamo pogled na daleko sedlo Erač, vizuelizirajući sliku kompletne ture u malom mozgu (jer veliki smo pustili na pašu). Na Has izlazimo žestokim tempom, ipak nedovoljno brzo da bismo uživali u zalasku sunca.
Mrak nas hvata već na silasku sa Hasa. Uz Petzlovu "Tiku" na čelu, kretanje po mraku ne predstavlja neki problem...uz predpostavku da znaš put.
Na Baricama je vec moguće uhvatiti GSM signal pa je vrijeme da se javimo našem "spasitelju". Zavatoni nonšalantno ukljucuje svoj mobilni i ...zaboravlja PIN. Telefon mu je dao tri šanse da se sjeti i onda je blokirao karticu. Krasota!
Nastavljamo dalje, nešto bržim tempom da nas čovjek ne čeka predugo. Na drugoj strani spasitelj Tozo se već sekira i počinje razmišljati o obavještavanju drugih spasitelja. U takvom razmišljanju ga zatičemo na odredištu. Tozo je sretan što nas vidi ali ni blizu kao mi. Oduzimamo se kokakolom koju nam je brižni spasitelj donio. Uzbudjeni, zatrpavamo Tozu utiscima i opisivanjem događaja, ali...
Odjednom zavlada muk. Jedan po jedan, utonuli smo... Ma šta utonuli, propali u carstvo snova