Pogled sa Ovče u pravcu sjeverozapada, na daleku Čvrsnicu (sasvim lijevo) i Vidinu kapu (2032m), šiljak u sredini. Foto: Adnan Adilović

Kakve su hercegovačke visoke planine, neopterećene asocijacijama na nešto drugo, daleko, nedostižno, što svako od nas pomalo nosi u sebi? Odgovor, tj. Ovča, leži na dohvat noge! (Neki bi rekli i ruke, vjerovatno oni koji nisu dobro razmislili :-)

Ovca!!! uzviknuo je Matias "Mate" Gomez (The man who did it! ), stupivši na vrh Ovče, noseći u podsvijesti osjećaj da nešto nedostaje.
Šta li? Ništa osim tačke, mislio je, smetnuvši s uma da "c" ima kvaku kojom se "ovca" promiče u "Ovča" (nama vrlo bitno, strancima vrlo nebitno). Počeo je prebirati po džepovima i našavši tačku stavio ju je tu, upravo na Ovci... pardon, Ovči, na dvogodišnje nastojanje da osvoji sve prenjske dvotisućnjake, uključujući i ostale važnije bosanskohercegovačke vrhove "zona-2000" kategorije.
Razvukao je usta u pobjednički osmjeh, shvativši, kako je rekao, da je time pobijedio sebe, a ne planine i vrhove. Na vjetru je zaklepetala zastava... Španska (gdje je "Mate" rođen)... Ne! Engleska (gdje je učio "teške škole")... Ne, ni ta! Bosanskohercegovačka!?!? Ovca sa tvrdim "č" ništa nije shvatala, a po svemu sudeći ne razumije ni dan danas.

Matias "Mate" Gomez na Ovči, nakon osvajanja svih 11 prenjskih dvotisućnjaka, a uporedo i petnaest glavnih bih vrhova od 2000m. Foto: Matias Gomez

"Mate" sigurno neće nikad zaboraviti bosanskohercegovačku "odiseju 2000", a ni ovaj vrh gdje ga je zadesio kraj te jedinstvene, do sada neponovljene avanture (rezultat je knjiga "Forgotten Beauty" -> ). Što se tiče nas, jedan dio će vjerovatno pomisliti kako su stranci egzotična vrsta stanovnika planete i... okrenuti slijedeću stranicu.
Jesmo li to već odali da je Ovča jedan od prenjskih dvotisućnjaka? Oprostite, bilo je namjerno. Dok se među kamenim tornjevima, liticama i šiljcima južnog Prenja rasplinjavao eho "Matinog" zapomaganja, kome je, nakon Ovče, nedostajao jedan prst na ruci... Šta, kako..?
Pa nije mogao na prste ruku nabrojati sve osvojene prenjske dvotisućnjake, te se, razočaran u se i svoje mogućnosti bacio u dolinu Neretve u namjeri da se utopi u "dvoguzi" pive u prvoj usputnoj hercegovačkoj birtiji...

Miralem Husanović Muri, solo uspon u zapadnoj stijeni Ovče, februara 2007 g. Foto: Nina Ađanin

Dakle, dok se još uvijek smiruje to njegovo "zapomaganje", preneseno evo i u cyber-sferu, namjera nam je dovesti vas u iskušenje da posjetite "Ovcu" tvrdog "č", jedan od takozvanih "egzotičnih" prenjskih vrhova koji ima u sebi ono nešto što ga izdvaja među vrhovima i čukama srednjebosanskohercegovačkog (huh!) planinskog prostora. Šta bi moglo biti "ono nešto"?
Sama činjenica da je Ovča jedan vrh od preko 2000 metara, u jednom izuzetnom masivu, trebao bi biti dovoljan razlog da se o njemu nešto više kaže, ako ne i da se ispenje na njega i "okajmači" sa lijepim utiscima i fotomaterijalom.
Slijedeći razlog je namjera da nastavimo seriju reportaža u kojima predstavljamo vrhove zbog kojih treba "vadit mrave iz zadnjih džepova" hvatanjem ruksaka i stavljanjem puta pod noge. Treći zazlog je... hm, a zašto ne? Usput, nadajmo se, shvatit ćemo i šta je "ono nešto"!

"Naoružana" ledom, maglom, skrivenim strehama i orkanskim vjetrom, Ovča nije nimalo bezazlen vrh. Foto: K. Muftić, februar 2009

Dilema Ovca ili Ovča potekla je iz cyber-a, naime, problemi sa "č" (tvrdo "č" kao... pečenje), "ć" (meko "ć" kao... pećenje) i sl., na što jedan stranac po prirodi stvari nije senzibiliziran, a bogme ni dobar dio domorodaca, te ograničenost "ranog" Interneta da shvati zavrzlamu "pišikaoštogovoriščitajkakojenapisano", doveli su ovaj naziv u relacije sa karakterom obične ovce (svaka čast ovcama, ali...), grdno banalizirajući pučki, tradicionalno i povijesno izbrušen naziv - Ovča.
I ne da je jedini!
Hajde, da ne čeprkamo daleko u prošlost, tražeći uzrok povodu, jer "znamo da ne znamo da znamo da neznamo...". (i tako dalje) otkud Ovči upravo taj naziv (kao i otkud ona tu), da li zato što je na njoj (bila) dobra ispaša ("ovč'a planina) ili što je na njoj (bilo) puno ovaca, ili... ili... vjerovatno nas ni kao ona misaona zavrzlama "znam da ne znam da znam..." ne bi odvelo više od dva-tri koraka unazad. Nek to ostane (ako se slažete) dio prohujalih vremena koja su, između ostalog, i terminološki brusila naše planinske prostore, dajući im značenja koja su u ono vrijeme i iz one perspektive imala smisao!

Kenan Muftić na vrhu Ovče februara 2009, uspon koji ga je mogao stajati brkova. Foto: Emir

Upravo za ljubav "bivšeg smisla" (što bi se moglo, možda, i prevesti u npr. "autentičnosti" ili "izvorne ljepote"), e nećemo nikom dozvoliti da nam od Ovce napravi Ovču, oduzimajući joj so"č"nost pe"č"enja... ne, čekaj, bit će obrnuto, od Ovče Ovcu, niti da mnogi zreli i izbrušeni pojmovi kao npr. Cvitina ili Cvitinje (vrh u prenjskom masivu sjeverno od Ovče) postane Cvitina, termin koji nije od juče već od prapočetaka, upravo kao i autentična priroda koju lagano, ali sigurno gubimo u najezdi "progresivnog" (obratiti pažnju na navodnike, a bogami i odlučnost intoniranu stilom kojim je i Tito nekad govorio u Jablanici na Neretvi, dok se mamuran pitao otkud sad dva mosta, ruši jedan!!!).
Što nam to treba?
Pa, gubitkom izvornog prirodnog gubimo, bar mi planinari, izvorne utiske, osjećaje, spoznaje koje se ničim ne mogu nadoknaditi (finiji izraz za platiti), pogotovo ne kvaziprogresom koji nas je odvojio od tog izvornog. Na ovakvim zabačenim i rijetko posjećenim mjestima kao što je Ovča, ako ništa bar naslućujemo tu izvornost. Možda je to jedan od razloga zašto je Matias "Mate" Gomez izabrao Ovču da na njoj stavi onu "tačku".

Pogled iz Ovče na Lupoglav i padine koje vode ka Barnom dolu. Vidljiv greben koji spaja Ovču i Lupoglav i koji se smatra
atraktivnom zimskom priječnicom. Foto: Adnan Adilović

U ovom istom prostoru, u nekom drugom vremenu, Ovča je nijemo posmatrala kako se Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Milorad Stjepanović, prvi zimski osvajači susjednog dvotisućnjaka, Lupglava, kotrljaju niz njegove južne padine u pravcu Barnog dola, apsorbirajući u agoniji fatalne udarce ledenih i stjenovitih padina, sve dok nisu potonuli u mračan, zvjezdani bezdan. Bolju poziciju za posmatranje te neravnopravne borbe Ovča nije mogla odabrati, mada, na kraju, opet ništa nije razumjela. Trebala je nas da za nju razumijemo (hajde, da izmislime i sebi neko opravdanje za postojanje).
Ovča je bila svjedokom i prvog alpinističkog uspona u tom istom prostoru, kad se Drago Šefer, u vunenom džemperu i vunenim čarapama borio koliko sa jugoistočnom stijenom Lupoglava, toliko i sa žuljanjem vune i ujedanjem vjetra kroz "dupli plet" vunenog džempera, zadnjeg hita u svijetu "mountain hardware-a". Sve je to iz perspektive jedne Ovče mnogo ubjedljivije... rekli bismo opipljivije.
U tom istom prostoru u, opet, nekom drugom vremenu, pojavi se "John Malkovich"!

Zenaid Ivković Kić pod strehom koja izvodi na Ovču kroz njenu zapadnu (sjeverozapadnu) stijenu. Foto: Adnan Adilović

"Being John Malkovich" zahtjeva izvjesnu količinu mentalnog naprezanja, nekima se čak učini jednostavnijim uzeti 20 kg ruksaka nafilovanog zimskom opremom i uvući u sjeverozapadnu stijenu ovog ledenog vrha jednog ledenog februara nego... no, hajde, ako pokušamo proniknuti u to šta se krije u glavi našeg "Johna" možda proniknemo i u tajnu Ovce tvrdog "č", a da se ne moramo "tarzanat" njenim ledenim kuloarima. Možda je izazov bila prijeteća hladnoća koja je bila iz stijene i strmine, a prijetnja, da bi se eliminisala, mora se upoznati, ogoliti, razumjeti, dotaknuti, odživjeti... Možda je to bila egzotika ovog vrha očitovana u kotrljanju ledenih komada što ih je vjetar odlamao od streha i njima nastojao pogoditi kacigu, rasjeći usne, stući prste "Johna Malkovicha", grčevito stegnute oko drške cepina i ledenog kladiva... Možda je to bio suhi šum valjanja mase ledenih zrnaca točilima Ovče, možda naivni i lepršavi slapovi pršića, rođeni u strmoj stijeni, koji odrastaju u opasne lavine... Moguće da je u glavi našeg Murija... Jesmo li to rekli Murija?!? Oprostite, bilo je namjerno... Možda je u toj glavi, kao plima, narastala potreba za kretanjem, naprezanjem mišića, savladavanjem otpora, samodoživljavanjem, samospoznajom, pobjedom nad samim sobom, onom pobjedom koju je i "Mate" osjećao, stojeći upravo na Ovči... 

"Na osmici" u Ovči . Foto: Adnan Adilović

Bit će najprije da je u glavi Miralema Husanovića Murija, koji se, dok ovo pišemo, "nateže" sa visinskom (i svime što ta "bolest" podrazumjeva) u padinama najviše gore svijeta - Mt Everesta, bit će da je u toj glavi bio upravo taj Mt Everest. Ne možda, već sigurno! Morao je podnijeti rizik ulaska u stijenu Ovče jednostavno da bi sakupio fragmente najviše gore svijeta, fragmente rasute u padini Ovče, koje je trebao poredati u prepoznatljivu sliku napora i teškoća sa kojima će se uskoro konfrontirati u Mt Everestu, te je "dešifrovati" u okviru vlastitih kapaciteta. Nama, kao posmatračima, bio je neophodan mentalni napor pronicanja u ono što se krije u glavi "Johna"... pardon, Miralema Husanovića, jednostavno da bismo shvatili kako su padine Ovce tvrdog "č" i padine naviše gore svijeta - jedno. Najozbiljnije!
No, ta univerzalnost se ne bi ispoljila niti bi imala smisao bez Murija i bez njegovog odlaska na Everest, a niti bez onih među nama (nadamo se većine) koji u svemu tragaju za univerzalnošću, pa evo i kroz pokušaj razumijevanja onog što Muri traži u Ovci... pardon, Ovč

Adnan Adilović, izlaz preko strehe iz sjeverozapadnih padina Ovče. U pozadini Lupoglav (2102m, lijevo) i Vjetreno brdo (2088m, u sredini). Ispred Vjetrenog brda vidljiv dio istočnog grebena Lupoglava sa atraktivnim "oknom". Foto: Z. I.

Da li bismo sami u Ovči, da ne idemo dalje (i to bi za početak bilo sasvim dovoljno), otkrili te fragmente, tu klicu zajedničkog, univerzalnog što veže sve planine svijeta? Kako ćemo znati dok ne probamo? Dakle, pravac Ovča!!!
Šljess... mljes... rrsss... ljes... mljes... prnnn...šljess*... U prostoru reduciranom do "elemenata" čuli su se, jedva, artificijelni zvukovi koji su indicirali prisustvo uljeza.
Ko...o iaaa... ooa... u...**, oglasio se jedan uljez kroz stisnute zube, nadajući se da su ga ostali uljezi bar čuli, ako ne i razumjeli (nadajući se takođe da mu se zaleđeni brkovi neće raspasti od vibracija, jer "Šta je čovjek bez brkova"), dok ih je vjetar otresao kao šarene zastave u ledenim padinama Ovče, podižući ih od zemlje, dajući im ubjedljivo do znanja da se moraju vratiti odakle su došli, dopuštajući im da se održe u mjestu tek na nekih 2 - 3 mm koliko su cepin i dereze grizli u "riječnom" ledu pri samom vrhu Ovče.
...Maaa...eaaiiii... eee!!!*** odgovarao je drugi uljez iz neke druge, vlastite dimenzije. Dok se grupa od kojih trideset prekaljenih visokogoraca i alpinista povlačila iz Barnog dola, odustavši od bilo kog vrha, razumijevajući konačno kako i zašto su poginula ona trojica alpinista dalekog februara 1970, Emir (Handžić), Keno (Muftić) i Adi (Avdić) su se dali u sakupljanje onih fragmenata o kojima smo ranije govorili, raspršenih u magli i posijanih u ledu Ovče. Bilo je tvrdo, tvrđe od "č"elika! Zaklju"č"ak: Eto, i takva je Ov"č"a! >

*Onomatopeja susreta dereza i ledene kore
**Najvjerovatnije "Koliko ima još, Veliki Štrumfe?"
***Najvjerovatnije "Ima, ako nema i više!!!"

S proljeća, kad stijene u Prenju nude atraktivno penjanje u, još uvijek, zimskim uvjetima, Ovča se od toga brani opasnim strehama koje se protežu gotovo cijelom sjeverozapadnom i sjevernom stranom. Foto: Adnan Adilović

Ali, dođe vrijeme kad oni fragmenti najviših i najudaljenijih gora izblijede do neprepoznatljivosti, kad nam malo toga da u ovome naslutiti surovost i karakter tih dalekih prostora (jedino ako ne bismo provocirali taj osjećaj rizikom tipa penjanja u kupaćim gaćama, što je posebno išlo od ruke jednom argentincu koji se u kupaćim gaćama popeo čak na Akonkagvu, a da provokacija bude potpunija, bio je čak i ćelav, brrr...). Bez tih asocijacija, prostori, pa i prostor Ovče, vraćaju se sebi, svom vlastitom identitetu, postajući sve više ono što jesu - hercegovačke visoke planine.

Pogled sa Ovče u pravcu sjeveroistoka na do Poljica, par Otiš - Zelena Glava i Osobac desno u daljini. Foto: Zenaid Ivković Kić

Kakve su hercegovačke visoke planine, neopterećene asocijacijama na nešto drugo, daleko, nedostižno, što svako od nas pomalo nosi u sebi, a što neko, poput Murija, ima potrebu doživjeti u direktnom kontaktu?
Odgovor, tj. Ovča, leži na dohvat noge! (Neki bi rekli i ruke, vjerovatno oni koji nisu dobro razmislili :-). A noge samo treba ukrasit dobrim cipelama, po potrebi i derezama, kao što su to uradili Adnan (Adilović) i Kić (Zenaid Ivković)... sačekati da se planine "defragmentiraju" (ako se sjećate o čemu smo ono tupili) i staviti put pod njih... Ama, pod noge!
Do Ovče se najkraće stiže od Mostarske Bijele, pa u Barni do pod Lupoglavom (ili Ovčom, svejedno, veže ih isti do). Ima i drugih prilaznih opcija, ali da li biste propustili ljepotu patnje koju podrazumjeva 2000m visinske razlike od polazišta do cilja, u vrijeme kad hercegovačko sunce počne palit i žarit kao "Halid invalid" u poeziji Ramba Amadeusa.

Smetovi pod Ovčom, april 2009. Foto: Adnan Adilović

Sudeći po fotomaterijalu kojim se je Adnan "okajmačio", a koji dijelom objavljujemo i ovdje, jednim usponom na Ovču dobili bismo, ako ne osjećaj one egzotike dalekih prostora (koje, da vas utješimo, ovdije uvijek ima, bar u tragovima, ako prilike i nisu najsurovije), priliku "obojiti" Ovču vlastitim prisustvom, vlastitim utiscima... Svaki utisak, svako viđenje, svaka kamera ima svoj ugao gledanja, a jednom registrovani, utisci postaju zajednički. Naši!
Dakle "light - camera - action"!
A nama dopustite da stavimo tačku!
Tačka!
"."