Tekst sa poleđine fotografije: Ekipa tragača u potoku Bjela, u podnožju Prenja, na lokalitetu tzv. "Korita".

Bez obzira što se stalnim vraćanjem na temu tragedije na Prenju 1970 g dovodimo u situaciju da izgradimo iracionalan odnos prema ovoj planini, ipak... Zahvaljujući Borisu Toliću ovdje donosimo autentične, do sad neobjavljivane fotografije snimljene za vrijeme višemjesečne potrage za nastradalima, propraćene tekstom iz "Odiseja 7000" Muhameda Gafića

Povjest bosansko-hercegovačkog alpinizma prožeta je tragedijom na Prenju, koja se dogodila god. 1970 pri prvom zimskom osvajanju Lupoglava. To je nametnulo, opravdan ili neopravdan, respekt prema BiH planinama sličnog tipa. Uprkos tome, to je dio povjesti koji ne treba zaboraviti.
Moj deda je bio sudionik potraga i ove slike sam naslijedio od njega, piše Boris Tolić. Slike su nastajale duži vremenski period, koliko je traganje trajalo, tako da autor nije jedan nego ih je više. A tko su ti ljudi poimenice, stvarno ne znam. Znam samo da su i oni planinari koji su tragali i usput to dokumentirali. O samim akcijama traganja više sam puta razgovarao s djedom, tako da su mi poznate neke stvari i detalji. Još kao dijete, slušajući te priče o Prenju, zavolio sam tu planinu i prije nego što sam kročio nogom na nju, piše Boris.

Tekst sa poleđine fotografije: Ekipa GSS-a iz Zenice na prvom traganju za Dilberom, Stjepanovićem i Jajatovićem 1970-e

U nastavku donosimo jedinstveno svjedočenje M. Gafića, kao jednog od ključnih aktera potrage, u knjizi Odiseja 7000. Da napomenemo da je tekst izdvojen iz konteksta, međutim zbog zaokruženosti i cjelovitosti smatramo da mu smisao i vrijednost nije umanjena.

Ilija Dilber, Zijah Jajatović i Milorad Stjepanović.
Jednostavno, nestali su. Posljednji trag je bio u planinarskoj kući Jezerce. Njihov doručak. Ostaci pure i mlijeka. Tražili smo ih danima, mjesecima.
Ništa.
Prvog maja, nakon sedmodnevne pretrage područja, našli smo njihove stope na samom vrhu. Jasni otisci cipela, deformisani i uvećani, kao tragovi Yetija. Tada nisam znao šta se desilo. Niko nije znao. 

Tekst sa poleđine fotografije: Tokom traganja 1970-e. Osmatranje padina dvogledom

Šta se dešavalo na vrhu Lupoglava nakon njihovog uspona? Ili za vrijeme uspona? I ti njihovi tragovi, stari sedamdeset pet dana, jasno uočljivi i onog dana kad smo ih pronašli...
Najprihvatljivije objašnjenje dao je vođa spasavalačke ekipe, Faruk Zahirović. Napravio je poprečni presjek sniježnog pokrivača, na padini ispod Lupoglava, i pokazao slojeve.
Sloj koji nas je interesovao sastojao se od leda, debljine 3 centimetra i presovanog, tvrdog snijega. Tadašnja dva metra spala su na sedamdesetak centimetara. Led, sloj leda je nastao od jugovog, mokrog snijega koji je počeo padati baš u vrijeme njihovog dolaska u područje vrha.

Tekst sa poleđine fotografije: Ekipa GSS-a na masivima Prenja

Mogu zamisliti njih trojicu, nakon prelaska Vjetrenih brda, sa koje strane niko ne zna, stoje pod vrhom i vijećaju šta dalje. Prenjska oluja je morala biti žestoka. Padao je mokri snijeg i pahuljama poput krpa zaklanjao vidik. Puhao je jugo i natapao ih vlagom. A bili su pred ciljem. Skije su ostavili u vrhu poljica, iznad čobanskih koliba, ušli u Istočnu stijenu i... po najvećem nevremenu ostavili tragove na grebenu.
Otisci njihovih cipela, duboko utisnuti u mokri, teški, jugovi snijeg zaledio je i "zapamtio" mraz i ostavio ih do dana kada smo ih mi pronašli. Njihove skije pronađene su u junu, a krajem istog mjeseca otkriveno je tijelo Zijaha Jajatovića.

Tekst sa poleđine fotografije: Dio ekipe prilikom traganja 1970-e

Ležao je na leđima, u snijegu, u Barnom dolu, tik ispod Zapadne stijene Lupoglava, u upadnici vrha. Na glavi mu je bila kapuljača, a obje rukavice su bile skinute i nalazile se pored ruku. Detaljan pregled okolice nije ništa pokazao. Tijelo je transportovano u Sarajevo i sahranjeno.
Sedam dana nakon toga ukazali su se novi tragovi. Tristo metara niže, na putu prema dolini otkriveno je tijelo drugog alpiniste. Ilija Dilber je nađen u istom položaju, ali bez jedne rukavice na ruci. Spakovali smo ga u šatorsko krilo, pripremili za transport i dali se u potragu za Miloradom Stjepanovićem. Nije bilo sumnje, i on je morao biti blizu.

Tekst sa poleđine fotografije: 5. maj 1970. Osvajanje Lupoglava od strane Lučina.

Rasporedili smo se i krenuli pretraživati dolinu. Iza jednog prijevoja naletjesmo na užad i dva cepina, a nedaleko tog mjesta, ugledah tijelo, oslonjeno na stablo munike, u sjedećem položaju, sakriveno krošnjom. To je bio Milorad. Na rukama su mu bile obje rukavice. Ni dvjesto metara niže nalazila se stočarska koliba. Da je došao do nje danas bi bio živ. Sahranili smo ih na tom mjestu, podno Lupoglava.

Dopuna M. Gafića: Na fotosu se vide dvije osobe, koje su mogle biti članovi ekipe GSS-a koja je iz Milanove kolibe, preko Grede, kroz Lučine, na skijama, pretraživala sjeverne padine Lupoglava. Znam da su u njoj bili Pašaga Grbo i Rašid Mulahusić. Ekipa u kojoj sam ja bio tada je bivakirala u blizini Crnoglava, na turi od skoro 10 dana. Posmatrali smo tu ekipu i dovikivali se s njima, uzalud. Bili su predaleko. Taj dan niko nije bio na Lupoglavu. Sutra, vrijeme se pogoršalo pa smo prekosutra mi (Zahirovic Faruk, Hilčisin Petar, Šišić Muhamed, Selimbegović Jagoda, Crnogorac C. i ja) se popeli na vrh Lupoglava i našli tragove. O svemu može dosta da posvjedoči Zahirović Faruk - Braco.

Tekst sa poleđine fotografije: Traganje

Niko ne zna kako su poginuli, ali se na osnovu oskudnih svjedočenja može ispričati priča o njihovom usponu. I nju upravo pričam.
Ispenjali su smijer kroz okno i izveli prvi zimski uspon na Lupoglav, preko Istočne stijene. Ostavljene skije su ih primorale da se vrate do njih, a to je značilo silazak preko Zapadne, lakše stijene. Pedeset metara ispod vrha su je morali priječiti i tu se desilo.

Tekst sa poleđine fotografije: 21. juni 1970-e. Ekipa GSS-a koja je pronašla stradale Dilbera, Stjepanovića i Jajatovića. Slika nastala neposredno nakon pronalaska. Na slici: Gafić, Tolić, Spirić i Matić.

Pad kroz strehu ili lavina?
Sto metara niže, ispod vertikalne stijene nađena je Zijina dereza. Baš ona koja je nedostajala na njegovoj nozi. Njegovo tijelo je nađeno na dnu podnožja stijene, daljnjih dvjesto metara, na maloj zaravni. Po našoj procjeni tu se morao završiti njegov pad. Da li je tada bio živ.
Nije! A dokaz za to su skinute rukavice. Ilija i Milorad su mu skinuli rukavice i pipali puls. Da ga je imao, ponijeli bi ga prema dolini. A zašto su bile skinute obje? I jedan i drugi partner su željeli da provjere da li je još živ. Nisu mogli čekati jedan na drugog. Bio im je prijatelj.

Tekst sa poleđine fotografije: Poslije sahrane Dilbera i Stjepanovića. Jajatović željom obitelji sahranjen u Sarajevu.
Dopuna M. Gafić: Na sahrani s lijeva na desno: čovjek s fotoaparatom ?, slijede Tera Entraut, Faruk Zahirović, Zdravko Raštegorac, osoba ? (možda je to Đoko Sjepanović, brat M. Stjepanovića), Brankica Pozajic, Neno Meanđija, Jagoda Selimbegović, Hamo Šićić, u sredin brat Ilije Dilbera, Petar Hilčišin, Muhamed Gafić, Fikreta Bavčić, Anto Tvrtković, Mihajlo Tvrtković, osoba ? (možda je to Hajro Delić partner I. Dilbera iz stijene Velikog Kuka) i krajnje desno Ivan Tolić.)

Ilija je takođe bio povrijeđen. Koliko - ne znam, ali mislim da mu je Milorad pomagao u silasku. Samo tristo metara niže i on je umro. Na isti način Milorad mu je skinuo rukavicu i mjerio puls. Ne bi ga ostavio da je bio živ.
Milorad je bio od njih trojice najmanje povrijeđen. Da li se to desilo slučajno, ili je razlog tome njegova konstitucija (bio je nizak, snažan i nabijen mišićima) ne znam, ali je on najdalje došao. Tada je pogriješio. Sklonio se od oluje pod krošnju munike, zaspao i umro. Od kolibe, do života, djelilo ga je nepunih dvjesto metara.

Tekst sa poleđine fotografije: Spomenik Dilberu i Stjepanoviću. (Opaska: Spomenik je napravljen u Željezari Zenica i predstavlja profil LPG-a gledan iz Barnog Dola. Napravljen po zamisli Ivana Tolića, člana potrage i obiteljskim prijateljem Ilije Dilbera)
Slika u boji: Stanje spomenika u junu 2006. Foto: H. Baši