Prenj, kuća Rapti na nogama, useljiva. Eh, kako je samo mirisala lamperija. Ali, sve lijepo kratko traje...

Ko, šta, kako...? Bit će vam jasno već na drugoj stranici...

Šumar i šumarija (firma zadužena za pustošenje šume po Prenju) su zakon ovdje, na Raptima. Ali, eto, kad je najviše trebalo, ne bi šumara da istjera iz šume one što se ne znadoše igrati rata pa od ove idile tu gore na slici - nema više ništa. Zapravo ima: zgarište. A i koji će k... ti planinari ovdje, pustite nas da na miru opustošimo ovo šume što je ostalo, poručuje šumarija preko svojih plaćenih plaćenika.
I tako uvijek, što nekom osvane, drugom omrkne.

Kuća Rapti kao da je pokazivala tendencije rušenja i prije nego je bila podignuta. Ama, ne stoji li nakrivo?

No, da nas ne bi ugušio pesimizam, pomenut ćemo vrijeme i ljude koji su činili svijetlu stranu ovoga svega, naime planinare PD Borašnica iz Konjica. Dobroćudni, lijepi i snažni, pametni po prirodi, strpljivi, racionalni i poduzetni, uporni i odlučni, zagrabiše u kesu (sa ogromnom rupom na koju su pare nezadrživo curile, ali šta ćeš, takvu su zadužili) i prije nego je sve uteklo na tu "rupu", udariše temelje, udariše zidove, udriše krov, udariše lamperiju, udariše priču, udariše po grahu i lozi i... Bi kuća.

Grah na prženom luku, dobro zapapričen, malo poslan, onako gušći...

Izraz lica, od odlučnosti da se posao obavi, samokritičnosti koja je temelj racionalnom djelovanju, optimizmu da ništa neće ostati nepojedeno, sve do blage sjenke sumnje da nema dovoljno u šerpi i da bi kuhar mogao najebati.
Eh... Deder još vamo jedan susak "toga"

Ko je kome ovdje iza rešetaka: ovaj grahu ili grah njemu?

Nakon natezanja tamo i ovamo (prvo je bilo govora da se kuća pravi ispod grebena Velike kape, u (Pasjim) Dolinama, ali za to ne bi kuveta (čitaj para), konačna pozicija kuće bila je rezultanta različitih sila. Na kraju se doimala veoma nespretno uglavljena u inače prelijep ambijent Rapta. Pitam se i danas zašto se ne podiže lijepo na rubu šume, nego ovako kao s neba pala. Ali... silnice, rezultanta, fizika i to... Kontam!
Na južnoj strani prozor koji je obećavao. Ali, nekako se činilo kao da je uvijek neko iza rešetaka - ili mi, ili priroda....

Ostava za alat u prvo vrijeme je služila kao privremeno sklonište, a kasnije za smještaj namćorima i onima koji nisu mogli ni skim.

Kako doznajemo, još uvijek ima reminiscencija od onog entuzijazma s kraja osamdesetih na Raptima (ove strane riječi najboje opisuju ono stanje) i to u obliku neke kolibe gdje se i danas može prenoćiti, ali ne treba napominjati koliko vam jorgana treba za zdrav san.
Nego, nikad nismo dolazili ovamo da bi spavali. Uvijek je bilo nečeg interesantnijeg.