Da bi se uspon na jedan dvotisućnjak smatrao avanturom nije potreban samo led, snijeg, litice... Ovo bi mogla biti pričica za sve one koji na Prenju vide jedan oblačić i odmahnu rukom. Đavola, kotao brzo profućka i eto ti belaja, tj. avanture.
Kako sam se našao ovdje na Prenju, nije bitno, uglavnom, svanulo (mi) je. Elem, odmah sam skontao, taman dok je ova mračna sjena povlačila svoje kandže u pravcu grebena Velike Kape, a strune izmaglice, razapete između grebena i doline Tisovica, sve više zvučale opušteno i disharmonično, skontao sam da ovaj "lonely" oblačić i ona mizerija od oblaka na horizontu iza 2000-metarskih šiljaka Otiša i Zelene Glave, vode dijalog u koji sam morao proniknuti. A morao sam! A zašto? Čuj, zašto!
Nisam li vam rekao! Oblik "oblak" lagano pređe u oblik "dimni signal" sa nedvosmislenom porukom poglavice Kumulusa Koji Sjedi: Nadrljali ste! Haug!
I to sam znao (joj što sam IQ-irly). Ali, ko bi mogao, a s kamerom u ruci, propustiti scene kako se hvata pomrčina u zoni 2000, gore oko Otiša i Zelene glave. Taj snažan kontrast svjetla i sjene ima magnetno dejstvo. Ne može se čovjek ni pomaknut s mjesta sve dok mu ne prorade klikeri i uvidi da je taj magnetizam opasan po zdravlje...
Dok se kvarcamo, iz trave biju mirisi i sparina. Gubimo fokus, muti nam se pred objektivima, blenda se stisla na 16... (rečeno u fotografskom žargonu). Čini se kao da je kiša jedini izlaz. Odgonetamo oblike oblaka nebi li im provalili namjere. Pogled na sniježne krpe u podnožju sjevernih stijena Otiša i Glave, iz kojih sad curi ledena voda, mač je sa dvije oštrice.
- Samo još da se napuni blic u ovom oblaku oblika sača i... the end mene!!! Neeeeće... ne bi trebalo. Ama, ko zna, može mi kamera doći glave, teški metal. Ama, neće... A kakav sam baksuz možda... (Ovaj monolog nije šizofrenija, a nije ni mobitel, nego posebno stanje duha izazvano statičkim elektricitetom)
Pazi, pegla!!! Hvala "Mirko"! Leti bijela tehnika "made in jugozapad": Veš mašina, mikser muti bjelance u brišućem letu... Tu je i Michelin-deba, još jedan tamo... i još jedan tamo... Tu je i eskim, čudovište sa dlakavim nosom, frizura Ajnštajna, Illustrissimus, kraulaš, bijeli bubrezi, Sandokan, Mt Blanc, siročići, dinosaurus, Caravaggiova freska otvaranja neba, morski konjic, nakovanj, jedrenjak, ovce, Kasper i raja, laufer, rahmetli tetka...
- Hiperprodukcija!
- Inflacija!
Kako taj svijet ekspandira, tako se ovaj "realni" skuplja. Dolina Tisovica suzila se, postaje sve više samo crta grebena iza koje tone. Gubim osjećaj; da li je to zato što se penjemo ili, zureći u nadolazeće oblake, sve ovo na zemlji čini se zarobljeno u čvrste, nepromjenjive forme...
Dubok tutanj iz neodređenog pravca, ili iz svih pravaca... kao iz same planine?!?
Situacija poprima spiritualnu, sakralnu dimenziju... Viša sila, koju bi neko nazvao belaj, tako je blizu da se osjeća kao miris ili okus u korjenu nosa, u nakostriješenoj kosi...
Uspostavlja se intenzivan dijalog sa oblicima. Da, sa oblicima oblaka, jer svaka tamnija nijansa, brži pramen, oštri šiljak, svjetleći rub... ima svoj kod, svoju frekvenciju na kojoj se uspostavlja dijalog sa višim silama:
- Nemoj samo mene, 'ljeba ti!
Čovjek se osjeća poprilično beznačajan (kao one dvije male tačkice na slici, u sredini na rubu grebena) i nekako se čini kao da se dao u neku trku sa slijepim silama koje nemaju osjećaja za nijansice kojima treperi ljudsko biće.
Cilj je dosegnut!!! 2007m!!! Šta sada?
Nekoliko teških kapi, kao iz ničega, ili iz plave rupe nad nama, koja kao da sugeriše mogući izlaz (Ne, samo ne u tom pravcu). Onda mir, napeta tišina... Samo se čuje kako oblaci vuku svoje teške trbuhe nebom... ili ja to samo uobražavam (opet onaj "statički elektricitet").
Ponovo meta kapima!
- Ako ništa prvi smo stigli na vrh, trala, lala, la, la...
- Eno tamo sunce sija, trala, lala, la, la...
Buummmmmm!!!!!!
Prepustismo se praiskonskim porivima, same noge nas odnesoše u onu našu dragu pećinu iza grebena. Je li ovo sve bi neka trka u kojoj smo pobjedili, dosegnuvši prvi vrh Velike kape prije Big Bang-a ili smo se samo našli na putu nečemu velikom, bili prevareni dovodeći se u zabludu da smo neko i nešto?
Gledao sam prema sjeveru, tamo je bilo lijepo, a nama iza leđa kijamet od oluje kakvu samo zna Prenj prirediti u jeku "turističke sezone". I to potraja 7,45 minuta, sasvim dovoljno da najebeš.
Uzgred, u pećini sam otkrio fenomen vremenske dilatacije, sekunde prolaze kao dani, možeš doživjeti stotu za petnaest minuta.
(Korišten narandžasti filter u gornjem dijelu fotografije)
Gotovo!
Kao poslije predstave, scena se prazni, utisci se sliježu, a nama se (s kamerom u ruci) ne odlazi. Naprotiv, brzo na greben! Dok bubnja negdje duboko prema Bjelašnici, ili negdje još dublje u nama, narasta val radoznalosti. Šta se desilo s onim oblicima, kako izgleda sad onaj imaginarni svijet, nakon kataklizme?
Oblici nisu više artikulirani, liče na podrtine kojima preostaje jedino da isčeznu, nepovratno, ostavljajući na sceni difuzno, bezlično bjelilo ...
Osjećamo se kao pobjednici, neko ko je našao slabu tačku protivniku pa makar i u nečemu tako prostom kao što je čekanje (ako uzmemo kišu i sunce kao sinonime za dva lica vremena onda uvijek "poslije kiše sunce sija" jer nema šta drugo, zato treba samo čekati. Joj, jesam IQ-irly!).
Pobjednici, hm... Ama, to mi samo uobražavamo. Kao da nas neko pita za nešto, ovdje na 2007m.
Joj, koji dernek!!!
Hodali i naklapali: Dundo, Sudo, Dinno
