Zijin poziv za odlazak na Prenj, koji mi je uputio krajem proljeća ove godine, nisam mogao odbiti. Jednostavno, iskreni poziv za ponovni posjet Prenju ne može se odbiti. Za Prenj se uvijek može naći vremena. Zijin dolazak iz Amerike, na dopust, bio je predviđen za kraj jula. Jedino što nam je preostalo bješe nada da će nas vrijeme poslužiti, jer kišoviti početak ljeta nije baš obećavao...
Ali je ispalo bolje no što smo očekivali -- bilo je kiše ali i sunca, gromova, i čudesnih formacija oblaka, vidjeli smo novu planinarsku kuću, doživjeli mnogo novog-starog prenjskog cvijeća, okusili opet Otiševu stijenu, divili se zelenim travnatim sagovima u Tisovici, munikama na obodu doline, klizali se po julskom prenjskom snijegu, bili zagledani u njegove čudesne vode sabrane u jednoj rječici -- Ibrištici u dolini Idbra...
A, ovako je sve krenulo.
U ponedjeljak, 21. jula Zijo je stigao u Sarajevo nakon posjete svome rodnom gradu Brezi. Našli smo se u knjižari Buybook, na kafi, kao stari znanci, jer nas vežu zajedničke uspomene na naša planinarska druženja. Zijah Kurtović bio je tečajac na Sarajevskoj školi alpinizma, ljetnom početničkom tečaju, u jesen 1976. na Romaniji. Početkom novembra vodio sam grupu tečajaca, u okviru programa Škole, nakon završene praktične nastave u stijeni, na pješačku turu preko Romanije, od planinarskog doma "Slaviša Vajner-Čiča", preko Lupoglava, najvišeg vrha planine, Ledene pećine, do Crvenih stijena. Sišli smo u Mokro gdje nas je čekao autobus koji je obezbijedio PSBiH. A, sredinom aprila 1991. napravili smo divnu ski turu na Čvrsnicu -- nas dvojica, Redžo Grabus, Avdo Malovićem -- i to iz Jablanice, preko Krkače, Muharnice, do kuće Vilinac; sutradan smo izašli na skijama na Trinjaču, te provezli dolinu Drijenča i sišli lovačkim putem niz Lipovac u Jablanicu. Ovo je, možda, jedan od najljepših turnih ski spustova u bh. planinama.
Navečer smo stigli, rent-a-car autom kojeg je Zijo unajmio, u moju kuću pod romanijskim Crvenim stijenama gdje smo prenoćili. Za naredna dva dana imamo specijalni plan, kao uvod u Prenj...
Ujutro rano dolazimo u Sarajevo. Namjera nam je da se dovezemo, usput stajući, razgledajući i slikajući, do Kalinovika, onda nastavimo preko Kifinog sela do Nevesinja, i dođemo u Mostar. I moja i Zijina je želja da obiđemo turistički neka mjesta naše Bosne koja smo rijetko posjećivali, ili gdje do sada niti jedan od nas nije bio.
Vožnja prema Trnovu je uvijek zanimljiva... jedno vrijeme pod budnim okom Bjelašnice: uvijek u mislima pošaljem pozdrav Bijeloj Planini, posebno mojoj Opservatoriji... A, tad kao u planinskom igrokazu: Bjelašnica, visoko gore natkriljena, izgubi se iz vida, ostaje iza leđa, a pozorišna zavjesa se podigne naprijed, i nebo zaparaju Zubovi Treskavice... Stijene nevelike, ali u njima su skrivene mnoge lijepe priče, tajne, o počecima bh. alpinizma nakon 1950-ih godina, o planinarskim snovima Entrauta, Huseiangića, Lale Stajić... Zubove kao da predvodi, u prvom planu, Oblik. Značajni masiv u kojem su prepenjani vrlo kvalitetni usponi u sjevernoj i istočnoj stijeni, koje pamte imena: Entraut, Buturović, Zahirović, Dilber, Čolaković, Bošnjak, Šišić, Mulahusić... U Jablan dolu, ljeti prepunom žutih cvjetova po kojima dobi ime, ima krasan izvor kraj kojeg nekada stajaše planinarska kuća. Želio bih zastati pored ceste, gledati planinu, opet oživjeti uspomene: sredinom 1970-ih: brat Srđan i ja na skijama sa Barica, ispod Oblika, u Turove...; veliki riječki alpinista Stanko Gilić, Srđan i ja pod sjevernom stijenom Oblika, pokušaj ponavljanja Kišovitog kamina...; ljetni sunčani dan, Alija Vatrenjak i ja, prvo ponavljanje Direktnog smjera...; studeni novembarski dan, Nusret Taševac i ja pokušavamo drugo ponavljanje Maturantskog smjera... Ah, ta sjećanja.
Ali, moramo dalje. Glavni su nam današnji cilj Morine i tamošnje nekropole stećaka. Kako se približavamo Kalinoviku, nebo ispred nas postaje sve spektakularnije: ogromne, vertikalne, formacije najraznovrsnijih oblaka, probodene, obasjane, ispunjene sunčevim svjetlom; zastajemo kraj ceste, zalazimo u poleglu crnogoricu, slikamo... Ali, oduševljenje nam uskoro, nakratko, pokvari -- policija. Zijino oduševljenje vidicima bijaše toliko da je zaboravio upaliti svjetla. Sa (korektnim) policajcima brzo sredi stvar: po 15 KM svakom od njih dvojice... uz ljubazno: do viđenja!
Na cesti tek pokoje vozilo. Sve je, čini se, zamrlo. Poslije rata, nakon 1995, vrijeme ovdje kao da je stalo. Prije silaska u Ulog kraj ceste je par starinskih kuća, izgrađenih sredinom 1930-ih godina. Zaustavljamo se. Pričamo sa dvojicom starijih domaćina. Podsjećamo se kako je ovuda nekada saobraćao Centrotransov autobus na liniji Sarajevo-Ulog-Kifino selo-Nevesinje. Pravimo zajednički snimak s Petrom; Zijo obećava da će mu poslati fotografiju.
Sa 1.000 metara silazimo na 600, do Uloga. Pogledi sa ceste na usku traku gornjeg toka Neretve je prekrasan. Neće li, na našu radost, propasti projekat namjeravane hidrocentrale? Pitoreskna, šumovita kotlina, izgleda izgubljena u vremenu i prostoru. Uredno postavljen turistički putokaz za pravoslavne dvije crkve i džamiju.
Dobrom makadamskom zavojitom cestom uspon skoro na 1.300 metara. Kakvi zapanjujuće prekrasni krajolici okolo nas! Prilazimo ogromnom platou Morina, prosječne visine oko 1.250 metara nad morem, i ne možemo da se nagledamo ljepote okolo nas. Horizonte omeđavaju kule od oblaka, uskipjela mora kumulusa koja plešu svoj beskišni ples, bez munja i grmljavine ovoga puta... Dvometarski kameni biljeg, izdigao se iz nekropole mnogobrojnih stećaka, usamljen straži ponad beskraja travnatih visoravni, zagledan u sve četiri strane svijeta, kao da čeka da mu poruku, vijest, začuju današnji Bosanci -- njegovu i drugih mramorova objavu o manihejskoj nadi uzvišenog hrišćanstva budućnosti, koju religiju oni odgurnuše, zaboraviše, sa osvitom nove epohe razvoja civilizacije, u XV stoljeću, predavši se azijatskom utjecaju... Ali, on stoji. Nepomično, uporno. Polegli drugovi njegovi, drugi biljezi okolo, nude svoju tajanstvenu, čudesnu, simboliku. Ko je u današnjem vremenu materijalizma zna protumačiti, prevesti na savremeni jezik? Ali, pokušaćemo! (Napravili smo prve korake, sa Gorčinom Dizdarom, Makovim sinom, da se knjiga njemačkog antropozofa Rudolfa Kutzlia o tajni bogumilskoj, poruci bosanskih krstjana i njihove Crkve bosanske, sa detaljnim tumačenjima simbolike stećaka, prevede i izda u koprodukciji sarajevskih izdavačkih kuća Buybooka i Dobre knjige.)
Vijugava makadamska cesta, čini mi se, kao da neće nikada prestati, nigdje skončati. Da li nas vodi put vječnosti, u beskonačno vrijeme, preko ovih zlatastih, zatalasanih, beskrajnih planinskih polja, u oblake kroz čije vratnice, možda, put izvodi dalje, u svjetove s one strane praga? Po euritmijski prostrtim livadama kao da Anđeli počivaju. Travnata vrtača i jezerce na dnu. Osamljeni gajevi šume.
U Kifinom selu, u kafani kraj ceste, odmaramo i posmatramo u daljini Crvanj sa najvišim vrhom Zimomorom. Svijet za sebe je ta planina. A, tu, u blizini je skriven Velež sa moćnom sjevernom stjenovitom barijerom. Mnogo je planova naših planinarskih bilo... neki se ostvariše, neki ne. Eto, ne stadoh još na skijama na Zimomor; ali u Telećoj lastvi, u Veležu, još 1972. g. Gafa i ja provukosmo prvenstveni smjer: nazvasmo ga "Bjelašnički 25".
Mrak se već spuštao, zato odlučismo da ne vozimo ispod Veleža, preko Zijemlja, već da siđemo u Mostar glavnom cestom niz Podveležje. Dolje, ispod nas, blistaju svjetla grada. Mediteranski ugođaj sve više preovladava. Na ulazu u Mostar nailazimo na dobar motel, i tu provodimo noć.
Sutradan navraćamo na kafu u eko-selo u Idbru. Dogovaramo s domaćinima smještaj i večeru kada siđemo s Prenja, u povratku s namjeravane ture. Potom, vožnja do Sarajeva, te u kuću pod Romaniju.
Sutradan,rano ujutro vozimo kroz Mokro opet prema Sarajevu. Snena Romanija ostade iza nas, sa svojim Crvenim, Crnim i Djevojačkim stijenama. Navraćamo u BIŽ-sport, Zijo kupuje penjački čekić. Napuštamo grad tek oko podne. U Konjicu svraćamo kod planinara Rasima koji nam predaje ključ kuće na Vrutku. U Jablanici navraćamo kod planinarskog druga Avde Malovića; u dvorištu njegove kuće ostavljamo auto. Ćelo Jašarević nas svojim land-roverom vozi u Bijelu, te cestom za Tisovicu... Pod Velikom Motikom moramo zastati. Slikam: krasni kuloari, lijevi ("Smjer za ranjenike") zimi je prepenjao Erol Čolaković s drugovima; prvo ponavljanje sam izveo s bratom Srđanom sredinom 1980-ih. Još i sada su žive slike izlaska, preko snježne strehe, na vrh Motike i prekrasni pogledi unakolo na snijegom okovani Prenj; a, na Jezercu susret sa Dragom i Terom Entraut, Erolom... Prestižemo nekoliko kamiona-balvanaša. Ali, uskoro kvar na džipu. Bojeći se veće havarije Ćelo i drug mu vraćaju se, a mi sačekujemo kamione i ukrcajemo se na jedan. Jezdimo kroz šumu, baš kao i nekada, početkom 1970-ih, na balvanašima u konjičku Bijelu i Rakov laz, ili iz Glogošnice pod Međuprenjove. Ubijeđeni da će kamioni prema Tisovici, nismo iznenađeni kada stadoše u šumi, u reviru gdje vrše sječu. Na veliko iznenađenje naše, rekoše nam da dalje ne voze, i da su u blizini Rapte. Šta da radimo? Iako se sprema ljetno nevrijeme, polazimo naprijed.
Dolazimo do nove planinarske kuće. Duge decenije ovdje nisam bio, od onda kad silazih jednog ljetnog dana sam s Prenja. Zato zovemo mobilnim Rasima, on nam objašnjava gdje počinje markirani put preko konjičke Bjelašnice za Tisovicu. Vrijeme je prijeteće: kumulusni oblaci kao da izviru iz doline. Slabo markiranom stazom dolazimo do zadnjih skupina borova i munika ispod grebena, i tu odlučujemo da sačekamo da prođe približavajuća se grmljavinska nepogoda. Kiša, gromovi... hoće-neće. Ozračje je prijeteće. Čučimo u strmoj šumici, na čvornatim granama munika i pričamo čekajući da nam Prenj dozvoli ulaz u planinu.
A, prelazak preko hrbata konjičke Bjelašnice upravo je nalik prenjskim vratnicama. Preko čudesnih proplanaka, izbujale trave i cvijeća, napredujemo kroz šumu starih munika, a ogromni oblaci plešu nad Lupoglavom, premještaju se do Zelene glave, otkrivaju nam vrtoglavi pogled dolje u zelenu Tisovicu, prave prozore u svome uskipjelom, sivome tijelu kroz koje se ukazuje srebrenkasta stijena Otiša, naš sutrašnji cilj. Staza nije najstručnije markirana, mjestimično ju je teže slijediti.
Kasno poslijepodne izbijemo na zaobljene visove gornje Tisovice, provlačimo se cvijetnim šetnicama između blistave zelene klekovine, i uskoro stižemo do planinarske kuće Vrutak. Dok je još dana i svjetla, odlazimo stazom prema Podotišu i slikamo... veličanstveni Otiš sa svojom sjevernom, sjeverozapadnom i zapadnom stijenom. Dva brida u sz. stijeni privlače pažnju, ali, začudo, nema podataka da ih je iko od bosanskih alpinista prepenjao, iako su u Smerkeovom vodiču (1963) ocijenjeni sa III. Sumnjiva trojka! (Pogled s vrha Otiša dolje u bezdan sz. stijene jasno kazuje da to nije nikakva trojka, i da je pitanje da li su ta dva brida između kojih vodi žlijeb -- prvi put ispenjan u zimskom usponu, u martu 1977, od strane M. Šišića i M. Gafića -- uopšte prepenjana?! I, pitanje: kako je moguće tako neodgovorno objavljivati neprovjerene podatke, opise smjerova?)
Kuća Vrutak je krasno sklonište; čestitke konjičkim planinarima. Unutra je uredno, čisto. I, niti jednog miša nije, niti u tragovima, bilo u kući. Prosto za nepovjerovat, da li je to moguće u planinarskoj kući! Zijo je bio izričit: ništa da ne nosim od hrane, on nosi svoje "američke zalihe". (Moram priznati: nedostajale su dobre, stare planinarske makarone, koji paradajz, krastavci, luk crveni i bijeli... jer večera koju nam je organizovao Zijo sastojala se od kesica, praškova i slično -- dakle, "energetske" hrane. Ali, sa Amerikancima nema šale.)
Jutro je svježe. Rosno. Toplo. U 6.30 smo već na stazi za Podotiš. Otiš, čini mi se, još spava. Usniva prenjski san. Stijene mu nepomične, hladne, ukočene od snage, pozornosti koju isijavaju... ukočenog pogleda na sve što vide, dolje u svome podnožju; oprezne prema penjačima... Ali mi se već znamo -- stijena i ja. Kao da idem starome prijatelju. Upoznali smo se još početkom 1970-ih u Centralnom smjeru u sjevernoj stijeni, potom u zapadnoj. Dok se uspinjemo zavojitom stazom stalno jedan drugome skrećemo pažnju na bokore raznobojnog planinskog cvijeća koje, čini mi se, samo može rasti na Prenju i stvoriti onakav kolorit. Izgleda mi se da nikada ranije, niti jednog ljeta, za više od 45 godina druženja s Prenjom, nisam vidio ovoliko raznobojnog cvijeća, ovakve ansamble žutila, crvenila, plaveti... posvuda, kao ovaj put: kraj staze, među travom, u stijenama, na siparima...
Stojimo pod sjevernom stijenom. Danas želim ostvariti stari san. A, moj drug Zijo nije slučajno tu, sa mnom. Čekao sam ovaj dan: sunčani, ljetni, prenjski, sa snježnicima u podnožju stijene, sa plavim encijanima kojih je sve više kako dobivamo na visini. Znao sam da će jednom doći, upravo ovakav kakav je danas. Smjer koji ćemo penjati nije zahtjevan; vodi kroz krajnji lijevi dio sjeverne stijene, potom prelazi u si. i istočno pobočje Otiša, i po ji. bridu doseže vrh. Prema šturim podacima što ostadoše u zapisima Drage Šefera, prvi su ovuda prošli on i Predrag Šaraba u ljeto 1936. U Draginoj knjizi, "Planinarski zapisi" (Sarajevo 1984), na str. 37, ima slika Drage i Predraga, sa užetom, dok odmaraju ispod Otiša. Smjer vodi prvom lijevom dijagonalnom rampom, lijevo od smjera Mihaljević-Šafar (Smjer kroz okna). Spuštamo se sa staze u jarugu, i u stijenu ulazimo prvenstvenom varijantom ravno gore. Stijena je razvedena, mjestimično eksponirana, puna bizarnih krečnjačkih oblika. Izlazimo na pola rampe, nekakve dugačke i široke police, ili plane, potom, preko razbijenih stijena, prelazimo u Otiševo istočno, obraslo, pobočje. Dolje, na stazi, vidimo dvije prilile. Dovikuju nam, to su planinari iz Jablanice. Uspinjemo se nezahtjevnim terenom, dok Zijo stalno škljoca svojim digitalcem, polujarugom između stijena, klekovine i cvijeća, potom se dohvaćamo jugoistočnog Otiševog brida (neopravdano zapostavljenog kao lijepog, uživačkog, penjačkog smjera, koji počinje od sajle na planinarskoj stazi za sedlo između Otiša i Zelene glave, i koji je, krajem 1960-ih, vjerovatno prvi prepenjao u solo usponu Ilija Dilber), kojim se lagano uspinjemo, s namotanim užetom, kraj veselih zajednica žutog, bijelog, plavog, roza, ljubičastog... cvijeća, gore u azurno nebo, na vrh sačinjen od munja satrtih, izlomljenih, rascijepljenih stijena, razdrobljenog i razbacanog kamenja što se pretvara već u prah, u dah, u san prenjski...
Na vrhu sjedimo i odmaramo. Prema dostupnim podacima izveli smo prvo ponavljanje smjera Šefer--Šaraba iz 1936. g. Na susjednoj Zelenoj glavi je nekoliko planinara, jasno se vide na vrhu. Na prenjskim vrhovima sve, i misli i osjećanja, postaju poput poezije; volja se uzvisuje u ideju koja obuhvaća eone, mudrost planine i svu mudrost, svo znanje, svijeta. Na prenjskim vrhovima u plavetni eter se uranja; tamo se Riječ može čuti. A, iz dolina, sa okolnih vrhova, teče, dotječe, zvučanje, dotječu toplina i svjetlost... Bio je jedan planinar, veliki čovjek, velikan Vilim Ferlin, koji je odgonetnuo tajnu Prenja, tajnu života (baš kao i pjesnik Vladimir Nazor), koji je spoznao i zato mogao napisati, i u "Našim planinama" objaviti, članak "Prenj, to sam ja".
Silazimo stazom strmo prema sedlu. Sa travnatih strmina cvijeće nas pozdravlja, gotovo da miluje po licu. Na sedlu su planinari koji siđoše sa Zelene glave: naši jablanički prijatelji, Zehrudin, predsjednik PSBiH... Onda svi zajedno silazimo stazom, pa niz snježnik ispod sjeverne stijene Otiševe, do kuće Vrutak. Tamo zatičemo planinarski par iz Njemačke. Za današnje poslijepodne predviđa se jako nevrijeme, zato savjetujem mladim Nijemcima kuda da idu. Naši poznanici odlaze prema autu parkiranom u dnu Tisovice, a nas dvojica nešto kasnije, nakon pospremanja kuće, započinjemo dugački put niz Tisovicu, silazak koji je kao iz bajke, i koga ne mogaše pokvariti prizori devastirane šume, neplanski, divljački, probijenih cesta na isteku doline. Kakva to samo kolosalna količina gluposti, stranačke izbezumljenosti i pohlepe za novcem, autima, kućama, imovini, mora postojati, koja ljudima iz konjičke i jablaničke Opštine ne dozvoljava da otvore oči, da razmisle trijezno, kao ljudi, ne kao stranačke lutke bez savjesti i obraza, da Prenj i okolne predjele pripadajuće mu stave u službu planinskog turizma, da naprave ekološku regiju Konjic- Jablanica - Mostar - Nevesinje, a ne da bezdušno, primitivno, banditski raubuju šume, prodaju jeftino oblovinu strancima, uništavaju pretpostavke za jedinstveni Nacionalni park Prenj - Čvrsnica - Čabulja - Velež -- od koga bi cjelokupna regija ekonomski prosperirala -- istrajavajući u devastiranju prilaza Prenju, Čvrsnici: kroz konjičku Bijelu i Rakov laz, kroz Idbar i Bukov laz, kroz Divu Grabovicu (ilegalna šljunkara, probijena cesta koritom Suhe rijeke zbog krađe šume: graba, bukvi, smrča, munika i tisa), kroz Glogošnicu, gore prema Međuprenjovima, Glogovu... Zašto je ona cesta, iz Bijele, probijena u Tisovicu? Da li će jednog dana, kao samo-po-sebi-razumljivo, na red doći i one prekrasne šume munika poviše Tisovice? Cesta je napravljena. Čeka. Šuma se može eksploatisati; može se sjeći, ali treba i pošumljavati. Radio sam svojevremeno u Kanadi, u zabačenim divljinama Rocky Mountains dobro plaćeni državni posao pošumljavanja, i to na hektarima gole sječe, i znam kako se to radi, i u organizacionom i u tehničkom smislu. Spletovi cesta probijeni na početku Tisovice (čobani iz Tisovice s ogorčenjem nam o tome pričahu), poviše Bukovog laza, prema Crnim kosama, s toliko su primitivizma "odrađeni" da čovjeku zastaje dah! Zar nije bolje, jeftinije, isplativije, ekološkije, trupce transportovati žičarama u vrh konjičke Bijele, Idbra...? Također, konjima do dolinskih lagera. Ovako, uništene planinarsko-turističke staze, nagrđeni prenjski predjeli, stvoreni preuslovi za aktiviranje klizišta, eroziju, tvore sliku balkanskog primitivizma koju niti jedan ozbiljniji zapadni turista i planinar neće da toleriše. I zato nikada neće poželjeti ponovo doći ovamo. Zato nema na hercegovačkim planinama stranih planinara onoliko koliko bi moglo i trebalo da bude, iako Prenj, Čvrsnica... imaju već dobru planinarsku infrastrukturu (kuće, markirani putevi).
Ovakve mi se misli roje, dok Zijo i ja silazimo, pomalo neraspoloženi zbog ovih prizora ekološke neodgovornosti i divljaštva, nakon očaranosti prenjskom ljepotom i čistotom, strmom šumskom stazom niz Bukov laz dolje prema Idbru. Jedan jači pljusak kiše primora nas da zaklon potražimo pod jednom prevjesnom stijenom u šumi. Mrkli je mrak. Brojimo kilometre asfaltne ceste do eko-sela Raj u raju. U 22 sata smo tamo. Gostoprimljivi domaćini, večera, uštipci s kajmakom, duple porcije salate, domaći sokovi od zove, kadulje... potom, tuš, udobna brvnara sa čistom sobom kraj šumeće rječice... Kakav završetak ture! Već kujem, i naglas opisujem Ziji plan za zimsku ski turu preko Prenja, pa silazak u Idbar, znajući da čeka ovakav komfor na kraju, ovaj jedinstveni turistički kutak. A, negdje u kutcima svijesti opet one slike: od blata skoro neprohodne šumske ceste, razvaljena šuma, ljudska destrukcija i zlo od kojeg bi čovjek najradije da pobjegne. Zato i nema turista i planinara; svako bježi od ovakvih slika uništavanja šume, divokoza, izvora... Samo mi, nekolicina još zaljubljenih u Prenj, Čvrsnicu... skupimo snagu pa idemo gore, silazimo dolje, kraj ovih prizora bezumlja, primitivizma... na padinama planina iznad Konjica, Jablanice...
Da, u tim lijepim hercegovačkim malim gradovima neće turista i planinar niti slučajno moći dobiti karte okolnih planina, razglednice, suvenire. Još mi je živo u sjećanju slika, ljeto sredinom 1980-ih, dok sjedim u kafani u Konjicu sa čehoslovačkim planinarima koje sam vodio u Divu Grabovicu, te u Radavu pod Medvjede. Dok posmatramo obrise Prenja u daljini, silni Osobac sa sjeverozapadnim bridom, jedan od njih ustade od stola kazujući da ide do prve trafike da kupi razglednice Prenja i pošalje svojima u Čehoslovačku. Zaustavljam ga obzirno, moleći da opet sjedne za stol, kazavši da tako nešto (razglednice Prenja) neće moći dobiti. Zašto? -- iznenađen je. Znaš -- odgovaram -- planine, planinarstvo ovdje nisu "popularni"; lokalnu vlast tako nešto ne zanima... Mome poznaniku, inače uglednom češkom planinaru, vlasniku planinarsko-turističke agencije, autoru planinarskih vodiča (između ostalih, "Planine Jugoslavije") nije bilo baš sve jasno.
Rano je jutro. Sunce već pali. Doručkujemo pod suncobranom kraj prekrasne rječice Ibrištice. Uskoro dolazi Ćelo sa svojim (opravljenim) land-roverom iz Jablanice. Sunce nas veselo grije dok se vozimo prema Jablanici gdje smo, kod Avde, ostavili našeg hjundaia.
Onda se odvezemo prema Mostaru. Vrući je ljetni dan. Gore visoko, kroz treperavu ljetnu izmaglicu, gledamo prenjske vrhove Kapljuč, Vršine, Plavac... Nazire li se ono...? ne, nije to Lupoglav, oni šiljci su Soplja, između Sopot-sedla i Erača.
Kasno poslijepodne krećemo natrag, iz Hercegovine opet u Bosnu. Ljetna noć pada, prigušuje sve tiša glasanja cvrčaka, dok se vozimo ispod usnulih romanijskih stijena...
Od Romanije do Prenja
{nomultithumb}
Nadajmo se da je priroda otpornija i da ce izdrzati ljudsku nerazumnost.