Na vrhu Mt Sneffelsa (14,150ft = 4313m) 12. augusta: Senad Rizvanović, Zijah Kurtović, Ramiz Bisić i Naim Logić.

16. augusta u Phoenixu, Arizona u 25. godini ugasilo se srce ADISA KURTOVIĆA, najboljeg bosanskog alpiniste u Americi. Inspirisan aktivnošću svoga oca Zije, od malena se bavio skijanjem i planinarenjem oko Sarajeva i po Bosni i Hercegovini.

Došavši u Ameriku Zijo ga je izveo na jedan vrh u području Grand Teton Nacionalnog Parka. Adis se tu zaljubio u alpinizam i ispenjao značajne smijeri u Mt Rainieru, Grand Tetonu, Mt Whitney, Longs Peaku, Baboquivari Peaku, te mnoštvo najtežih smjeri u stijenama Arizone.
2. septembra izveli smo memorijalni pohod na taj isti vrh. Okoliš je spektakularan. Pogledi veličanstveni. Sve se doima neprirodno - kao hram planinskih Bogova. Postavili smo spomen ploču. Dio našeg Adisa ostao je zauvijek u tom fascinirajućem ambijentu.

Bilo nas je četvero: Senad, Zijo, Ramiz i ja. Stajali smo na vrhu Mt Sneffelsa (14,150ft = 4313m) zaodjeveni oblacima i samo povremeno nam se ukazivala nesvakidašnja slika grebenova koji su završavali na vrhu i mnoštva jezera duboko ispod nas. Oblaci su se kretali neuobičajeno brzo, a igra sunca vjetra i oblaka na momente nam je otvarala prozore kroz koje smo mogli vidjeti gorske oči (jezera) fascinirajuće boje. Opčinjeni tim motivima počeli smo kovati planove za nove planinarske ture, počevši sa Orizabom u Mexicu, trećem najvećem vrhu sjevernoameričkog kontinenta, posjeti kanadskim Rocky Mountains... 

Slika: Mt Sneffels (14,150ft = 4313m) se nalazi u San Juan Range u južnom Coloradu.

U svim planovima je bio i Adis Kurtović, najbolji bosanski alpinista u Americi. Bilo nam je žao što Zijin sin i ovoga puta nije mogao biti sa nama - bio je spriječen dobijanjem novog zaposlenja.
Adis, uvijek raspoloženi i nasmijani 25-godišnji momak bio je omiljen u našem društvu. Zijo nas je uvjeravao da će Adis nakon što je upravo našao odličan posao i privodi kraju studije na ASU (Arizona State University), sve više vremena posvećivati turama u visokim gorjima.

Odabrali smo pristup preko Blue Lakes: Lower Blue Lake (10,980ft = 3347m) fascinirajuće tirkizno plave boje.

Puni planova krenuli smo sa vrha ohrabreni osvajanjem još jednog "fourteenera". Nedugo zatim, dokačila nas je kiša (padala je, doduše, i dan ranije cijelo poslijepodne i noć), ali nije umanjila naše oduševljenje jezerima preko kojih smo se vraćali. Takvu tirkizno plavu boju jezera nisam ranije nigdje vidio. Nije zato bilo čudno što se pristup Mt Sneffelsu ovim putem nazivao "Blue Lakes Trail".
Kiša je bila tako teška da nas je otjerala u susjednu dolinu i Telluride - simpatično mjestašce, inače jedan od centara zimskog turizma Colorada. Smješten u vrhu jedne planinske doline sa pomalo čudnom organizacijom i pravilima ličio mi je na Zermatt u Švajcarskim Alpima. U takvom ambijentu naši planovi za nove ture otišli su čak na narednih 5 godina. Razišli smo se kućama u tri američke države. 

Camelback Mountain, Phoenix, Arizona početkom augusta: Adis na svom omiljenom vježbalištu.

A, onda, nakon samo par dana... kao grom iz vedra neba... šokantna vijest! Javio se Zijo iz Phoenixa sa viješću o Adisovoj tragičnoj smrti. Noge su mi se prosto "odsjekle". Nisam bio u stanju voziti. Mada vidno potresena, moja supruga nas je uspjela dovesti do Fatime, Zije i Ines - Adisove majke, oca i sestre.
Jedan sto u uglu velike sobe u Adisovoj kući bio je prekriven mojim i Fikinim slikama sa bosanskom i američkom zastavom na vrhu Aconcague (6962m): (Bosansko-Američka ekspedicija Aconcagua) Slike su bile raznih veličina, čak i veličine postera. Bio sam iznenađen koliko je Adis bio opčinjen visokim planinama. Na zidovima po cijeloj kući bile su velike fotografije planina i smijeri koje je ispenjao. Iznad štoka vrata na ulazu u kuhinju bili su montirani oprimci. U dvorištu, cijeli zid pored bazena bio je opremljen kao "climbing wall" sa zahtijevnim oprimcima.
Po prirodi racionalan čovjek, koji od svega što radi očekuje odgovarajuće rezultate, ja sam ostao bez teksta. Šta god da kažem, šta god da uradim, nisam mogao promijeniti činjenicu da Adisa više nema. Došao sam da ljude utješim, ali nisam znao kako... Nema više našeg Adisa...

Camelback Mountain, Phoenix, Arizona početkom augusta: Adis je volio prevjese i teške detalje.

Adis mi je bio drag kao moj rođeni sin. Naš prvi alpinistički uspon imali smo u najtežoj stijeni u Arizoni - Baboquivari u aprilu prošle godine. Prošlo ljeto proveli smo po nekoliko puta sedmično u rock gym: bili smo u navezi, a Adis se zabavljao sa smjerima težine 5.13.
Spoznavši njegove kvalitete, u nekoliko navrata u mojim komentarima i reportažama na ZONE-2000 uz njegovo ime dodavao sam atribut: najbolji bosanski alpinista u Arizoni/Americi. Svaki put nakon toga nazvao bi me da mi se zahvali na komplimentu. Nažalost, za sličan komentar u ovoj reportazi neće imati ko da me nazove...
Naša posljednja tura bila je u kanjonima Arizone: Zone-2000:- Kroz kanjone Arizone. Uvijek vedar i nasmijan Adis je bio rado viđen, a naočit, korpulentan i snažan bio je omiljen u rock gym. Međutim, njegova suptilna i senzibilna duša potpuno je odudarala od njegove korpulentne pojave. Primjer njegove emotivnosti, odgovornosti i nesebičnosti je uragan Katrina. Krajem prošlog ljeta ovaj uragan opustošio je New Orleans, LA. Adis je otišao da pomogne ljudima. Vratio se nakon tri mjeseca vidno potresen težinom posljedica uragana i opčinjen mnogobrojnim slučajevima u kojima je ljudima spasio zivote. Bio je u stanju satima pričati o pojedinim slučajevima, a svakim je bio potresen kao da se radi o članu njegove uže porodice. Na žalost, to je bio i jedan od razloga njegovog ne odlaska sa nama na Aconcaguu prošle godine. Sudeći po onim slikama iz njegove kuće, on je ipak žarko želio da ide sa nama. 

Thunderbolt Peak (14,003ft = 4268m): Završni dio uspona - vrh je desni šiljak.

Ne znam da me je išta u životu potreslo kao ova nevjerovatna vijest. Bio sam sav u grču, odsutan, mučio se sa spavanjem, snovima... danima, noćima... Ne čineći ništa, u meni se nakupilo neke jalove energije, nekog gnjeva zbog činjenice što se to dogodilo baš Adisu...
A, onda, iznenada, sinula mi je ideja da odradim nešto u planini za Adisa. Vremenska prognoza za High Sierru je bila odlična. Uzeo sam petak i ponedjeljak slobodno i krenuo u Palisade Range sa namjerom da priječim 5 fourteenersa od Mt Silla (14,153ft = 4314m) na jugu do Thunderbolt (TB) Peaka (14,003ft = 4268m) na sjeveru.
Koliko znam, niko to ranije nije odradio. Traverza preko 4 fourteenersa je odrađena od TB do Polemoniuma (14,080ft = 4292m). Analizirajući karte i opise učinilo mi se da je obrnut smijer pogodniji: izlazak na Sill je ocijenjen tezinom class 3, a priječenje do Polemoniuma i North Palisade (14242ft = 4341m) sa class 4. Izlazak na Starlight Peak (14,200ft = 4328m) i Milk Bottle ocijenjen je sa 5.6.
TB Peak je jedan od najtežih od svih fourteenersa (težina 5.9), i bio je zadnji u planiranoj traverzi. Odlučio sam se za pristup sa zapada preko South Lake-a i Bishop Passa što se pokazalo ispravnim jer na istočnoj strani snijega još uvijek ima u izobilju (vidio sam sa TB). Staza do Bishop Passa se održava, ali je nastavak u cross country stilu gdje se treba sam snalaziti u izboru puta. 

Slika: Thunderbolt Peak (14,003ft = 4268m) 26. augusta: Pristup vrhu
ocijenjen je sa 5.9 po američkoj skali.

Prenoćio sam na Thunderbolt Passu (12,400ft = 3780m) neposredno ispod TB Peaka. Imajući iskustvo prethodnog dana, ujutro sam analizirao svoju situaciju: čekalo me je 4-5 sati novog planinarenja van staza da bih došao u podnozje Mt Silla sa zapada i oko 2 sata na vrh Mt Sill, a odatle barem 2 dana priječenja do najtežeg Thunderbolt Peaka.
Nešto mi je govorilo da su šanse da ispenjem TB Peak najmanje, a on je predstavljao najvažniji dio traverze. Stoga sam odlučio da prvo ispenjem Thunderbolt Peak - bio je upravo iznad mene. Ostavio sam bivak opremu i gotovo svu hranu i krenuo na TB. Moram reći da je bilo prilično zahtijevno. Imao sam samo 2 nešto duže prusike (10-tak metara), par omčica i nekoliko karabinera. Srecom - nisam nigdje lutao - u ovakvim stijenama iskustvo je jako važno. U tehničkim detaljima koristio sam stisnute pesnice kao čokove. U registracijsku kutiju na vrhu upisao sam: Climbed in the memory of Adis Kurtović.

Starlight Peak i Milk Bottle kao vrh (14,200ft = 4328m): pogled sa vrha Thunderbolt Peaka (14,003ft = 4268m), susjednog fourteenera.

Bez užeta za absajl, povratak je bio još teži. Trebalo je biti izuzetno oprezan. Ipak, na kraju sipara, na domak bivka, neznatno sam prokliznuo i spodbio lijevi zglob. Trebalo mi je 3 sata za uspon: 2 sata gore i sat dole. Na bivku novo iznenađenje - moja četiri sendviča (hranu za 3 dana) do posljednje mrvice pojeli su najvjerovatnije mrmoti. Kada sam uzimao dozvolu za kretanje, bure za zaštitu hrane od medvjeda nisam uzeo, računajući da ću spavati iznad nivoa šume. Medjutim, na mrmote sam potpuno zaboravio. Sa jednom čokoladicom u rancu provesti naredna 3 dana na ovako zahtijevnoj turi nije izgledalo "fun". Nije bilo druge nego se vratiti. Uspio sam, ipak za Adisa ispenjati krunu planirane traverze - Thunderbolt Peak. Na povredu noge sam bio gotovo zaboravio. Međutim, od Bishop Passa počela me je boljeti sve više i više. Do auta mi je trebalo gotovo duplo više vremena nego juče, uzbrdo. Poslije svega, i pored bolova i natečenog zgloba, moram reći da sam malo lakše disao - potrošio sam onu silnu jalovu energiju i odradio nesto za Adisa. 

Učesnici memorijalnog pohoda 2. septembra: sjede sa lijeva - Lindsey, Ines, Mersad i Zijo; stoje sa lijeva - Naim, Ramiz i Senad.

Inspirisan aktivnošću svoga oca Zije, Adis se od malena bavio planinarenjem i skijanjem oko Sarajeva i po Bosni. Došavši u Ameriku, prije 8 godina Zijo ga je izveo na Disappointment Peak 11,618ft (3541m) u srcu Grand Teton National Parka. Bio je to prvi Adisov pristup velikim stijenama američkih planina. Upravo tu Adis se zaljubio u alpinizam te nakon toga ispenjao značajne smijeri u Mt Rainier, Grand Teton, Mt Whitney, Longs Peak, Baboquivari Peak, te mnoštvo najtežih smijeri u stijenama Arizone. Zijina velika želja je bila da postavi ploču sa Adisovim imenom upravo na tom vrhu.
Nas nekolicina ponudila se da pomogne Ziji i uveliča taj čin. Sakupilo nas se sedmero: Lindsey (Adisova djevojka), Ines (sestra), Mersad (amidža), Zijo, Senad, Ramiz i ja. Dva dana nakon povratka iz Palisade držao sam led na nozi. Doktori su sumnjali na lom pa sam naredna dva dana nosio ortopedsku čizmu. Konačno, peti dan, otok je spao, a do specijaliste ortopeda uspio sam doći u petak u 14 sati - on je potvrdio da se ne radi ni o kakvom lomu. Dobio sam elastičnu ortopedsku čarapu i požurio na avion u 16 sati.

Grupa se polako osipa; Mersad je ostao na Amphitheater Lake (9,598ft = 2925m)

U petak naveče 1. septembra sakupili smo se u kampu u podnožju Grand Teton masiva. Ugodnu večeru imali smo u obližnjem restoranu. Ujutro rano, sa zorom, ustao je Zijo i kako to on inače radi, pripremio doručak za sve nas. Imali smo izuzetan dan - ugodno toplo, sunčano i vedro, bez ijednog oblaka. Krenuli smo istim putem kao Zijo i Adis prije 8 godina: kroz lijepu crnogoričnu šumu i mnoštvo serpentina. Motivi su bili pravi odmor za oči. Bilo je kasno ljeto, a na ovim visinama bilo je pitanje dana kada će pasti prvi snijeg i najaviti dugu zimu. Životinje su bile u žurbi u sakupljanju zimnice. Nisu puno obraćale pažnju na nas: vjeverice, planinske kokoši, srne, jeleni, a kulminacija je bila kada je na svega 5 metara od nas preko našeg puta prešao medvjed, solidne veličine.
Nenaviknut na planinarenje, Mersad je bez obzira na prethodni susret sa medvjedom, predložio da nas sačeka na gornjem jezeru na našem putu: Amphitheater Lake (9,598ft = 2925m). Iskreno, bio sam iznenađen da čovjek sa asfalta Chicaga, bez planinarskog iskustva, najstariji među nama, izađe iznad Triglava. Očigledna je bila njegova velika želja da uveliča ovaj nesvakidašnji čin. Mi ostali produžili smo dalje stazom koja postaje znatno strmija.

Slika: Amphitheater Lake (9,598ft = 2925m): pogled na Grand Teton Range - naš cilj je lijevi vrh.

Nedugo zatim naišli smo na ogromni zaglavljeni kamen na našem putu te smo morali tražiti obilazni put. Tu smo već zalazili u alpinističke detalje i djevojke su nerado odustale od daljnjeg uspona.
Mene je jednako kopkalo otkud tako čudan naziv ovome vrhu: Disappointment Peak. Kada smo izašli na njega - sve je bilo jasno. Disappointment Peak je lijevi vrh na gornjoj slici, srednji vrh je Grand Teton. Što se ne vidi na slici lijevo je udaljenost izmedju tih vrhova. Ona nije velika, ali je izmedju njih ogromni procjep u stijeni, dobok oko 200m. Mogu samo zamisliti razočaranje prvih osvajača Grand Tetona koji su krenuli ovim putem i naišli na tu provaliju. Stoga je i naziv vrha potpuno adekvatan.

Pristižu Zijo i Ramiz: plato u pozadini je oko 5,000ft ili 1524 metra niže

Međutim, taj vrh se u potpunosti ugnijezdio između gorostasa Grand Tetona. Pogledi odozgo zaustavljaju dah čovjeku. Oko 5,000ft ispod nas je mnoštvo jezera na velikom platou gdje se smjestio i Jackson Hole, simpatičan gradić.
Na jugu su se smjestili South Teton (12,514ft = 3814m) i Middle Teton (12,804ft = 3903m). Na zapadu je gorostasni Grand Teton (13,770ft = 4197m) kao na dohvat ruke, ali je oko 600 metara iznad nas. Na sjeveru su Mount Owen (12,928ft = 3940m) i Teewinot Mountain (12,325ft = 3757m). Taj splet provalija i grandioznih planina sa dramatičnim linijama djeluje tako mistično i nadprirodno. Sličan osjećaj imao sam prilikom zalaska sunca na Rtu Sunion u Hramu grčkog boga mora Posejdona... Usudio bih se reći da ovo jedinstveno mjesto kao vrh igle u spektakularnom ambijentu dinamičkih linija okolnih planinskih gorostasa predstavlja hram planinskih bogova. Ne čudi me uopšte što se Adis zaljubio u alpinizam nakon posjete ovom "hramu".

2. septembar: U samo tri sedmice, ponovo zajedno na vrhu; ovaj put u totalno drugačijem raspoloženju.

Jedna činjenica zapade mi za oko. Ovdje, na ovom jedinstvenom vrhu stajali smo nas četvorica: Zijo, Ramiz, Senad i ja; ista ona četvorka koja je ne tako davno, prije samo 3 subote, stajala na vrhu Mt Sneffelsa - ali u potpuno drugom raspoloženju i u ono doba nezamislivom povodu. Sjetih se i naših planova - da, život je ponekad izuzetno okrutan.
Poštujući Zijinu želju, u ovom spektakularnom ambijentu i veličanstvenoj atmosferi odali smo još jednu počast Adisu. Postavili smo spomen ploču. Dio našeg Adisa ostao je zauvijek u ovom fascinirajućem ambijentu. Bio je ovo još jedan čin koji nam je dao snage da prebrodimo Adisovu tragičnu smrt. Zanimljivo, nakon ovoga, noga me vise nije bolila.

Zijo sa postavljenom spomen pločom.

Zijo je uvijek bio veseo i nasmijan i pored svih nedaća koje su nas sve zadesile u zadnjih 15-tak godina. U njegovom glasu se uvijek osjećao životni elan. Nakon Adisove tragične smrti nestalo je osmijeha sa Zijinog lica. Jedva je govorio - kao da mu je dušu pritiskao neki ogromni kamen. Vratili smo se na Amphitheater Lake.
Uto začuh Ziju: "Sad bi moj Adis rekao: Hocemo li ovuda, fiu...?" propraćenu nečim kao zvižduk i pokazujući na jednu markantnu žljebinu iznad nas. Učinilo mi se ovo kao prvi znak da se Ziji jedva primjetno vraća životni elan.
Nakon jedanaest i po sati hoda vratili smo se do kola. Odvezli smo se u isti restoran gdje su svojevremeno Zijo i Adis boravili nakon uspona. Strana restorana prema Grand Tetonu bila je sva u staklu i pružala spektakularne poglede u smiraj ovog veličanstvenog dana. Zijo je bio zadovoljan onim što je danas odrađeno. Na trenutak mi se učinilo da se vraća osmijeh na njegovo lice. Nadam se da smo i mi pomogli u tome.

Zijo i Adis na Grand Tetonu (13,770ft = 4197m) u ljeto 2003.

Do not stand at my grave and weep;
I am not there. I do not sleep.
I am a thousand winds that blow.
I am the diamond glints on snow.
I am the sunlight on ripened grain.
I am the gentle autumn's rain.
When you awaken in the morning's hush,
I am the swift uplifting rush of
quiet birds in circled flight.
I am the soft stars that shine at night.
Do not stand at my grave and cry;
I am not there. I did not die.

Mary Elizabeth Frye (1905-2004)