Oči u oči sa vukom! Ša se može "pročitati" iz pogleda? Patnja? Prijetnja? Nerazumijevanje? Strah i poniženje...
Posljednjih par godina bilo je više "dojava" ne samo o susretima sa divljači na planinarskim stazama već i "zarobljavanju" divljih životinja, od onih sitnih koje se "privode" u namjeri da im se pomogne, a što, po prirodi stvari, završi tragično po životinje, do krupnijih zvijeri, kao medvjeda i vukova, e da bi ih se "naučilo pameti"
Evo malo drugačije storije, radi se o "oslobađanju" jednog vuka, tragikomična priča o ljudima, njihovom odnosu prema prirodi, logici, razmišljanjima, osjećanjima. Priča nije sasvim nova, ali je medijski vrijedi istaknuti čisto da bi se podsjetili ko je ko, šta je šta i na čiji račun je, na koncu, sve to. Zaplet počinje time što je u Hercegovini seljak "zarobio" vuka, tačnije vučicu, priča iz pera Senada Hafizovića Cobera:
Izašao sam u 11 sa posla (što ću, naravno, morati nadoknaditi). U kasno i hladno februarsko jutro Velja i ja smo sjeli u auto i pravac Domanovići iznad Čapljine. Uz veliku pomoć studenta Jurice, koji se pokazao kao veliki laf i ljudina i kome smo izuzetno zahvalni, uspjeli smo strmo uz brdo, lokalnim betonskim putem, najprije doći do jame za navodnjavanje gdje je vučica uhvaćena. Jama je nekada, kao normalna i prirodna bara, služila kako za navodnjavanje tako i kao pojilo za divlje životinje u prirodi. Neka humanitarna organizacija je jamu produbila, betonirala i stavila PVC u namjeri da napravi akumulaciju za navodnjavanje, a u stvari vjerovatno samo opere novac preko leđa mještana. Napravili smo par fotografija i produžili do mjesta Bivolje brdo gdje se nalazi vučica.
Na fotografijama nije moguće vidjeti koliko se cijelo tijelo vučica bez prestanka grči i trese.
Da bi oslobodili vučicu, morali smo je otkupiti, tj. dati novac mještaninu koji ju je držao zarobljenu. Najmučnije je bilo što smo se, na kraju, još zahvalili i rukovali sa takvom osobom za "dobro obavljeni posao", jer je od njegove dobre volje, koja se nije smjela remetiti, ovisilo hoće li nam "prodati" vučicu ili ne. U svakoj normalnoj zemlji za sličan postupak zatvaranja i držanja divlje životinje bi takva osoba krivično odgovarala, a da ne spominjem novčanu transakciju i "prodaju" vuka. Na žalost, kod nas nije tako, naše lokalne vlasti (od MZ do općine) zatvaraju oči, pa čak i podržavaju slične istupe, od takozvanog "lova i progona štetočina", kako ih u svojoj zatupljenosti nazivaju, pa sve do borbi bikova. Ali, da ne otvaramo ponovo tu temu na ovom mjestu.
Srećom, interes za rasplet ove farse je bio neočekivan, pored donacija forumaša SOS-a prikupio sam još nešto novca kod svojih kolega u firmi koji su pokazali izuzetnu podršku akciji, sabravši tako ukupno 537 KM. Ostatak je namiren od kirije za office SOS-a (Udruženje građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjma SOS Sarajevo), zahvaljujući vlasniku kojeg smo zamolili da pričeka sa plaćanjem dok ne prikupimo sva sredstva.
Koliko li je samo adrenalina u ovo dvadesetak kila duše!
"Dobre volje" nije nedostajalo, "vlasnik" vuka nas je lijepo primio (pa mi smo ipak donijeli 800KM). Sve komšije su dobrom voljom pomogle u transportu, a "vlasnik" čak izrazio "žaljenje" što se životinja muči, te da je i on više za to da se pusti u prirodu. Ipak, da ne gledamo sve crno bijelo, treba razumjeti da su to ljudi koji žive dijelom i od ovčarstva, a vuka smatraju svojim neprijateljem, kao i to da smo mi zemlja čudnih nazora kad je u pitanju odnos prema životinjama, gdje npr. manje općine plaćaju lovačkim udruženjima da puškama ubijaju ulične pse (prema kojima većina osjeća više empatije nego prema vuku koga nikad nisu čak ni vidjeli, pa zašto bi suosjećali), na što se gotovo i ne reaguje. Logika je na strani seljaka; ako se ubijaju psi, zašto ne bi i vukovi? Zar vuk nije opasniji i krvoločniji?
U većim gradovima, razvijenijim sredinama gdje bi svijest o humanijem odnosu prema životinjama trebala biti izraženija, iz budžeta izdvajamo ogroman novac za tamanjenje pasa, pri čemu se, ovaj put bez puške, ali daleko surovije obračunava sa životinjama. Kao društvo u cjelini sve nevedeno očigledno smatramo opravdanim. U takvom svjetlu, što je nama svima izazvalo mučninu u stomaku, postupak mještana bi se još mogao ocijeniti pozitivnim, jer vuka nisu ubili na licu mjesta.
"Oslobađanje" u toku!
Poziv "Sarajevo šumama" da nam ustupe biologa koji bi se pridružio i asistirao, pokazao se kao greška. Ustvari ne poziv, nego osoba. Za očekivati je bilo da su se te iste Sarajevo šume, same i zvanično odmah uključile u akciju spašavanja vuka. Nisu! Najnormalnije bi bilo da su biolozi koji tamo rade i samostalno poveli takvu akciju spašavanja vuka. Nažalost nisu! Ali zato, kada smo dio novca sami skupili, dio posudili, da ne kažem izmolili pa ćemo sutra nakako vraćati, pa se još tim apelima za prikupljane sredstava za pomoć vuku, kao organizacija, izvrgli ruglu zlobnika na forumu SOS-a, kada smo uspjeli uspostaviti kontakt sa osobom koja drži vuka i ugovoriti puštanje na slobodu, a biologa sa "Sarajevo šuma" kome ovdje neću spomenuti ime jer to i ne zaslužuje, i gosp. Nasira Sinanovića sa katedre za divlje životinje Veterinarskog fakulteta u Sarajevu pozvali da nam se pridruže i pođu sa nama, niko od nas nije mogao doći do riječi od samohvale i samopromocije istog biologa, osobe koja nam se cijelo vrijeme hvalila kako je on osmislio uzgajalište jelena lopatara kod Sarajeva, (uzgred neautohtona vrsta namijenjena uzgoju za odstrel u lovištima, neprimjerna našim šumama zbog opasnosti da poremeti genetski domaće vrste i time napravi ekološku štetu).
Šta se našlo u centru medijske pažnje - vučica ili sami mediji...
Čuli smo i kako se kod nas nijedan medvjed više neće ubiti za 10.000 KM nego se mora platiti više, pa onda stranci mogu da ubijaju do mile volje. Takva osoba nam se nametala kao "stručnjak za vukove", dapače na prvom mjestu zaštitar, kojeg li paradoksa. Taj isti biolog se odmah bezobrazno sam novinarima nametnuo da on, kao "glavni zaštitar" u ovoj akciji da intervju za novinare i TV. Najsmješnije je bilo vidjeti njegovo razočarenje kada je kamerman HTV-a ustanovio da je baterija kamere prazna (!) i da nema ništa od njegove pojave na tv. Pored stalne samohvale i pokušaja da mještanima proda stado od 100 malih janjadi kojim nas je cijelo vrijeme transporta vučice bezobrazno utušio, uzeo je par dlaka vuka, kao za neku korisnu genetsku analizu. Čovjek piše neki naučni rad, pa mu treba opet za samopromociju. To je bio dio okolnosti pod kojima je proticala akcija "oslobađanja" vuka.
Jurica sa vučicom na putu ka slobodi.
Elem, čemu sva ova priča o biologu i onima kojima on pripada. Pored takvih "stručnjaka" i javnih ustanova koje bi se trebale brinuti o zaštiti prirode i odmah reagovati na ovaj i slicne "incidente", eto šta mi imamo. Pored takvih krovnih i javnih institucija koje bi trebale da se brinu o prirodi, a ne da uvode jelene lopatare zbog "mesnog" biznisa, pored takvih "zaštitara i prijatelja prirode" neprijatelji joj i ne trebaju, nema većih neprijatelja od njih samih. U svemu tome, mučnom utisku su najviše doprinijela takva saznanja i svjesnost o takvim ljudima u takvim, krovnim institucijama. I gdje god se u našem društvu okreneš, uvijek takvi tipovi, najžešči šupljikati, najviše zainteresovani za svoj lični proboj, uvijek takvi koče sve normalno i napredno jer se automatski postavljaju na čelo svih društvenih institucija, uvijek i samo u cilju svoje dobiti, a uvijek na račun onoga što zastupaju, u bilo kojoj sferi društva. Poput jame za navodnjavanje.
Očigledno zadovoljstvo što će se vučica konačno vratiti prirodi. Još samo malo!
Vuk! Alfa vučica! Pogrbljena u malom kavezu nedovoljnom da se normalno ispravi na četiri noge. Na fotografijama nije moguće vidjeti koliko joj se cijelo tijelo bez prestanka grči i trese. Medicinari bi znali tačan izraz za to stanje šoka. Pred nama se, onako pogrbljena nekontrolisano usrala i upišala od straha. Alfa vučica! Od ranije smo znali da je vjerovatno skotna, ali tu informaciju smo krili i nismo je htjeli plasirati u javnost da bi je zaštitili od dodatnog interesa. Skotna ženka, koliko li je to još malih vukova za obuku lovačkih pasa za samo par mjeseci, ako se sazna. Od biologa saznajemo da u svakom čoporu postoji samo jedna ženka sa kojom se vođa čopora pari, alfa vučica. Naravno, isti hvalisavac nije odolio da se odmah pred svim mještanima pohvali svojim znanjem i samouvjereno izjavi kako je očigledno da je skotna i da joj je ovo prvi okot. Ali već su nam poznati njegovi prioriteti pa samo ćutimo.
Vrata su otvorena, publika na sigurnom (vidi sjenke). Treba to samo još vučici "objasniti".
Po završetku isplate, svi su sretni i nasmijani, raspoloženi i nude nas jelom i pićem, odbijamo jer žurimo da što prije organizujemo transport u prirodu. Jurica prvi skače i odlazi po traktor. Ubrzo stavljamo kavez na prikolicu traktora i vozimo u prirodu, u prirodno stanište vukova. Ali i na isto područje gdje je nađena, jer znamo da ukoliko je odvedemo dalje, van granica njenog čopra, drugi vukovi će je rastrgati i neće preživjeti. Očigledno je riječ o osjetljivom balansu u prirodi. Odmah mi na pamet pada hvalisanje istog tog poznavaoca prirode oko uvoza jelena lopatara i argument kako cijela i onolika Njemačka ima samo 80 uzgajališta jelena lopatara, a da će ih on napraviti 100 u BiH. Ne znam je li više tragično ili glupo.
Ogrlica za radio praćenje nije stigla. Ponuda profesora iz Zagreba da dođe i besplatno donira ogrlicu i radio opremu vrijednu 2.000 KM pala je u vodu kada je čovjek čuo da se oprema ne moze odmah instalirati, pošto vuk treba da se prvo otkupi za 800 KM, a u međuvremenu je morao letjeti za London.
Nesnalaženje, čuđenje... a onda je vučica nestala, nadajmo se zauvijek.
Na livadi okruženoj šipražjem i smećem lokalne deponije, gdje smo još jedan komadić prelijepe prirode uspjeli potisnuti dalje od sebe pretvarajući ga u deponiju smeća, otvaramo kavez. Svi se, na pametovanje biologa koji se uživio u glavnu ulogu, penju što na krov mjesnog džipa koji nas je prevezao do staništa, što ulaze u vozila. Da ih ne napadne vuk! Hee, heehee. Ja sa traktora pokušavam, kao i svi, da uhvatim što bolju sliku izlaska iz kaveza. I pored otvorenih vrata, prestravljena i šokirana vučica, naravno i ne pokušava da izađe van, pa je moramo gurati nekom željeznom šipkom koja se našla u traktoru. Na žalost, uspio sam fotografisati samo skok iz kaveza sa zadnje strane, pa i nije neki foto dokument. Ljut sam bio na sebe što se nisam izmakao desetak metar i slikao taj trenutak s prednje strane nego popustio davežu od biologa kome neću ni ime da spominjem.
Skok u slobodu! Juricin snimak mobitelom :-)
Kada je napokon izašla, vučica je otrčala 70-tak metara, okrenula se, stala i gledala nas par dugih sekundi. Tada sam uspio napraviti onaj snimak iz daljine, kada stoji i gleda nas. Ali je zato Jurica uspio napraviti bolji, izgleda da je sa mobitela pa nije baš najoštriji, ali evo ga uvrstenog uz ovaj tekst. Slobodan vuk! Najbolji trenutak!
Divlji vuk, slobodni gospodar naših šuma, zatvaran u mali kavez, ponižen i kontaminiran ljudskim smradom, gleda i ne razumije šta se dešava. U sekundi se bude instinkti da što dalje umakne od nas, ali ipak na trenutak zastaje i posmatra nas. Svjesna opasnosti od ljudi, pametna vučica će sigurno još dalje pobjeći u okolna brda. Pored sveg zadovoljstva zbog još jednog života spašenog poniženja, boli i patnje, osjećam mučninu zbog svega drugog što je bilo vezano uz ovog vuka. Ali u svakodnevnici malih, običnih ljudi, svakodnevnici satkanoj od brige za samo svojim sitnim interesom, u ovoj priči o prirodi, domaćinu i 800 KM, uvijek postoji i jedan Jurica. Ljudina i to Ljudina pisano velikim slovom. Šta da kažem osim Jurice hvala.
K R A J