Generalno gledajući - što nepristupačnija staništa, to raznorodnija flora, ali na nesreću i osjetljivija. Sivadije, Prenj Foto: Dinno Kassalo
U skorijoj budućnosti, hodajući po planinama, samo ćemo se sjećati osebujnog mirisa majčine dušice, nane, medunike ili lijepog cvijeta lincure
U nedavnoj posjeti prijatelju slučajno mi dođe do ruku herbar - rad njegovog sina, studenta prve godine farmaceutskog fakulteta u Sarajevu. Zapazih urednu i brižljivo osušenu zbirku bilja planinskog okruženja naše bogate zemlje, više od četiri stotine prepariranih i osušenih biljki. Student kaže da je to urađeno na insistiranje profesora fakulteta u cilju boljeg upoznavanja sa ljekovitim biljem.
U obvezi prikupljanja bili su svi studenti prve godine farmacije i to svako je pravio herbar za sebe.
Primula veris - visoki jaglac čiji cvijet "svijetli" u padinama mračnih prenjskih Sivadija. Foto: Dinno Kassalo
I tu bi bio kraj priče, ali za mene, istinskog ljubitelja prirode, tek nastaju grozničava razmišljanja. U spomenutom herbaru su uredno složene biljke, ali sa kompletnim stablom i korjenom što znači da je toj biljci u budućnosti onemogućeno reprodukovanje. Ovaj podatak ježi čovjeka jer 150 studenata po min. 400 biljaka (sa korjenom) je 60000 stabljika amputiranog blaga naših divnih livada i šuma.
Nevjerovatno lijepa duboka plava boja encijana (Gentiana verna) "uhvaćenih" pod liticama Sivadija ne da se prenijeti slikom. Foto: Dinno Kassalo
Da tragedija bude i veća, dotični progesor je naglašeno tražio da se u sušenu kolekciju dodaju i endemske biljke kao na primjer encijan. I šta na to reći osim se upitati: Ko može spriječiti takav prirodni masakr i odakle takva suluda ideja nametnuta brucošima? Budući farmaceuti u startu uče pogrešno jer šteta je učinjena nepovratno - vađenjem korjena biljke trano je uništena prirodna baština.
Je li nam u prirodi da zanemarujemo ono što daje šarm i ljepotu našem planinskom prostoru? Zato je vjerovatno i ovaj dugački, elegantni lanac prenjskih vrhova nazvan Sivadije
Kada se spomenutoj priči doda masovno branje bilja koje je postalo vrlo popularno radi dobrih otkupnih cijena, u skorijoj budućnosti hodajući po planinama samo ćemo se sjećati osebujnog mirisa majčine dušice, nane, medunike ili lijepog cvijeta lincure. Kako vidimo, gostoprimstvo mirisnih livada i šuma je skupo plaćeno florom namjenjenom zdravom življenju nas i naših budućih naraštaja, što je, kako izgleda, manje važno od forme herbara za nekog važnog profesora botanike. A važno je i to da dotični profesor oduzima urađene herbare tako da svaka nova generacija kreće u NOVU BERBU. Prava katastrofa! I posreći se mladim beračima da se ne sretoše sa našom grupom planinara - bilo bi im više "dranja" nego "branja".
Erythronium dens canis (košuta) rani vjesnik proljeća, ljubimac vaza i herbarija.
Komentar Zone-2000: Vjerovatno i oni studenti koji su svjesni da se bukvalno iskorjenjivanje rijetkog, pa i endemičnog bilja kosi sa etikom i zdravim razumom (s obzirom na prezentirane cifre) mogu malo uraditi na ovome. Ovaj pogrešan odnos prema prirodnoj sredini je "institucionaliziran" kroz školski plan i program. Nas najviše zabrinjava stav profesora i onih koji na taj program mogu uticati direktno i neposredno. Gospodo, vaša etika pala je na ispitu!