Ko je Pipi? Čita, poznaje motive, ljude, prepoznaje atmosferu, ali ta djevojka za njega je ipak tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak! I opet sumnja: da ona nije stijena, planinski vjetar... 

Ovo je jedna od prvih priča koje sam napisao i objavio. Bio sam je zagubio, kao i njih još nekoliko prvih objavljenih. Preko Interneta slao sam poruke planinarima, ako je imaju da mi je nekako i dostave. U proljeće 2004 Edin Durmo iznenadio me svojim časopisom "Izazov" u kom je obajvio priču prenoseći je iz časopisa "Naše planine" tamo davno objavljenu. Hvala.

Dok se plamen rasplamtjele vatre propinje put neba noseći sa sobom nagorjelo lišće, pepeo i iskre od iglica kleke, grupa planinara posjedala po prinijetim kamenim pločama i drvenim panjevima okolo pa priča o pohodima i marševima, o usponima u stijenama i visokom gorju.
Govori se o ljetnjim školama alpnizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijava bocom "Vranca" što od ruke do ruke ide u krug. Pjesma im dođe kao ilustracija ili otkidanje od zaborava, nekoga ili nečega. Ovdje ispod Trzivke i Trnovackog Durmitora, uz padine Maglića i Volujaka, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali su se planinari da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću, polože cvijeće. Položiće ga na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i u njega ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst:
"Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976. Volio je planinu, darovao joj najviše."

Kad otpjevaše i ono: "Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...", među ovim ljubiteljima planine i "osvajačima beskorisnog", zavlada tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketa a od Vukašinove kolibe začu se lavež Gara, što zalaja na šum, miris, Durmitor Trnovački ili nebo u ovoj mrkloj noći.
Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, dojmova, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo na samo u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kome sad gore na Magliću vjetrovi sviraju, njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na onoj crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih poveze lađar, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećnja. Ovdje je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto malih kočića za šatore udarili su velike drvene. Po noći je duvao snažan vjetar i padao snijeg. Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.
Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo uspon sjevernom stranom na Maglić zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.
I tako Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe, pa mame i izazivaju, stigao do logora u kom je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator, te se uvukao u vreću u namjeri da zaspi. Sutra će njegove sumnje biti veće, sutra se treba suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.
Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio njim čuturicu, napisao poruku ostalima: "Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo" i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore, na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasu rosnu travu, na vrhu Trnovačkog Durmitora sunce crvenom bojom najavljuje izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se diže plavičast stup dima nedavno naložene vatre.

Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam, s njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.
Lista mnogo puta listano, čita pročitano, gleda isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa ali ipak ima nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče "Pipi"? Ko je Pipi? Čita, poznaje motive, ljude, prepoznaje atmosferu, ali ta djevojka za njega je ipak tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak! I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čita. Zapisano 11. decembra 1976. godine:

"Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmjeh, a kretanjima tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.
- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli?" pitam.
- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.
- O, pa! - izadje iz mene poput čudjenja ovoj tačnosti.
- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...
- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.
- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.
- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.
- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.
- Onda je izbor pao "Behar" - rekoh.
I dok smo pili kafu i onaj sok od smreke, slušao sam jednu na oko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama u studiju, izazovima velgrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik, i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje te meni ne osta drugo već da i sam povjerujem.
S obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, te da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona rastali smo se uz ono:
- Onda, vidimo se.
- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.

***
Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu viječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a da je od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku i spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: "Odlučna, nepokolebljiva".
Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene, i već iz daljine mi je pokazivala rukom svoj planinarski izgled, cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper te ruksak na leđima.
U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikira i uobliči da čovjek samog sebe jedva prepozna.
Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći skrenuo sam joj pažnju na vodopad Skakavac koji je u ovom jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.
Pitala me Pipi kako doživljavam ovaj sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira ova voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kako bi im ime dao i kad sam rekao muškarcu Goran a djevojčici Jasna, rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.
Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala "šta je ono", a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci počela skakati u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: "Dom, majke mi dom!"
U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto od znoja mokrih košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare, primjećujući nas kako ulazimo preko sale je dobacio ovoj novoj planinarki: "Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!" Začulo se ono planinarsko "Op, op, op" što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.
Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:
- Jao, što je toplo.
- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.
- Presvuci se ti ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu, a onda i tijelo prema meni.
- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.
- Pipi ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.
- Da te podsjetim ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ubije ljepotu tom imenu koju si ti dao.
Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvijetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu a na drugoj strani je bio tekst: "Samo ona nikad ne ostavlja".
Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, a onda slijedi zapis o Prenju, pisan 25. decembra, u kom se Pipi nigdje ne spominje.

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: "Helop!" i krenuo ponovo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: "Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... Vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: "Mučis se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura". Usporio je korak i počeo sa više pažnje zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kom se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekovih Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Vjerovatno su se vraćali s vrha i samo što nisu zašli u kleku. Bilo mu je drago da je žena s dječakom imala hrabrosti i volje da porani i popne se na ovaj najveći vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu za sobom.
Kako se put do ploče smanjivao, to je sjeta pa i bol rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, sto su ga putem spleli. Mišo je malo pomalo zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, počeli se zakopčavati pripremajući se za svečanu tišinu posvećenu životu u ime života.
Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čudjenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:
- Ovdje je već neko bio.
- Da, maloprije dolje u kleku zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.
- Evo svježeg cvijeća i slušaj sta piše: "Braci sa ljubavlju, Goran i Pipi."
Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Ne vjerujući, tražio je potvrdu... Goran i Pipi. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ne, ipak je sjeo, zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: "Goran i Pipi".

© Ševko Kadrić