Mt. Everest stopama Edmunda Hillary-a

Masiv Mt. Everesta 8.850m ili 29,035ft - pogled sa Kala Patthara (5.545m = 18,192ft) Sa desna: Nuptse (7.861m = 25,790ft), Lhotse (8.516m = 27,940ft) proviruje iza Nuptsea, South Col (7.906m = 25,938ft) i Mt Everest. Dole lijevo (zapadno) je Everest Base Camp na oko 5.363m ili 17,595ft.

Ohrabren prošlogodišnjim uspješnim pristupom krovu Sjeverne Amerike McKinleyu na skijama, uz činjenicu da PSBiH ove godine slavi 120 godina organizovanog djelovanja, a ja navršavam 60, ponukalo me je da razmišljam da pokušam nešto "golemo" - možda krov svijeta? Doda li se tome da je 2012-ta godina zmaja ili GODINA SREĆE po kineskom kalendaru - dileme više nije bilo: 2012. je moja godina za Mt Everest!

Ima li većeg izazova za planinara i alpinistu od Mt Everesta... ne, sigurno da nema! Još ako ga je taj div od planine bez imalo milosti uraganskim vjetrom jednom već otresao sa svojih padina i ispratio metarskim snijegom - onda je taj izazov još veći. A dobiti takav "šamar" od planine, makar to bila i najveća planina svijeta, nije nimalo ugodno. Najprije mi je dugo vremena trebalo da "sažvačem" svu silinu i moć prirodnih sila na toj planini - gorostasu. A onda me je ta nepristupačna divljina i mističnost beživotnog prostora ponovo sve više i više intrigirala, mamila, izazivala, dražila...

Khumbu dolina u pristupu Everestu. U sredini je Ama Dablam (6.856m = 22,493ft), a lijevo od njega Lhotse (8.516m = 27,940ft) i proviruje Mt Everest (8.850m = 29,035ft). Na grebenu tačno ispod Ama Dablama je Tengboche na 3.860m ili 12,664ft.

Ljudsko biće, dugoročno gledano, ne može opstati na visinama većim od 6.100 metara ili oko 20,000 stopa, a surovost uslova se sa visinom eksponencijalno povećava, manifestujući se kroz sve razrijeđeniji zrak. Vazdušni pritisak je na vrhu Everesta čak 3 puta manji nego na nivou mora, a u istom odnosu je i količina životno važnog kisika - uslovi u kojima moje tijelo nikada ranije nije bilo i shodno tome ne znam ni kako će reagovati.
U takvim okolnostima sve funkcije organizma doći će u veliko iskušenje. Kompletno tijelo, a u najvećoj mjeri glava, će imati tendenciju da "eksplodiraju", a javljaju se neuobičajene reakcije (mučnina, glavobolja, povraćanje, vrtoglavica, morbidni snovi...) koje se nazivaju jednim terminom "visinska bolest" i koje uobičajeno kulminiraju sa plućnim (HAPE - High Altitude Pulmonary Edema) i / ili moždanim edemom (HACE - High Altitude Cerebral Edema) - taloženjem tečnosti u plućima i / ili mozgu.
Dok se simptomi plućnog edema mogu i prepoznati, simptome moždanog edema sam čovjek kod sebe teško može da uoči - halucinacije, gubitak zdravog rezonovanja... Toga sam se naročito plašio, jer nisam mogao očekivati da ću biti u društvu nekoga ko mene, moje navike, moje ponašanje, moje rezonovanje uopšte poznaje.
I dok sam pokušavao i za ovo naći rješenje kroz već solidno razvijenu tehniku optimalne aklimatizacije, a ohrabren činjenicom da je tu negostoljubivu planinu osvojilo već preko 3.000 ljudi, dođem do deprimirajuće spoznaje da je za uspon na Everest potrebna povelika gomila novaca - teško zamislivih preko $30.000 direktnih troškova. A onda su se ove godine neke stvari zgodno posložile, npr. izuzetno zahtijevan prošlogodišnji pristup na skijama na najviši vrh Sjeverne Amerike Denali ili McKinley (6.198m = 20,320ft) podnio sam iznenađujuće dobro, na kraju me je vođa ekspedicije diskretno upitao da li bi mu se pridružio naredne godine na Everestu. Vrtoglava cijena od $65K me je naprosto ohladila, mada mi je nudio neke pogodnosti, ali me je ideja Everesta 2012. zaintrigirala.
2012-te PSBiH obilježava 120 godina svoga organizovanog djelovanja; Navršavam 60, a uz pogrešnu interpretaciju jedne informacije jedno vrijeme sam smatrao da je 2012. zbog toga moj "zadnji voz" za Everest. 2012-te je po 12-to godišnjem cikličkom (znakovi zodiaka) kineskom kalendaru "Godina Zmaja", a to znači GODINA SREĆE, koje će na Everestu trebati jako puno - što je planina veća, to je taj faktor sve važniji. Konačno, ono što je bilo presudno - u decembru sam navršio 59-u i time stekao uslove da mogu posuditi novac iz mog penzionog fonda (401K Plan). "Zagrabio" sam koliko mi je bilo potrebno jer u penziji za desetak godina vjerujem da te pare neću toliko trebati.
Dakle, sve je govorilo: 2012-ta je moja godina za Everest!

Pogled ka "Krovu Svijeta" preko budističke stupe u Tengbocheu (3.860m = 12,664ft). Krajnje desno je Lhotse Shar (8.393m = 27,536ft), a do njega Lhotse (8.516m = 27,940ft) Najviši na horizontu je Mt Everest (8.850m = 29,035ft), a krajnje lijevo Nuptse (7.861m = 25,790ft).

Sa Denalia sam sišao (odskijao) u odličnoj formi, kao da sam se tek zagrijao za nešto "veliko" - u stvari bio sam se toliko prepao nadčovječanskih napora koje su mi najavljivali na McKinleyu: Teret preko 70 kg, teglenje punih sanki, skijašda sam se bio fizički spremio kao nikada do tada. I isplatilo se!
Ipak, osjećao sam da nastaviti treninge istim tempom neće biti dovoljno, te sam ih pojačao do teško pojmljivih razmjera. Imajući već solidnu osnovu za proteklih 6 godina (od Aconcague) od prosječno mjesečno savladavanih 6.000m, samo u januaru ove godine sam ispenjao rekordnih 19.361m u planini (za orijentaciju - to je kao recimo 18 puta izaći sa Grbavice na vrh Trebevića), u februaru 16.232m, a u martu 14.210m.
Sa prvim snijegom krenuo sam sa mojim omiljenim treningom na turnim skijama izlazeći i po 3 puta dnevno (2.000m uspona) na najviše vrhove Arizone i nekoliko puta bivakirao na najvišem vrhu Arizone (Humphreys Peak sa 3.852 m = 12,637ft) - posljednji put noć pred polijetanje za Nepal. Dosta muke i ganjanja imao sam sa rendžerima koji su radili na obezbjeđenju Snow Bowl skijaškog centra u tom regionu jer nisam plaćao ski lift koji nisam ni koristio (njima teško pojmljivo i objašnjivo), a zbog toga imao posla i sa lokalnom policijom i šerifom Coconino County. Uz to, svi ti napori su bili "garnirani" svakodnevnim treningom u teretani.
Za Denali sam bio u svojoj do tada najboljoj - životnoj formi, ali za osvajanje Everesta to nije dovoljno - potrebno je i više od toga - potrebno je biti u "Everest formi". A šta to znači? Ukratko, treba trenirati "ko" životinja", što znači da nakon napornog treninga (recimo 7 puta izaći na obližnju gradsku planinu - u mom slučaju) kada je "duša u nosu" - učiniti još jedan dodatni napor i nastaviti sa treningom još jedno vrijeme (naravno, sa rancem natovarenim galonima vode - moto: Isplatiće se na Everestu). Ili, trenirati sa kućnim ljubimcem - psom i "slomiti" ga do te mjere da on legne na stazu ne mogavši više hodati - staviti ga u ranac i nastaviti trening sa njim u rancu. (Psa, naravno nije ni malo lako "slomiti", a uz to moga psa zovu "King of the Mountain" - samo jedan primjer: Izlazio je sa mnom gore pomenuta 3 puta u danu zimi (2.000m) na Agassiz Peak (3.505m = 11,500ft, doduše snosio sam ga 2 puta u rancu).
Nije ipak sve tako "crno i naporno" - jedna svijetla tačka koja je lijep stimulans je da ću na vrhu Everesta biti čak i nešto lakši! Naime, gravitacija opada sa udaljenošću od centra Zemlje, a pošto Everestovih oko 9 km iznad mora nije mala stvar, formula kaže da ću biti gotovo 1 kg lakši. Koje će to zadovoljstvo biti! Dakle, bio sam uradio sve "što je do mene", a mnogo toga nije.
Evo kako bih po važnosti poredao faktore od kojih zavisi uspješan uspon na Everest:
1 - Vremenski uslovi (vjetar ne jači od 30 mph),
2 - Odluke organizatora uspona (trebalo bi da imaju pristup najpouzdanijoj vremenskoj prognozi i donose adekvatne odluke),
3 - Genetske predispozicije penjača (pluća trebaju "znati" izvući maksimum kisika iz razrijeđenog zraka, a to se već ne može naučiti - to treba da je u genima, takav se treba roditi!),
4 - Iskustvo (penjačka tehnika, stalna briga o zdravlju) i mentalna snaga penjača,
5 - Fizička snaga i izdržljivost penjača.
"Slomio" sam se radeći na posljednja 2 faktora, a valjda sam "dobro odabrao i roditelje" u vezi trećeg faktora. Što se tiče 2 najvažnija faktora, posebnu pažnju ćemo obratiti na Pudža (Puja) ceremoniju tokom koje lokalni budistički sveštenici na početku ekspedicije nastoje udobrovoljiti "Bogove planine". Međutim, u Himalaji bi trebao biti sam protiv moćnih planinskih gorostasa, u okruženju nepoznatih ljudi od kojih niko ne govori moj jezik - pomalo gluho, monotono...
Došao sam na ideju da ponudim mojim prijateljima da svojom donacijom budu dio ovog nesvakidašnjeg poduhvata. I, odziv je bio impresivan: Njih čak 45 je svojom donacijom pokazalo da vjeruju u moje snage i mogućnosti i time bili cijelo vrijeme u mojoj podsvijesti i davali mi onu dodatnu snagu koja je u ovakvim poduhvatima odlučujuća. Sa takvim "društvom" bilo je ljepše, zanimljivije, uzbudljivije, slađe... Za uzvrat slao sam im gotovo dnevne opširne izvještaje (32) - ličilo je to pomalo na "direktan prenos! toka ekspedicije. Teško je ovdje spomenuti imena svih 45, ali biće prilike...

U kuhinji Geshe Lame u starom Pangbocheu (4.050m = 13,287ft) bure Jugoslovenske Everest Ekspedicije iz 1979. se još uvijek koristi.

Sagarmatha (Majka Božica Neba - Sherpa naziv) ili Chomolungma (Božija Majka Zemlje - tibetanski naziv) je fascinantna planina koja svojom grandioznošću naprosto šokira i opčini čovjeka. Nije ni čudo - pa to je najviša planina svijeta!
Međutim, taj epitet dugo se pripisivao drugim planinama, da bi konačno prije 160 godina (1852.) iz udaljenih indijskih džungli Britanci na sjevernom horizontu zapazili 'čudo od planine' te mjerenjima i proračunima, za ono vrijeme prilično precizno, ustanovili visinu od 8.840m - nesumnjivo najvišu planinu svijeta.
E, onda je počelo naglabanje o tome kako je nazvati, da bi se na kraju usvojilo ime Mount Everest po Ser Georgeu Everestu, načelniku "Survey of India" u tom periodu, a da ironija bude veća - po čovjeku koji tu planinu nije ni vidio. Visina je korigovana 1953. godine na 8.848m, a preciznim satelitskim mjerenjima 1999. utvrđena je visina od 8.850m. Zbog tektonskih poremećaja i podvlačenja Indijskog potkontinenta pod plato Tibetanske visoravni Everest i dalje raste - oko 6mm godišnje.
U ekonomski razvijenijim zemljama sa početkom rješavanja svojih egzistencijalnih problema ljudska htijenja i potrebe su se povećavale kao odraz više kulture, jer kultura je svako čovjekovo djelovanje koje nije vezano za obezbjeđivanje puke egzistencije. Tipično ljudska i duboko usađena u svakom čovjeku težnja za savladavanjem prirodnih sila dobila je novi, impresivan cilj: Mt Everest!
Prvih 7 pokušaja izlaska na krov svijeta izvedeno je sa sjevera iz Tibeta. Još uvijek se govori o kontraverznom pokušaju Engleza Georgea Mallorya i Andrewa Irvinea 1924. godine. Naime, 8. juna oko 13 sati viđeni su na grebenu kako napreduju ka nekoliko stotina metara udaljenom vrhu, oblak ih je zaodjenuo i više nisu viđeni živi. U maju 1999. tijelo Mallorya je nađeno na padinama ispod grebena na 8.155m visine: Kod njega nije nađena slika njegove žene koju je obećao ostaviti na vrhu, a u džepu je imao glečerske naočale što znači da se vraćao noću, što opet sugeriše da je bio na vrhu, ali prilično kasno. Naime, ne vidi se valjan razlog za vraćati se noću bez osvojenog vrha. Na sjevernim padinama Everesta i dan danas se traži Irvineova foto kamera i priželjkivani snimci sa vrha - to bi bio dovoljan dokaz o prvom osvajanju krova svijeta.
Prvi čovjekov izlazak na najvišu tačku svijeta 'priznat' je Novozelanđaninu Ser Edmundu Hillaryu i Tenzing Norgay Sherpi iz Solu Khumbu doline u Nepalu kroz koju je pristup i izveden 29. maja 1953. godine. Živi su se vratili u dolinu, ali nažalost nisu više među živima. Umrli su prirodnom smrću. Bio je to spektakularan događaj koji je širom otvorio vrata ekspedicionizmu i himalajizmu.
U svijetu ima 14 vrhova iznad 8.000m. Prvi takav vrh - Annapurnu visoku 8.091 metara ili 26,545 stopa savladali su Francuzi Maurice Herzog i Louis Lachenal 3. juna 1950. Prvi čovjek koji je svojom nogom stao na svih 14 osamtisućnjaka je Italijan austrijskog porijekla Reinhold Messner. Učinio jer to od 1970. do 1986. godine. Do ove godine to isto je uspjelo da uradi 26 ljudi, a prva žena: Španjolka Edurne Pasaban je to uradila od 2001. do 2010. Messner i Austrijanac Peter Habeler su prvi ljudi koji su osvojili Everest bez pomoći dodatnog kisika (8. maj 1978.), a do ove godine je to uspjelo 105 ljudi (bez lokalnog stanovništva). Vjerujem da je član moga tima Indijac Lovraj 106-ti (prvi je Indijac). Ipak, Austrijanac Hermann Buhl je prvi čovjek kome je to uspjelo još 1953. pri izlasku na osamtisućnjak Nanga Parbat (8.126m = 26,660ft).
U augustu prošle godine Austrijanka Gerlinde Kaltenbrunner postala je druga žena sa ispenjanih svih 14 osamtisućnjaka, ali je ujedno prva žena kojoj je to pošlo za rukom bez pomoći dodatnog kisika.

Sa Indijcem Lovrajom na Island Peak-u na 6.189 metara ili 20,305 stopa. (13. april - Nepalska Nova 2069. godina)

Za organizatora moga uspona na Everest odabrao sam najjeftiniju kompaniju - Asian Trekking iz Kathmandua. Dakle, izbjegao sam posrednika. 2007. godine za uspon na Cho Oyu (8.201m = 26,906ft) odabrao sam američku kompaniju IMG koja je našla lokalnog partnera Great Escapes Trekking iz Kathmandua, a ja i ostali klijenti smo vjerovatno platili i jedne i druge.
Iako najjeftiniji, Asian Trekking je obezbjedio izuzetnu uslugu kojom sam bio maksimalno zadovoljan i rado bi ih preporučio budućim penjačima. Iskreno, i u mene se bio uvukao crv sumnje: Kakvu li ću uslugu dobiti za najmanju cijenu? No, pošto se radi o razlici u desetinama hiljada dolara - nisam imao izbora. Ipak, pred sam polazak za Nepal naiđoh na informaciju da je istog organizatora odabrao i Bill Burke, najstariji Amerikanac koji je u 67. godini osvojio Everest i to me je dobrano smirilo. Bill je, naime 2009. sa juga izašao na vrh svijeta (u isto vrijeme, ja sam pokušavao sa sjevera), a nakon toga dobio, blago rečeno, "čudnu" ideju da u jednoj sezoni izađe na Everest i sa juga i sa sjevera. Evo već treću godinu to pokušava (svaki put sa istim organizatorom), već mu je 70 godina, a ako mu je vjerovati - ohladio se od ove ideje: Novi cilj će mu biti Sjeverni i Južni Pol. (Bill ne samo da nije izašao dva puta u sezoni, nego niti jednom poslije 2009. Ove godine je bio prilično blizu: Vratio se sa Second Step sa sjevernog grebena 20. maja. Napravio je grešku odmarajući se 19. maja (moj Summit Day) kada je vjetar bio podnošljiviji nego dan kasnije.
Naš tim je brojao 16 članova: 7 Indijaca (među njima 2 djevojke), 2 Čeha (braća Vit i Jan), 2 Nijemca (Paul - maratonac i Eberhard - ultra maratonac), 2 Amerikanca (Bud i pomenuti Bill), Carsten iz Danske, Gia iz Đorđije i ja iz BiH. Većina njih su iskusni himalajci: Spomenuo sam već Billa, Gia je već 12 puta bio u Himalaji - osvojio već 8 osamtisućnjaka (neke i bez dodatnog kisika), Bud šesti put opsjeda Everest, Paul i Eberhard su organizovali već nekoliko trekinga u Himalaju, . Činjenica da su svi oni odabrali Asian Trekking kao organizatora odagnala je sve moje sumnje u vezi kvaliteta njihove usluge.
Međutim, ono što će vam vjerovatno upasti u oči iz gornjih podataka je brojnost posjeta Himalaji i Everestu, posjeta koje nisu nimalo jeftine, zahtijevaju intenzivne pripreme. I zaista, Everest ima magnetsku moć - jednom kada ga ugledate u svoj njegovoj grandioznosti i divljoj ljepoti, kao da vam se nekakav virus "uvuče pod kožu", virus koji vas više teško napušta. Everest je kao religija koju je, kada vas opčini, vrlo teško odbaciti. Vidljivo je to iz očiju svih penjača na Everest. Opsjednutost Everestom lako se primjećuje i kod trekera koji ga neumorno i uporno traže na horizontu tokom pristupa ka toj magičnoj tačci - najvišoj tačci zemljine kugle.
Imam dvojno državljanstvo - USA i BiH, oba pasoša i insistirao sam da penjem Everest kao BH državljanin. Billi B., sekretarica Ms Hawley, vrlo stroge direktorice Himalayan Database (službene statistike osvajača himalajskih vrhova) našla me je u hotelu u Kathamanduu i prije i poslije uspona sa mnoštvom pitanja. Zbunilo je to što sam nepalsku vizu imao u USA pasošu (pa ljudi moji, idem u područje sa ekstremnim uslovima gdje su povrede, pa čak i smrt svakodnevna pojava - u takvim okolnostima, imati "jaku ambasadu" iza sebe, pri ruci je vrlo važno. Za najbližu BiH ambasadu nisam ni znao). Imao sam puno okapanja i ubjeđivanja, dolazio je čak i vlasnik Asian Trekking, Ang Tshering da pomogne. Obećali su mi da ću biti zaveden kao osvajač Everesta iz BiH - prvi do sada. Podaci za ovu godinu će se objaviti početkom naredne godine. Asian Trekking je upravo na svojoj web stranici objavio preliminarni, neslužbeni spisak ovogodišnjih proljetnih Everest summitera sa juga, iz Nepala: Od njih 400, "samo" 178 su van Nepala, najviše iz Indije - 45, zatim USA - 40, Velike Britanije - 19, Kanade i Čilea po 10... I da - BiH 1.
Ove sezone u Nepalu je izdato 325 dozvola za vrh - svaka košta $10.000!

Dolina Khumbu u pristupu Everestu - pogled unazad prema Ama Dablamu (6.856m = 22,493ft) lijevo i Kangtega (6.685m = 21,932ft) desno na horizontu. Dole desno u dolini se nazire Pheriche (4.240m = 13,911ft).

Imali smo respektabilno stručno vodstvo ekspedicije:
* Pertemba Sherpa - Direktor Baznog Kampa, prekaljeni "himalajski vuk". Penje u Himalaji još od 1970-tih. Značajniji prvenstveni uspon na Everest kroz jugo-zapadnu stijenu 1975. sa Chrisom Boningtonom i drugim.
* Apa Sherpa - Stručni Konsultant, 21 put osvajao Everest - svjetski rekorder. 52 godine, otac 3 djece, trenutno živi u Utahu gdje školuje djecu.
* Dawa Steven Sherpa - Organizacioni Konsultant, vlasnik Asian Trekking kompanije. 28 godina, otac Sherpa - majka Belgijanka, diplomirao biznis u Škotskoj, vrlo naprednih pogleda, veliki zagovornik zaštite prirode i Himalaja.
Dawa Steven i Apa Sherpa su se pridružili ekspediciji 8. i 10. maja jer su ranije završili svoju, po prvi put organizovanu, izuzetnu planinarsku transverzalu sa kraja na kraj Nepala: Istok - zapad. Cilj transverzale je bio da skrene pažnju svjetske javnosti na klimatske promjene i globalno zagrijavanje. 1,700km trebalo je da savladaju za 120 dana. Oni su to uradili za 99 dana i neplanirano nam se pridružili.
I naša ekspedicija je nosila naziv "Eco Everest Expedition - Spring 2012", a kao član ekološke ekspedicije obavezao sam se da neću ništa ostaviti na planini - tu se najviše misli na boce kisika, specijalne toalet vreće, otpatke.
Bilo je dosta problema u pripremi ovog poduhvata. Prije svega, uzelo mi je preko 2 mjeseca da dobijem dozvolu za odsustvo iz firme. Konačno su pristali na 7 sedmica umjesto za Everest uobičajenih 10 sedmica. Zbog toga sam i kasno počeo tražiti avionsku kartu, tako da sam do Kathmandua imao čak 4 zaustavljanja: LA, Tokio, Singapore, Bangkok, umjesto uobičajena 2, prvi i posljednji. Bojao sam se da mi stvari ne zalutaju. Ipak, iznenađujuće - stigle su sa mnom.
Moto moga organizatora Asian Trekking je da mogu napraviti program puta, pristupa i penjanja po želji i potrebama naručioca. Za mene su pripremili program od 49 dana, a da bi skratili jednu "rotaciju" u aklimatizacionom procesu preporučili su mi da u pristupu Base Campu (BC) napravim uspon na Island Peak visok 6.189 metara ili 20,305 stopa (samo 5 metara niži od Denalia ili Mt McKinleya na Aljasci). Svidjela mi se varijanta sa izlaskom na jedan šesttisućnjaka prije BC, ali mi se nije baš sviđalo što je predloženi vrh zavučen u Imja dolini, čak 3 dana hoda na istok od Khumbu doline kojom se izlazi u Everest BC. Island Peak je istočniji čak i od Everesta i od Lhotsea. Na kraju sam pristao na predloženu varijantu uz obrazloženje da je na svim "bližim" vrhovima velika gužva.
Imao sam let iz Phoenixa, AZ u petak 30. marta ujutro, a povratak u četrtak 17. maja. Već treći put idem u Himalaju i imao sam dosta iskustva u pakovanju opreme: Od dozvoljenih oko 45kg ili 100lb u 2 transportne vreće strpao sam oko 40kg ili 90lb opreme - jako puno su pomogle kompresione vreće koje sam masovno koristio prošle godine na McKinleyu. Mijenjao sam avion u Los Angelesu, a u par sati u vrijeme ručka 3 moja prijatelja - planinara su došla da me pozdrave i zažele uspješan uspon (dvoje od njih sam sreo 2009. u Kathmanduu). Puno mi je to značilo - zahvaljujem im se i ovom prilikom. Kako je to već uobičajeno iznad Pacifika, negdje iznad Havaja su mi "ukrali" subotu. Uz pomenuta 4 stopa put od oko 18.500 km ili 11,500 milja preletio sam za oko 26 sati efektivnog leta i u nedjelju u rano poslije podne sletio u Kathmandu. Nepal prednjači Arizoni za čudnih 12 sati i 45 minuta.
Nakon ekonomske krize i nekoliko godina zatišja, turisti su ponovo u velikom broju krenuli u posjetu Nepalu i Kathmanduu. Na nepalsku vizu ($100 za 90 dana) na aerodromu sam čekao gotovo 2 sata. Moji organizatori su me sačekali na aerodromu i odvezli u Yak & Yeti hotel (5 zvjezdica), jedan od najluksuznijih u Kathmanduu. Američki dolar se mijenjao za 81 nepalsku rupiju. Kupio sam SIM karticu za moj mobilni telefon: 500 rupija za oko 3.5 sata razgovora sa USA (oko 3c/min). Everest BC i cijeli put do gore je pokriven signalom mobilne telefonije.

Gorak Shep (5.140m = 16,864ft) - Posljednje naseljeno mjesto prije Everest Base Campa. Vidljiva je staza za pristup Kala Pattharu (u sredini bez snijega - 5.545m = 18,192ft), a iznad njega zasniježeni, markantni Pumori (7.165m = 23,507ft). U nastavku desno Lingtren (6.714m = 22,027ft) sa lijepom sniježnom padinom.

Nepal je raj za turiste jer tu ima za svakoga ponešto. Možete, naravno, planinariti, meditirati i diviti se bogatoj kulturi i umjetničkim dostignućima, upražnjavati rafting niz pjenušave rijeke nabujale od otopljenog snijega, tražiti i pratiti nosoroge i tigrove jašući na leđima slona... i da ne nabrajam. To je egzotična zemlja puna kontrasta, a Kathmandu njen glavni i najveći grad je pravi magnet za turiste. Ovdje živi preko 30 etničkih grupa sa isto toliko jezika.
Nepal je dom 2 najveće svjetske religije Hinduizma i Budizma, a zastupljen je donekle i Islam. (80 - 18 - 2%). Nepalci su zbog dubokog uticaja ovih religija psihički vrlo uravnoteženi. Neka čudna smirenost, strpljivost, tolerantnost i radost života zrači iz ovdašnjih ljudi i to je ono što plijeni, što oduševljava i što privlači mnoštvo turista. Tolerancija se ogleda u prihvaćanju različitosti vjera, jezika, kultura ovog pluralističkog društva - odlike koje su krasile Bosnu do posljednje agresije - Bosnu kakvu je ja pamtim i imam u srcu. To je i razlog zašto su me Kathmandu i Nepal tako naprečac osvojili još prilikom moje prve posjete 2007. godine. Od tada se jako radujem svakoj novoj posjeti tom ljudskom mravinjaku koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A ono što je mene najviše impresioniralo, naročito u Solu Khumbu dolini je činjenica da nigdje nisam vidio tako tegoban život, a istovremeno uz toliko puno životne radosti. Zaista plijene ti njihovi osmijesi, dobrodušnost, jednostavnost, neposrednost. Mnoštvo detalja o Nepalu, Kathmanduu, Sherpa narodu, Himalaji, Lukli, jakovima. možete naći u dvije reportaže iz 2007. posvećene usponu na Cho Oyu i Ama Dablam.
O voga puta u Kathmanduu sam proveo 3 dana: Sredio formalnosti sa Dawa Sherpom, sekretarom Asian Trekkinga od koga sam dobio i 2 transportne vreće: Jednu sam napunio opremom za Everest i poslao u Everest BC, a drugu, koja ide sa mnom, preostalom opremom potrebnom za uspon na Island Peak i pristup Everest BC u naredne 2 sedmice. Dao sam sve potrebne podatke Billi B., sekretarici Ms Hawley, direktorice Himalayan Database - statistike osvajača himalajskih vrhova te uspio posjetiti dvije najveće turističke znamenitosti Kathmandua: Monkey Temple i Budhanath Stupu. Bio sam tamo mnogo puta, ali sam "morao" otići još jednom da zavrtim sve molitvene bubnjeve sa jednom jedinom željom: Izaći na "Krov Svijeta" i vratiti se "živ i zdrav"!

29,035ft). Dole lijevo (zapadno) je Everest Base Camp na oko 5.363m ili 17,595ft.

4. aprila sam ustao rano, u 4. Pokupili su me iz hotela taksijem u kojem je već bio Indijac Lovraj, 39-to godišnji inžinjer u indijskoj armiji koja ga šalje na Everest evo već šesti put, a uspio je izaći na vrh svijeta 3 puta do sada, rodio se i živi na padinama Nanda Devi (7.816m = 25,643ft). Cilj ove godine: Everest, ali bez dodatnog kisika. Trebali bismo biti zajedno do Everest BC jer i on ima Island Peak za aklimatizaciju, kao i njegova indijska grupa nekoliko dana ispred nas.
Osvanulo je kristalno čisto jutro, iako je cijelu noć kiša nemilosrdno padala. Nas 15 se ukrcalo u krcat mali avion hodajući po transportnim vrećama da bi se dokopali sjedišta. Stjuardesa je na tacni poslala vatu i bonbonu (nešto kao naš 505 sa crtom, ako se još iko sjeća tih bonbona iz doba moje mladosti). Vata je za uši jer je tokom vožnje gotovo nesnosno bučno, pilotska kabina nema vrata, a iza pilota je i boca kisika - za svaki slučaj.
Imali smo divan let - nivo snijega je bio prilično nizak - tik iznad Lukle. Na aerodromu-toboganu u Lukli sletili smo bez posljedica nakon 25 minuta leta (Lukla je najopasniji aerodrom u svijetu), a dočekao nas je moj Sherpa Nima Kancha sa porterom. Ispostavilo se da su sa nama poslali transportne vreće koje trebaju ići u Everest BC. Lovraj i ja smo produžili prema našoj slijedećoj destinaciji Phakding, a Nima i porter ostali su da čekaju naše transportne vreće za Imja dolinu.
Za 2.5 sata smo bili na 2.610m (8,563ft) u Phakdingu, dakle spustili se iz Lukle koja je na 2.840m (9,318ft). Malo iza toga počela je kiša, ali su za oko sat stigli i Nima i "zrno od čovjeka" - porter koji je nosio obje naše transportne vreće. Čovjek se zgrozi kada to vidi, ali to je ovdje praksa već godinama. Ustvari, na njemu je očigledno da je on izuzetno sretan što uopšte ima priliku da nešto zaradi noseći naše stvari!
Sutradan smo po lijepom vremenu za oko 3 sata hoda bili u Namche Bazaru, strmoj padini načičkanoj živopisnim, koloritnim Sherpa nastambama na 3.440m (11,286ft). Prilazi mu se preko uzbudljivih visećih mostova uz završni strmi uspon od oko 600m - strmiji od Strmenice na Čvrsnici.
Namche Bazar je glavni grad Solu Khumbu doline i Sherpa naroda, a mi smo se smjestili u Campo de Base hotel gdje sam uočio poster Hrvatske ženske ekspedicije na Everest 2009. Predveče je počela kiša, a kada smo se u petak probudili Namche je bio pod 4-5 cm snijega. Naš naredni cilj je bio Thame (oko 400m viši), rodno mjesto Apa Sherpe. Po laganom snijegu već u Namcheu smo uhvatili blizu 100 m i krenuli sjeverozapadno dolinom rijeke Bothe Koshi, a gotovo pola puta išlo se kroz rijetku šumu sa čijih grana je kapalo i padale krpe snijega. Nije bilo vjetra i kišobran je odradio svoje.
Thame se nalazi na drugoj, zapadnoj obali rijeke, a prelaz na tu stranu ide preko spektakularnog buka - Kazani na Željeznici pod Treskavicom su minijaturna verzija od ovoga. Impresivno! Thame je poznat i po tome što su ovdje Austrijanci 1994. izgradili malu hidrocentralu sa 2 generatora od po 600KW čime se napaja dobar dio Solu Khumbu doline.
U Thameu smo bili za oko 4 sata hoda i smjestili se u Everest Summiter Lodge na 3.820m (12,533ft) - kuću Apa Sherpe. Nedugo zatim u susjednoj kući su se začuli prepoznatljivi zvuci budističke ceremonije. Domaćini su me rado primili, napojili sa sherpa-tee (čaj od himalajskih trava sa jakovim mlijekom), a ja sam uživao u jedinstvenoj ceremoniji. Deset živopisno odjevenih monaha čitalo je molitve sa zapisa (~15 x 40 cm) i često prekidali muzičkim predstavama na raznim instrumentima - od dugačkih truba (preko 2m) do bubnjeva i zvona. Svaki je imao barem jedan instrument, a ceremonija je trajala sve do noći. Domaćin mi je rekao da je to pomen njegovoj majci koja je umrla prošle godine.
U subotu je bilo znatno ljepše vrijeme: Sunčano, hladno i vjetrovito. Za oko 4 sata vratili smo se uglavnom istim putem, pa iznad Namchea preko Syangbochea stigli u Eco Resort u Khumjungu u Zelenoj dolini na 3.780m (12,402ft). Reklo bi se da smo ostali na istoj visini, ali staza ide jedno 200m ispod i 100m iznad ove visine. Predveče je opet počeo da pada snijeg, a narednog jutra u blještavilu sunca reflektovanog od 10-tak cm snijega na horizontu se bjelasao fascinantni Ama Dablam (6.856m = 22,493ft), koga sam ispenjao 2007.

Khumbu Glacier Ice Fall - Ledopad. 15-tak minuta nakon ovog snimka sniježna lavina sa desne strane, sa Nuptsea (7.861m = 25,790ft) je "poravnala" C1 (u vrhu Ledopada) i usmrtila jednog Sherpu. Oblak sniježne prašine je gotovo stigao do mene u dnu Ledopada

U nedelju 8. aprila za oko 3 sata hoda smo bili u srcu Solu Khumbu doline. A srce ove doline je Tengboche na 3.860m (12,664ft) sa čuvenim budističkim manastirom i vjerskom školom. Ovo je jedna od najspektakularnijih lokacija u svijetu planina sa motivima koji "obaraju sa nogu" i omiljeno mjesto hiljada planinara (oko 30.000 godišnje) koji prosto opsjedaju ovu dolinu. Prvi put sam u proljeće u Khumbu dolini: Puna je behara i divnih leptirova, a do Namchea je bilo jako puno buba-mara, čak u rojevima. Cijelim putem su vidljive posljedice izuzetno vjetrovite zime: Polomljena drveća, čak izvaljena iz korijena. Rekoše nam da je zimska sezona bila i neuobičajeno suha.
Sutradan smo za 1.5 sat hoda stigli u stari Pangboche na 4.010m (13,156ft) u kuću Geshe Lame, najpopularnijeg u Solu Khumbu dolini. Nije se puno promijenio u odnosu na prije 5 godina; "odradili" smo sličnu ceremoniju i dobili blagoslovljeni zapis za Everest. Čin završava blagim sudarom glavama. Otišli smo u susjedni, najstariji budistički manastir u dolini i odradili "puja ceremony" za Island Peak. Za narednih oko 2 sata hoda bili smo u Dingbocheu na 4.358 m (14,298ft) na ulazu u Imja dolinu koja se zavlači udesno (na istok) između Ama Dablama i Baruntsea na jugu te Nuptsea i Lhotsea na sjeveru.
Probudili smo se uz sniježnu vijavicu i za oko 2 sata hoda bili u Panorama Lodge u Chukhungu na 4.730m (15,518ft) najvišem naseljenom mjestu u Imja dolini. Zbog pogleda lodge je bio na isturenoj poziciji, dakle izložen vjetru, a izolacija mu je izuzetno loša - najlon. Blagi, ali vrlo hladan vjetar osjetio se stalno, čak i u objektu. Bio sam malo oznojen i tresao sam se od zime. Porter sa našim vrećama je stigao tek za par sati, a ja sam tek tada otkrio da sam svu topliju odjeću poslao u drugoj vreći u BC. Imao sam samo lakšu vreću za spavanje - navukao sam sve na sebe, a nakon večere osjetio bolno grlo. Malo kasnije bolovi su sišli i niže, na pluća. Nije bilo druge - morao sam početi koristiti lijekove koje je Mirjana tako brižljivo pripremila, a lijekovima treba vremena da djeluju.
Naredni dan smo po oblačnom vremenu sa povremenim snijegom za oko 3 sata hoda stigli u Island Peak BC pod šatorima na blizu 5.000m (16,404ft), dakle u još hladnijim uslovima. Prije samog kampa prisustvovao sam potresnom susretu jednog mladića od nekih 20-tak godina sa jednim Sherpom i 2 djevojke (westernerke) - dečko je sjedio i disao tako brzo i intenzivno kao da je upravo istrčao maraton. Pokušavao je piti vode, ali bez uspjeha... da ne dužim - klasičan primjer HAPE. Bilo mi je jako krivo što sam svoje lijekove te vrste poslao u Everest BC u drugoj vreći. Kada sam sreo svog Sherpu Nimu upitao sam ga kako to da "njegov" Sherpa dobije HAPE, odgovor je bio: "A, nije on Sherpa. on je iz Lukle. Sherpe su iz Namchea i iznad Namchea?!" Dakle, momak iz Lukle (sa oko 2.840m) vjerovatno je naglo izašao na 5.000m i eto šta se dogodilo.
Slijedećeg dana Nima Sherpa me probudio oko ponoći i upitao da li još uvijek namjeravam penjati Island Peak (hriptao sam cijelu noć). Nisam mogao govoriti i uz blagu temperaturu pokazao mu palčeve gore. Osjećao sam da lijekovi konačno počinju djelovati i pomislio da bi im trebao pomoći jednim naglim zagrijavanjem organizma. Nakon laganog doručka, stavio sam 2 buffa (elastični "rukav" otvoren na oba kraja) preko usta i nosa, "naložio", usijao se, i uprkos novonapadanih 10-tak cm snijega i skliskih kamenih ploča pod njim, prestigli sve usput te na vrhu u zoru bili prvi. Island Peak visok 6.189 metara ili 20,305 stopa. Nima Sherpa i Lovraj su mrmljali: "Strong man, Naim". Ja sam se samo nasmijao i rekao: "Vidjećemo za mjesec dana".
Bio je petak 13-ti april, ali ujedno i Nepalska Nova 2069. Godina!!! Prekrasni pogledi sa vrha: Lhotse Shar, Lhotse, Nuptse, Cho Oyu, Ama Dablam... a mene je najviše impresionirao Makalu - valjda zato što je na istoku, njegova divovska figura je djelovala sablasno mračno, prijeteće, monumentalno... Gotovo "na dohvat ruke" u suncu je blještala južna stijena Lhotsea (8.516m = 27,940ft), stijena u kojoj je u oktobru 1989. stradao čuveni poljski alpinist Jerzy Kukuczka.
U povratku, na 5 dužina fiksnih užadi načičkalo se stotinjak prilično neiskusnih penjača. Ne znam da li sam ikada vidio toliko ljudi da visi na jednom lednom klinu!!! Malo sam ih kritikovao i Sherpe - vodiči su odmah dodatnim lednim klinovima pojačali štandove. U sličnim masovnim usponima zaista je pitanje dana kada će doći do velike nesreće. Euforija osvajanja "manjih" vrhova u ovako atraktivnim lokacijama trebala bi konačno biti regulisana nekim standardima - vjerovatno "Udruženja Sherpa vodiča".
Ostatak dana smo odmarali, a sutradan se putem kojim smo i došli spustili u Dingboche dan ranije nego je planirano. Preskočili smo noćenje na Visinskom Kampu pod Island Peakom - razlog: Nema vode jer se glečeri "povlače" što je još jedno upozorenje da postanemo ozbiljniji u tretiranju klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja.

Na CWM iznad C1 (6.100m = 20,013ft) - u pozadini. Na horizontu sa lijeva Pumori (7.165m = 23,507ft), Lingtren (6.714m = 22,027ft) i Khumbutse (6.636m = 21,721ft), a na njegovim istočnim padinama sedlo Lo La (6.026m = 19,770ft).

U nedjelju 15. aprila po divnom, sunčanom, ali hladnom i vjetrovitom danu za oko 3.5 sata hoda stigli smo u Lobuche na 4.910m (16,109ft). U pristupu se prelazi prevoj Thokla Pass na 4.830m (15,846ft) gdje se završava Khumbu glečer i gdje je postavljeno na desetine memorijanih stupa poginulim penjačima: Scott Fischer i drugi. U nastavku se nalazi Bazni logor za uspon na Lobuche Peak 6.119m (20,075ft). Koriste ga HimEx i IMG organizatori uspona na Everest sa istom namjerom kao i moj uspon na Island Peak: U procesu aklimatizacije skratiti jedan opasni prolaz kroz Khumbu Ledopad.
Cijelim putem sam se divio ogromnim "građevinskim radovima" u tako slabo nastanjenom prostoru. Naime, mnoštvo glečera u ovoj regiji tiho je odrađivalo svoj posao: Dubilo doline i izgurivalo ogromne količine materijala na ivice doline - morene. Ali ono što je Khumbu glečer uradio od Everesta naniže prevazilazi sve pomenuto. Kao da je stotine hiljada buldožera godinama dubilo Khumbu Valley.
U Lobucheu smo zatekli i članove našeg tima: Billa B., Allena S. - čovjeka koji bi trebao da snimi film o Billu, te Bud A.
Bud je 2006. sa IMG (sa njima sam išao na Cho Oyu i Ama Dablam 2007.) dosegao 400m od vrha. Mijenjajući bocu za kisik prije South Summita (Južnog Vrha) nešto se pokvarilo i vratio se nazad - ispostavilo se da se maska bila zaledila i da su on ili Sherpa to provjerili bilo bi to lako popraviti. Ovako, greška je bila kobna - koštala ga je vrha. Takvih malih detalja ima bezbroj, naizgled sitnih, ali u ekstremnim okolnostima svaki od njih penjača lako može koštati vrha. Dakle, treba dobro voditi računa o svakom detalju. Odtada Bud evo već šestu sezonu pokušava da izađe na krov svijeta.
Te noći spavao sam čak 12 sati, probudio se gladan što je znak da sam prebrodio zdravstvene problem. Osvanuo je lijep dan, dan odmora u Lobucheu i sa Lovrajom sam posjetio obližnju Pyramid - Italijanski Istraživački Centar sa 12 zaposlenih Nepalaca 24 x 7 - mijenjaju se u šiftama od 2 mjeseca.
U utorak 17. aprila osvanuo je lijep dan i za oko 2 sata hoda bili smo u najvišem naseljenom mjestu u Khumbu dolini, Gorak Shepu na 5.140m (16,864ft). Nakon kraćeg odmora i oko 1.5 sat hoda stigli smo u Everest BC na 5.363m (17,595ft). Naš kamp je odmah istočno od ulaza u BC i snabdijeva se vjerovatno najčišćom vodom u BC - direktno sa Nuptsea. Lijepo je namješten - restoran je dovoljno velik sa drvenim podom, tepihom, grijanjem i osvjetljenjem za večeru. Svako od nas smješten je u šatore za troje: Šestougaoni oblik prekriven spužvastom prostirkom sa podmetačem za spavanje sa ojačanim dnom. Svaki šator imao je osvjetljenje, čak i tokom noći za upotrebu "pi-bottle" - vrlo korisne spravice.
U BC smo došli oko podne kada prorade potoci istopljenog leda glečera i postaje malo bučno, ali tokom noći je mirno - povremeno se čuju lavine i pucanje leda glečera. Preko puta nas je bio Brice Russell sa svojim HimEx timom. U BC ima oko dva puta manje kisika nego na nivou mora, a na vrhu Everesta čak tri puta manje. I vazdušni pritisak je manji, na što su me podsjetile vrećice vlažnih maramica koje sam zatekao u mojoj transportnoj vreći, koje su bile napuhanoj do rasprskavanja - hermetički zatvorene na normalnoj visini/pritisku.
Na sličnim iskušenjima je i penjačevo tijelo, a naročito glava. Ipak, priroda je obdarila ljudski rod mogućnošću da se adaptira (aklimatizira) čak i na ovako ekstremne uslove. Taj proces aklimatizacije je veoma kompleksan i nažalost, nedovoljno istražen, a uz to i vrlo individualan. Dosadašnja saznanja preporučuju postepen uspon uz lagano penjanje bez iscrpljivanja. Iznad 3.000 metara ne preporučuje se savladavanje više od 300-500m dnevno. Penjati se može i više, ali se treba vraćati niže na spavanje.
Do prije nekoliko godina vjerovalo se da je za pravilnu aklimatizaciju za Everest potrebno imati barem 3 rotacije. Pod tim se misli: Izaći na Camp 1 (C1) i vratiti se na par dana odmora u BC, naredni put izaći na C2 i vratiti se u BC, itd. Izlazak na veću visinu sa manje kisika tijelo penjača prepoznaje i reaguje proizvodnjom više crvenih krvnih zrnaca odgovornih za transport kisika. Krv time postaje gušća te se preporučuje upotreba medikamenata za razrijeđivanje krvi. Takvu funkciju ima i obični aspirin i to jedini 'lijek' koji sam ja koristio. Obzirom da je to prilično inertan proces tijelu je potrebno ostaviti dovoljno vremena da se prilagodi na nove uslove. Isto tako, trajanje tog procesa je različito od čovjeka do čovjeka. Prije 3 godine pokušao sam uspon na Everest sa sjevera, iz Tibeta. Tada nas je vođa ekspedicije 4 puta slao na North Col (Sjeverno Sedlo na oko 7.100m) i više. Pristupi su na sjeveru znatno duži i to bi se moglo porediti kao 4 puta izlaziti na Aconcaguu (6.962m) - vrlo iscrpljujuće. No, vremena se mijenjaju.

U pristupu ka C2 (6.500m = 21,325ft) u vrhu CWM. Visoko gore vrh Everesta (8.850m = 29,035ft).

Nekoliko sati prvog jutra u BC, 18. aprila, trenirali smo penjanje u ledu, priječenje, spuštanje po užetu... Poslije podne u naš šator-restoran stiže vijest da 10-tak metara od nas grupa ljudi daje vještačko disanje. Izađoh vani - i zaista doktorica je već uveliko davala vještačko disanje Sherpi (nije bio iz naše grupe). Po nesreći, ja mu opipah već hladnu ruku uzaludno tražeći puls - za 10-tak minuta proglašen je mrtvim. Žalosno! Već se, dakle nalazimo na visinama koje su opasne po život.
Par sati narednog jutra trenirali smo kretanje po ljestvama, spašavanje i samospašavanje iz ledničkih pukotina. Slijedećeg dana sa Indijcima sam otišao na Pumori C1, a odatle na Kala Patthar iznad Gorak Shepa na 5.550m (18,209ft) sa fantastičnim pogledima na Everest, Lhotse, Nuptse, south Col (Južno Sedlo), Ama Dablam, Pumori...
Svako naredno jutro sunce nas je dosezalo 3 min ranije i time naše šatore, hladne zamagljene frižidere pretvaralo u rerne za svega nekoliko minuta. Prognoza za narednih nekoliko dana je prema Pertembi: "BANGA vrijeme" - znači noći vedre, hladne, jutra vedra, poslije podne blage sniježne padavine.
Pudža ceremoniju smo odradili u nedjelju 22. Aprila, a naša prva rotacija krenula je narednog dana: Tim od 6 Indijaca, 2 Nijemca, Gia i ja sa Sherpama. Prva prepreka je Khumbu IceFall ili Ledopad koji izgleda strahobalno. Ogromni blokovi leda koji se lome lagano klizeći niz veliku padinu, brzinom od oko jedan metar dnevno, meljući sve pred sobom. Što je najgore, sa Zapadnog Ramena Everesta cijelom dužinom iznad Ledopada vise ledeni seraci i stijene koji se svakog trena mogu otkinuti u smrtonosnu lavinu. Reinhold Messner ga je opisao ovako: "Raj, a u isto vrijeme pakao Himalaja!", a ja bih dodao "Ruski rulet" jer zaista je teško predvidjeti da li ćete iz njega izaći živi ili ne.
IceFall Doctors (Sherpa tim koga imenuje nepalska vlada) postave fiksnu užad prije dolaska svih expedicija i budu dobro plaćeni za taj jedinstven posao - plaćaju ih svi timovi oko $300 po penjaču. Negdje pri vrhu Ledopada nedavna lavina je počupala fiksnu užad u dužini od oko 200 metara i Indijci su se vratili u BC. Na vrhu Ledopada je C1 (na oko 6.100m ili 20,013ft) gdje smo stigli za oko 7 sati, prenoćili, a naredni dan za oko 3 sata bili na C2 na oko 6.500m ili 21,325 stopa. C2 mnogi nazivaju i ABC (Advanced Base Camp) jer ima šatore za kuhinju i restoran.
Do C2 se ide 4km dugačkim zapadnim CWM (CWM = dolina na velškom jeziku) ili, što je po meni adekvatnije, Dolinom Tišine - to je prilično položeni glečer stiješnjen između Nuptsea, Lhotsea i Zapadnog ramena Everesta - za tihih dana, bez vjetra, zbog refleksije snijega postaje nesnosno vruće (kažu čak i do 50C!).
Slijedeći dan 25. aprila smo izašli na vrh morene iznad našeg kampa na 6.856m ili 22,493 stopa - visinu Ama Dablama (komentar Sherpe Kamia) i vratili se u C2. Naredni dan svi su se vratili u BC izuzev mene i Nima Sherpe. Već rano ujutro smo vidjeli da je počelo fiksiranje užadi na Lhotse Face prema Camp 3. Otišli smo do tamo (otprilike ista visina kao juče) i ja sam im ponudio pomoć da ubrzam proces - slatko su se nasmijali - ovdje je sve već dogovoreno i uhodano.
27. aprila vratili smo se u BC, a samo što smo prošli kritične dijelove Khumbu Ledopada zaglušujuća lavina sa Nuptsea je "poravnala" C1 iznad nas (od 7 naših svega 1 šator je ostao u podnošljivom stanju), usmrtila jednog Sherpu, a oblak sniježne prašine dobrano se spustio niz Ledopad i stigao gotovo do nas.

Jutro na C3 (7.300m = 23,950ft) na Lhotse Face.

U subotu 28. aprila odmarali smo u BC. Idući u toalet pred spavanje Nijemac Paul je pao i povrijedio leđa - moraće mirovati naredna 4 dana. Kretanje po glečeru je vrlo opasno. Narednog dana nam se pridružio Danac Carsten i Indijac Sanjay, još jedan maratonac. Time je naš tim od 16 konačno kompletiran. Stigao je i Ted A., penzionisani pilot RAF-a (Britanskog Kraljevskog Vazduhoplovstva) koji sada živi u Parizu, a specijalnost mu je Sistem za kisik: Prilagodio je pilotski sistem himalajskim uslovima. Njegov cilj je Lhotse (8.516m = 27,940ft).
Probleme sa sinusima gotovo cijelo vrijeme imali su Eberhard, doktor iz Njemačke i Indijka Nandini, a povremeno i Sanjay. Suhi "Khumbu kašalj" je mučio mnoge danima, a naročito noćima.
Slijedeći dan Ted nam je demonstrirao pravilnu upotrebu boca i maski za kisik. Njegova inovacija ove godine: U cijev prema maski je ugradio mjerač protoka kisika na mjestu dostupnom oku penjača. Vrlo korisno jer se protok ranije mogao očitati samo na regulatoru na vrhu boce koja se nosi u rancu, dakle na leđima.
1. maja sam sa Indijcima otišao na Pumori Visinski Kamp na oko 5.700m ili 18,700 stopa. Impresivan pogled na crne kamene gromade Lhotsea i Everesta. Lako je bilo uočljivo da je prethodna zima bila izuzetno oskudna sa padavinama. Za razliku od pogleda sa Kala Patthara - Zapadno Rame Everesta ostaje sada malo niže, a greben Everesta od Sjevernog Sedla preko vrha do Južnog sedla je vidljiv cijelom dužinom. Markantno!
A onda počinje ona vrlo karakteristična igra živaca na ekspedicijama - igra strpljenja. Očekivala se informacija o drugoj rotaciji i dosezanju C3, ali su svakodnevno stizale vijesti o izuzetno vjetrovitom vremenu. Da stvar bude još gora: Od padajućeg kamenja iz Lhotse Face i Yellow Banda 4 penjača je zaradilo teške lomove ruku i povrede glava. Povoljna okolnost je da su ove godine angažovani vrlo vješti vozači helikoptera iz Italije - bez velikih problema dosezali su C1, a uspjeli su spustiti i ove povrijeđene iz C2 sa oko 6.400m (dosadašnji limit za helikoptere je bio oko 6.300m). Evo kako to ovi virtuozi postižu: Isprazne rezervoar helikoptera u BC do količine potrebne do povratka i izbace cjelokupan teret te sva sjedišta izuzev pilotovog. U povratku u BCu sve to vrate i lete u Kathmandu.
Preostalo nam je da priželjkujemo veće sniježne padavine iznad 7K da "zalijepe" stijene za padine. Možda organizujemo kontra "Puja Ceremony" i zamolimo Bogove planine da nam uslišaju tu želju? Šalu na stranu, ali je situacija bila vrlo čudna, nedoživljena. U nedostatku snijega i izobilju leda Khumbu Ledopad je izgledao zastrašujuće. Komentari onih koji su ga posjećivali godinama bili su da ga nikad nisu vidjeli tako opasnog. Danac Carsten je odustao nakon sedmih ljestvi kroz Khumbu Ledopad sa komentarom: "Isuviše sam mlad da ovdje poginem!" (ima 43 godine). Ledopad je izbezumljivao čak i iskusne Sherpe - mnogi su plačući tražili da preskoče poneku "rotaciju". Kampom je zavladala neka čudna psihoza: Mješavina straha, iščekivanja, nevjerice... Ja sam onda uspio uspostaviti vezu sa mojim šefom na poslu, dobio njegovo odobrenje da produžim moj boravak (mimo fiksiranog povratka 17. maja) i odlučio da na nekoliko dana siđem oko 1km niže u Pheriche, obnovim snagu i energiju te isključim iz te čudne atmosfere u BCu. Pertemba Sherpa se složio s tim, a pridružio mi se Bud. Proveli smo 3 dana u Phericheu na 4.240m (13,911ft) i dan u Lobucheu (4.910m = 16,109ft) u povratku u BC 7. maja.
U međuvremenu je Russell Brice prekinuo svoju najveću i najskuplju expediciju HimEx (Himalaya Experience) - projekat vrijedan nekoliko miliona dolara - 38 penjača na Everest, Lhotse, Nuptse koji su neki platili čak i preko $100K. Ovakav Russellov potez, bez primjera do sada, bio je šokantan za preostale penjače u BC, poljuljao njihovo samopouzdanje i izazvao mnogo konfuzije.
Istog dana Bill i Allen su otišli u Lobuche. Odatle će ujutro helikopterom nastaviti: Bill na sjevernu stranu Everesta, a Allen u USA. Poslije ručka i Gia iz Đorđije je otišao u Pheriche na prikupljanje snage. Preostali dio tima se ustvari upravo vratio iz druge rotacije na C2, a Lovraj je prenoćio na C3. Sutradan su i Nijemci otišli prema Phericheu, a poslije ručka stigao je legendarni Apa Sherpa, rekorder u broju osvajanja Everesta - 21 put. Vrlo predusretljiv i dobroćudan čovjek - nema namjeru pokušavati novi uspon na Everest.
Naredni dan 2 brata iz Češke i Lovraj su otišli nizbrdo, a poslije ručka je stigla vijest da je Budov otac loše i Bud se počeo spremati da ujutro napusti ekspediciju. Slijedeći dan nas je posjetila Billi iz Himalayan Database, a stigao je i Dawa Steven, vrlo preduzimljiv i inventivan suvlasnik Asian Trekking. Napravili smo dosta snimaka.
Već nekoliko dana sa vremenom isti scenario: Sunce nas istjera iz šatora sada i prije 7, lagano "plovimo" na jug (kompletan BC), a poslije podne padavine sve težeg i vlažnijeg snijega. Ujutro ga zateknemo 7-8cm, ali se brzo istopi. Da li je ovo najava prijevremenog monsuna?

Sherpa Aarita na izlaznom grebenu na Everest South Summit (8.748m = 28,700ft)

Održavao sam formu hodajući okolo: I u petak i u subotu (11.-12. maj) sam bio na Pumori Visinskom Kampu, ali motivi u odnosu na one od 1. maja prilično različiti: Prvobitno gromade Everesta i Lhotsea bile su crne, kamenite, bez snijega, ali 10-tak dana kasnije zaprašene snijegom, upravo koliko nam treba - ni puno ni malo, a što je najvažnije nema više padajućeg kamenja, a snijeg nije tolikih razmjera da prijeti lavinama. Zvuči pomalo nevjerovatno, ali izgleda da, kada je to malo ko očekivao, priroda je postala kooperativna. Pa, ja zaboravljam: 2012. je godina zmaja - GODINA SREĆE!
Poslije ručka stigoše i Nijemci i braća Česi. Naredni dan Indijci su krenuli nizbrdo na "osvježenje", a ja sam iznalazio načina da prenoćim iznad Pumori Visinskog Kampa (bivakuša?) jer za uobičajeno noćenje u šatoru morao sam imati uplaćenu dozvolu za penjanje Pumoria. Pravila!
Konačno, u ponedjeljak 14. maja Pertemba je stigao sa viješću: "19. maja na vrhu se predviđa smanjenje brzine vjetra na oko 30mph. Dan ranije Sherpe će fiksirati završnu padinu. Naredna prilika je 26. maja kada se predviđa čak i slabiji vjetar. Vas 7 budite spremni za pokret u 4 ujutro. Idemo do C2, odmor, C3, C4, vrh. Pozvaću Indijce (njih 5 je u Dingbocheu na 4.410m) da se vrate u BC za pokušaj 26. maja. Uh, kakva je to "injekcija" za nas bila: Kamp je odjednom uzavrio, rančevi se prepakirali, pregledavala oprema, počele su završne pripreme!
Prema planu 15. maja oko 4 sata ujutro zamolili smo "Bogove planine" da nas malo "pripaze" (posuli malo riže na pudja stupu) i pod svjetlom čeonih svjetiljki krenuli ka "Crampon Pointu", mjestu gdje se na noge stavljaju dereze na ulazu u Khumbu Ledopad. Ovoga puta osjećao sam se znatno "‘sigurnije" jer su IceFall Doctors izmjestili fiksiranu užad više udesno, na jug - dalje od Zapadnog ramena Everesta i seraka.
Do 10 sati smo bili na C1. Prečuo sam da nas na C1 ne čeka ručak i sa svega 1 litra čaja po paklenoj vrućini bez vjetra do ručka bio u C2 (6.500m = 21,325ft). Prilično dehidrirao, u C2 sam eksirao 5 čaša soka. Dan odmora u C2 je dobro došao, a 17. maja smo poslije doručka uskočili u kombinezone od paperja i većina nas uzela kisik i krenula ka C3. Plan je bio da koristimo kisik od bergschrunda, ali je Sherpama bilo lakše sve podesiti još u C2. Krenuli smo sa 1 lpm (litar per minut). Za oko 2 sata smo bili pod Lhotse Face na oko 6.900m ili 22,638 stopa. Zbog padajućeg kamenja odatle je postavljeno novo fiksno uže malo udesno, jugoistočno.
Kisik je podešen na 2 lmp. Nekoliko gotovo vertikalnih detalja u ledu - faktički, od ove tačke je gotovo sve sami led (plavi, vodeni) i kamen... Malo sam se brže zamarao, pa nije ni čudo, mislio sam: Ovo su bili najteži tehnički detalji do sada i najveća visina do sada, malo usporio penjanje (nije nam se nigdje žurilo) i za oko 2.5 sata bio u C3 na oko 7.300m ili 23,950 stopa.
Kamp C3 se nalazi na 1.5km dugačkoj i strmoj Lhotse Face sa nagibima od 20 - 45 stepeni i skokovima do 60 stepeni, naročito na izmještenom dijelu. Kamp je ukopan na sniježnim platformama sa najmanje nagiba. U kampu se ispostavilo da sam bio bez dodatnog kisika. Najvjerovatnije sam stavljajući kacigu na bergschrundu iščupao cijev od kisika iz cilindera u rancu na mojim leđima. Bio sam sa mladim Indijcem Kapilom u šatoru. Montirao sam novi priključak za kiseonik (kao u bolnicama - na nos) i spavao tvrdo kao nikad do tada, sa 1 lmp. Dobra večera - rižoto sa mesom i dobar doručak - poridž i ujutro 18. maja sam krenuo nešto ranije, prije 6 nebi li izbjegao gužvu koju sam očekivao. Bio je to mudar potez, jer kada sam se dohvatio Yellow Banda iza sebe sam ugledao dugačku kolonu od nekoliko stotina ljudi. Imao sam kisik na 1.25 lpm.
Pristup dalje vodi ulijevo, sjeverozapadno sa zanimljivim skokovima u žutoj stijeni Yellow Banda, a nastavlja kroz crnu stijenu Geneva Spura. Strmim skokom izlazi se na položeni pristup "brisanom prostoru" vjetrovitog Južnog sedla na 7.906m ili 25,938 stopa. Otvara se vidik od kojeg srce zadrhti, mistična slika završnog uspona na krov svijeta - moćna kilometarska stijena zabijena visoko gore u nebo, gotovo u stratosferu! Utisak je kao da se dolazi na drugu planetu - scena je ličila na onu iz TV prenosa spuštanja na mjesec 1969.: Usporeni ljudi u "skafanderima" sa maskama i cilindrima na leđima...
U C4 sam bio malo iza podne. Bilo nas je troje u šatoru: Kapil, Gia i ja. U šatorima do nas: Sa jedne strane Nijemci: Paul i Eberhard, a sa druge braća Česi: Jan i Vit. Skinuo sam masku sa kisikom i otišao 15-tak metara da obavim malu nuždu. Nisam ni završio, a počeo sam da se ljuljam - jedva sam doteturao nazad do šatora i maske: Nije se igrati sa ovim uslovima!
Lagano jelo - Sherpa nudl supa, malo smo se "potpomogli" našom hranom: Topljeni sir (kao Zdenka), masni sir (kao trapist), Milka čokolada iz švice (sve sam nabavio u Kathmanduu), "Sudžuka" iz Đorđije (Gia)... Svetroje smo namazali noge nekom kremom protiv smrzavanja kojom nas je Gia "častio".
Obukao sam nove vrlo tanke čarape koje sam kupio u Kathmanduu još prije 3 godine i jedne nove vunene čarape i imao dovoljno prostora da radim prstima u cipelama. I u C2, i u C3, a i ovdje sam vanjske cipele noću držao u dnu vreće u kojoj sam spavao. Ovo je 50-ti dan ekspedicije, 50-ti dan kako nastojim sačuvati zdravlje u ovim ekstremnim i neljudskim uslovima te biti maksimalno spreman za sutra - za barem 10, a možda i 20 sati okršaja sa oko hiljadu metara strmih padina, zaleđenih stijena i oštrih grebenova najviše tačke naše planete.

Na najvišoj tačci planete - Mt Everest (8.850m = 29,035ft): 19. maj oko 10 sati ujutro.

A, to "sutra" - počinje ustvari večeras. Po ne znam koji put prebirem po glavi da li imam sve potrebno, da nisam šta zaboravio, da li sam..? Pomno sam osluškivao reakcije moga tijela. Još u pristupu Yellow Bandu probio svoj dotadašnji visinski rekord (7.350m) te sam nastojao naslutiti simptome HAPE i HACE, kontrolisati "adrenalin", euforiju, emocije, procijeniti spremnost da nastavim uspon, nivo preostale energije... Moj moto je oduvijek bio: "Ostaviti dovoljno snage za povratak" - vođen osnovnom idejom: "Povratak kući, porodici, prijateljima, živ i zdrav je moja obaveza, a dosezanje vrha je poželjno". Oduvijek je teško bilo definisati "tanku crvenu liniju", prekretnicu u odluci: Nastaviti penjanje ili odustati...? (Planine će uvijek biti tu!).
Isto tako, na Everestu, kao nigdje, velike su šanse da sretnete nepoznatog penjača koji je u životnoj opasnosti - trebate procijeniti da li mu možete pomoći, hoćete li mu time spasiti život, da li ćete time sebe ugroziti, da li će vas to "koštati vrha".
Samo što sam malo zakunjao - kad odjednom oko 9:15pm - pokret! Onako iz sna osjetivši jak vjetar vani (šator se dobro tresao...) obukao sam sve što sam ponio u C4 na sebe - dobra odluka...
Ja sam bio iza Aarite (mlađeg brata Apa Sherpe), a ispred Nima Sherpe. Osjetio sam manju fiziološku potrebu, ali u žurbi da stignemo stotinjak ranoranilaca čije smo svjetiljke jasno vidjeli iznad nas, vjerovao sam da ću za cijelu noć naći malo mirnijeg vremena i/ili zavjetrinu da to usput obavim i požurio uzbrdo. Brzo smo ih stigli i ritam se znatno smanjio - bolje reći, više smo stajali nego penjali - strma zaleđena padina sa samo jednim fiksnim užetom. Visiti na užetu usred noći na jakom vjetru iznad 8km nije nimalo ugodno, ali sam bio dobro odjeven. Povremeno smo "preticali" spore penjače ispred nas, što nije bilo nimalo lako... Uspon je bio naporan i konstantan, ali sam bez problema odnekud izvlačio potrebnu snagu i energiju. Ustvari, bio sam izuzetno fizički pripremljen - svi oni "ubitačni" treninzi sada se isplaćuju! Imao sam i uhodanu, dobru tehniku za čekanje: Podešavao bih poziciju moje penjalice tako da sam mogao ugodno sjediti u svom penjačkom pojasu dok sam čekao - to mi je štedilo veliku količinu energije...
Zbog konstantno jakog vjetra i opasnosti od promrzlina očekivao sam svakog časa da će nas organizatori vratiti. Srećom, nije se to dogodilo. Prvu bocu kisika zamijenio sam u oko 1 sat ujutro na Balcony (8.412m = 27,598ft). Odatle dalje vodi strmi, vijugavi, oštri greben koji se naslućivao po, sada već znatno razrijeđenijim svjetiljkama. A visoko, visoko gore, da te vrat zaboli, svjetiljke su se miješale sa zvijezdama! Potpuno nestvarno! Bio sam zanesen tim zapanjujućim scenama. Crno nebo okićeno sa nebrojeno puno krupnih, svijetlih zvijezda, od kojih se neke kreću (svjetiljke), uz spori ritam uspona koji sam bez problema podnosio počeli su me lagano uspavljivati.
A onda je u tu nestvarnu "igru sa zvijezdama", utrčao sa desne strane, sa istoka - "novi igrač". Počela je da rudi zora! Ispotiha, lagano, nenajavljeno, nenametljivo, a onda sve jače i agresivnije. Nedostaju riječi za opisati: Neponovljivo, impresivno, impozantno, dosad neviđeno, nezaboravno, teško opisivo...
Prvi zraci sunca "našli" su me na oko 8.600m. Ali, bilo je sve strmije i strmije - prosto sam se upitao da li je ovo sve moguće - da li je nešto ovako realno, da možda ja ovo ne sanjam??? Oko 7 sati ujutro na South Summitu (8.749m = 28,704ft) zamijenih drugu bocu kisika. Prepoznatljiva slika: Kratki (95m), kao nož oštri greben sa impresivnim strehama na istočnoj (desnoj) strani, koji se spušta u blagom luku na Hillary Step (najveći tehnički problem i "usko grlo" uspona) te izlazi na nešto viši drugi kraj - svega 20-tak penjača... Eventualni pad završio bi 3,5km niže na istok u Kini ili 2,5km niže na zapad u Nepalu.
Prođoše me Kapil i sirdar Nang Dorje, nastavih, prođosmo Hillary Step - oko 10m visok stjenoviti skok bez snijega, tehničkih teškoća oko III+ i u već velikoj gužvi se nekako probismo na vrh nešto prije 10 ujutro, 19. Maja!
I to je to: NEMA VIŠE!?!
Na horizontu svuda okolo ništa u mojoj visini! Impresivna slika - prepoznah osamtisućnjake: Makalu, Lhotse, Cho Oyu... ali, oni su duboko dole ispod mene. Pa to je nevjerovatno: Ja sam na najvišoj tačci naše planete! Otvori se pogled i na drugu, sjevernu stranu - na Rongbuk dolinu. Koje scene!!! Nevjerica - radost - ushićenje! Emocije su proradile - srce lupa kao kanta - smičem "odvratnu masku" - revem iz sveg glasa - pjevam Bosni - dozivam svoje najmilije - sirdar pored mene javlja radiom u BC i utišava me - nadglasao sam i huk vjetra Everesta! Ljudi moji - da li je to moguće!!!
"Vezan" za ranac sa bocom kisika od životne važnosti, nađoh jedva mjesto oko vrha pretrpanog molitvenim zastavicama Sherpa, sjedoh, izvadih zastave i poče slikanje... 

Pogled 'odozgo' na osamtisućnjake: Makalu (8.481m = 27,825ft) lijevo i Lhotse (8.516m = 27,940ft) desno - na njega izlazi uočljivi uski sniježni kuloar. Nemojte da vas zbuni Baruntse (7.129m = 23,389ft) desno na horizontu.

A šta bi od najavljivanog okršaja sa Everestom? Ne - nije tu ustvari bilo nikakvog okršaja - ja sam se bio "naoštrio" za nekakvu "borbu", ali izađoh na vrh, a ne sretoh svoga protivnika. Tu na vrhu spoznah da sam cijelo vrijeme nastojeći da savladam sve svoje slabosti nebi li bio što spremniji za "borbu" sa Everestom, ja sam ustvari, izlaskom na Everest, pobijedio samoga sebe i postao svjestan svojih vrijednosti.
Poznato mi je da je ovo još davno rekao Hillary, ali sam toga ovdje na vrhu postao potpuno svijestan! Sa savladavanjem svojih mana čovjek istovremeno izgrađuje sebe kao snažnu, nepokolebljivu ličnost, unaprijeđuje svoje samopouzdanje... Najveća vrijednost ovakvih poduhvata je u sintezi čovjekove fizičke snage i duhovne vrijednosti.
Proveo sam na vrhu manje od 1/2 sata, a u silasku već na Hillary Stepu morao čekati gotovo 2 sata - ovoga dana uspon na vrh pokušalo je 208 penjača! Moj dobar prijatelj, Eberhard - doktor iz Njemačke morao je čekati i duže - 3 sata. Kada je konačno došao do Hillary Stepa podlegao je HACE i - ostao gore zauvijek!
Očigledno, Everest je okrutna i nemilosrdna planina. Osim ekstremno razrijeđenog zraka (trećina kisika) i meteorološki uslovi su ekstremni: Imali smo konstantan hladan, zapadni vjetar od oko 50-60km/h (30-40mph) i temperaturu sa faktorom vjetra oko -50C (-60F - naknadno provjereno u meteorološkim izvještajima). Dodaju li se ovome izuzetni fizički napori kojima su penjači izloženi, ne treba da čudi izuzetna smrtnost - do sada čak 235.
U povratku ispod Balconya zbog iscrpljenosti ostali su da leže Kanađanka, Korejanac i Kinez, a na sjevernoj strani Španac i Nijemac i to svi nakon što su bili na vrhu! Time je ova sezona sa 10 mrtvih postala treća najgora sezona na Everestu (1996. 15 žrtava, a 2006. 11). A to da se ljudi u dosezanju krova svijeta naprežu do krajnjih granica izdržljivosti bilo je jasno u povratku: Slika na i sa South Summita me je frapirala: Sve je ličilo na bojno polje - na desetine penjača ležalo je iscrpljeno ili je vapilo za kisikom, dozivalo, plakalo, prenemagalo se, izbezumljeno zurilo... Šokantno! Nadam se da sada nećete pomisliti da su penjači na Everest samoubice - naprotiv, mislim da onaj ko smrti bar jednom "pogleda u oči" - taj još više voli život, raduje mu se i zna u njemu uživati. U ljudskoj prirodi je iznalaženje teškoća i njihovo savladavanje. Time čovjek potvrđuje svoju životnost, iznova se dokazuje težeći sadržajnijem i bogatijem životu.
Da li to smijem ovdje spomenuti: Cijelo vrijeme ja nisam imao niti glavobolje, niti problema sa snagom i energijom! Najracionalnije objašnjenje je da sam imao optimalnu aklimatizaciju i temeljite fizičke pripreme. Ali sam zato imao problema sa fiziološkim potrebama koje su postale gotovo neizdržljive. Još ispod South Summit i neposredno prije vrha bio sam našao zgodna mjesta da to obavim, ali me je Aarita preklinjao da se suzdržim: Sagarmatha je njihova Sveta planina! Konačno na Balconyu, nakon gotovo 15 sati suzdržavanja, zavukao sam se iza grebena, i rasteretio se. Neopisivo olakšanje! Međutim, otvarači na odijelu su bili zaleđeni i uspio sam ih otvoriti tek golim rukama. Plastificirana površina kombinezona bila je "pakleno" hladna. Da, upravo tako - pakleno, jer prelazeći golim prstima preko te površine osjeća se samo da gori, prži, pali...
Sa Balconya se ulazi u kuloar koji direktno "pada" na South Col i C4. Velika većina klizi na dupetu jer više ne mogu hodati, prenemažu se i jauču unaokolo. Oprezno i lagano sam se spuštao niz uže, a oko mene je frcalo sitno kamenje i snijeg odronjen "klizačima". Zapazih čudnu "spodobu" sa lijeve strane, priđoh: Bilo je to dobro očuvano tijelo penjača, desna šaka sa kožom kao da je živa. Okrećući se prema stazi, u krajičku oka zapazih crnu kamenu gromadu od oko 20-tak kg (50lb) koja pada na mene. Uspjeh samo da jače stisnem šake oko užeta na kome sam bio i osjetih jak udarac ispod desnog pazuha. "Odletio" sam u zrak, tresnuo na zemlju, a dio "mog" kamena pogodio je Aaritu u lijevo koljeno (srećom, ostao je na nogama!), a veći dio jednog čovjeka u leđa, oborio ga i on je ne opirući se, u besvjesnom stanju otklizao gotovo do C4. Vidjeh da sam padom uspio razbiti i plastični 'izduvni' cilindar od sistema za kisik koji je visio na lijevoj naramenici na prsima. Međutim, izgleda da je imao svoju funkciju - unutra je bila neka kesica koja je još uvijek "disala". Druga veoma važna stvar je da od udarca nisam izgubio svijest i da nisam ispustio uže iz šaka, inače bih bio dole u C4 u komadima.
Dva dana kasnije u "bolnici" u BCu doktori su bez Rentgena dijagnosticirali lom rebra, a na dva mala prsta desne ruke pojavili su se plikovi, dobio sam lijekove i sve je sanirano za 3-4 dana.
C4 i South Col je po mnogima ulaz u Zonu Smrti gdje šanse da penjači dobiju HAPE i/ili HACE postaju naglašene. Teže prepoznatljivi simptomi HACE kao što su halucinacije, gubitak zdravog rezonovanja, dezorijentacija... su razlog što su uz ovo područje vezane mnoge nevjerovatne priče i dogodovštine, obično sa fatalnim posljedicama pa bih ga ja nazvao i Zonom Sumraka (Twilight Zone). A evo naše priče: U zoru narednog dana probudila su me neka dovikivanja, a onda su u šator ubacili polusmrznutog Gia: Gore, u kuloaru, pored njega je proletila neka žena (Poljakinja) - srećom, zaustavila se. Gia ju je gotovo 4 sata spuštao na užetu. Pojavile su se Sherpe da joj pomognu, a on se više nije mogao kretati. Pred zoru, neko ga je pokupio i evo - ubacio u šator! Preživjeti noć vani iznad 8.000m. Gia je prekaljeni himalajski vuk! 

56 dana provedena u Nepalu. Uz 3 dana letenja čini ukupno 59 dana trajanja ekspedicije.

Uspon na Everest počinje u Lukli na 2.840m - dakle, do vrha ima oko 6.000m. Ja sam u pristupu napravio čak 3 puta više: 18.000m. Tu je uspon na Island Peak, aklimatizacija... Uostalom, evo grafikona sa detaljima visine na kojoj sam boravio tokom 56 dana (3 dana sam letio do i iz Kathmandua). Sa vrha sam za dva dana bio u BCu, za naredna tri dana u Lukli, let u Kathmandu slijedećeg dana, a sutradan let za Phoenix gdje sam bio 27. maja nakon samo 8 dana.
Pišem ovaj tekst i gledam Olimpijske Igre iz Londona - i odmah paralela: Penjač u svojim naporima nema publiku da ga bodri, da navija za njega. Ako mu napori dodiju, on ne može tek tako odustati kao u drugim sportovima: Izaći sa atletske staze i otići na piće, iskočiti iz bazena i otići na burek, sići sa gimnastičke sprave i otići u kino... Ne, ako u svojim naporima želi odustati mora biti spreman vratiti se na početak puta, ali sada daleko umorniji i iscrpljeniji. Tako je i dosezanje vrha Everesta samo pola puta u grandioznom poduhvatu osvajanja Krova svijeta. Slijedi znatno opasniji povratak!
Još uvijek mi je i biće još zadugo pred očima neviđeni žar u očima ljudi na vrhu Everesta (kada bi im uspio uhvatiti pogled). Sve su to ljudi nemirne duše, željni izazova, ljudi koje malo ko razumije. Sa maskama na licu, kao piloti, na blizu 9km. U stvari, na ovoj visini se i mogu vidjeti samo avioni, ali se i oni drže podalje od ove grupe "ludaka", da ne budem grub - od ove grupe "ekscentričnih ljudi". Ipak, budimo iskreni: oduvijek je bilo ljudi koji su težili onom neistraženom, nedokučenom, nije im nedostajalo hrabrosti, nisu se mirili sa nemogućim, prenebregavali su sve opasnosti, ponekad gotovo bezglavo težili svome cilju. Konačno, ljudi slični njima su i doveli ovo čovječanstvo u stanje u kome ono ima malo tajni, vukli ljudsku rasu naprijed, otkrivali tajne na putu napretka.
Ali, ima tu još "nešto": Kod svakog od ovih "summitera" ima nešto što ih motiviše do neslućenih razmjera, nešto što ih tjera da probiju mnoge svoje limite, nešto što je iznad "obične" želje da se bude na najvišoj tačci svijeta, to "nešto" je različito od penjača do penjača. A šta je to bilo u mom slučaju? Šta me je "tjeralo" da se "ubijam" treninzima i u jednom danu izlazim po 7 puta na istu planinu, ili po 3 puta na jedan od najvećih vrhova Arizone, ili konačno, motiviralo da probijem sve svoje rekorde i savladam nedoživljene napore i stravičnu hladnoću negostoljubivog Everesta. To, kao i znatno više detalja o ovom nesvakidašnjem usponu, a i iz moje cijelokupne karijere možete naći u mojoj knjizi: "Moj put od Peruna do Everesta" koja je u pripremi i pojaviće se uskoro na tržištu.
I opet jedan veliki problem: Kako predočiti šta se sve događalo tokom 53 godine moga bavljenja planinarstvom, alpinizmom, visokogorstvom, ekspedicionizmom, previše čak i za jednu knjigu. No, moram li to reći - ja volim izazove! Na kraju želim izraziti svoju iskrenu zahvalnost mojoj supruzi i kćerci, odanim i strpljivim učesnicima u mojim brojnim avanturama. Svjestan sam da nije lako sjediti kući i iščekivati, pa ih nastojim obradovati radosnim vijestima. A ova posljednja vijest ih je naprosto oduševila. Uostalom, vidi se to i na ovim TV video klipovima na: Arizona Family.com i Arizona Central.com
Izaći na najvišu planinu svijeta za svakog planinara predstavlja nešto posebno - predstavlja krunu karijere. U takvim okolnostima, ne mogu a da se ne sjetim svojih prvih koraka u planini i ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u meni. Prije svih to je moj otac koji me je još prije osnovne škole vodio po bosanskim planinama. Volio je prirodu kao rijetko ko. Uživao je u cvrkutu ptica, svakom rascvjetalom cvijetu, a naročito u žuboru bistrih planinskih izvora i potoka. Od oca sam naučio kako se voli i uživa u prirodi, naročito u planinama.
Od Drage Entrauta, doajena bosanskog planinarstva, sam naučio kako uživati u planinama pod snijegom, posebno na skijama i biti gospodar bijelih prostranstava.
Od Faruka Zahirovića - Brace, iskusnog alpiniste punog lucidnih rješenja kojima je znao riješiti mnoge, naizgled nerješive probleme u planini, sam naučio kako se snaći u neočekivanim situacijama u planini.
Od Rašida Mulahusića - Miše, nenadmašnog instruktora Sarajevske škole alpinizma, čije je elegantno penjanje u stijeni pomalo ličilo na ples, naučio sam kako se penje u stijeni uz minimalnu upotrebu snage i energije.
Od Muhameda Šišića, prekaljenog visokogorca i zaljubljenika planinarske fotografije, sam naučio kako naći pravi ugao za dobar snimak planine, te da ponekad vrijedi odvojiti vrijeme od uspona za snimak za pamćenje.
Od Alirizaha Vatrenjaka, čovjeka koji je srastao sa planinom i zna da živi SA planinom, sam naučio kako se ponašati u planini, ne prkoseći strašnim prirodnim silama.
Sretan sam što sam imao ovakve "učitelje" i vjerujem da bi bez njihovih "lekcija" teško izašao na krov svijeta. Dio znanja svakog od njih zasigurno je utkan u moj uspjeh. Na kraju, znatno više slika sa ove neponovljive ture možete naći na SmugMug/BH Radio/Everst 2012.

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline