Himalajski gorostasi viđeni iz aviona za Lhasu. Sa lijeva: Cho Oyu (8.201m), Everest (8.850m), Makalu (8.463m)

Dugogodišnja želja Bosanaca Zijaha Kurtovića, Fikreta Karačića i Naima Logića da iznesu zastavu svoje domovine na Cho Oyu (8.201m) ostala je neostvarena. Ovoga puta protiv njih se urotilo loše vrijeme. Naim Logić nije se pomirio sa takvim ishodom. Ovu uzbudljivu himalajsku avanturu objavićemo u dva nastavka.

Teško je zamisliti pejsaž koji na čovjeka ostavlja snažniji utisak nego što to čine Himalaji. Ovo gorje mnogi nazivaju i "Krovom svijeta" jer predstavlja najveći planinski lanac na planeti, koji razdvaja Indijski potkontinent od Tibetskog platoa. Najveće planine svijeta smještene su upravo ovdje - recimo one visoke preko 8.000 metara, svih 14 nalazi se u Himalaji.
Ideja o iznošenju bosanske zastave na jedan od takvih 8-tisućnjaka, vrh viši od 8.000 metara, stara je na desetine godina. To je bio i prvenstveni cilj odlaska u Himalaje nas trojice Bosanaca, agresijom na BiH razbacanih po svijetu: Zijah Kurtović rodom iz Breze, a trenutno živi u Chicagu, Fikret Karačić iz Sarajeva, živi u Vancouveru, BC Canada, a ja živim u Phoenixu, Arizona i rodom sam iz Sarajeva.
Sretna je okolnost da smo sebi mogli priuštiti duga putovanja i zajedničke izlete u planine u potrazi za lijepim, nepoznatim i uzbudljivim - strast koja nije ni malo manja sada nego što je bila u našim mladim danima prije 30-tak godina kada smo se i upoznali.
Organizovali smo se u NABMA - North American Bosnian Mountaineering Association i otkako smo prije 2-3 godine ponovo uspostavili kontakt, svu svoju dosadašnju aktivnost posvetili smo tom cilju. Trenirali smo uporno i konstantno. Prije dvije godine napravili smo uspješan uspon na Aconcaguu (6.962m) u Argentini. Aconcagua je najviša planina zapadne hemisfere i najveća planina izvan masiva Himalaja. (https://planinarenje.ba/planinarske-ture/ekspedicije/1485-aconcagua-6962-m)
Obzirom da je svakome od nas to trebao biti prvi 8-tisućnjak, izbor je pao na, po mnogima, tehnički najjednostavniji Cho Oyu. Ovaj vrh sa visinom 8.201 metar šesti je vrh po visini iza Everesta koji je visok 8.850 metara, a udaljen od njega svega 28 kilometara na sjeverozapad, na samoj kinesko-nepalskoj granici.

Lhasa (3.650m) - Potala manastir, najsvetije mjesto Tibeta

Za organizatora uspona odabrali smo IMG (International Mountain Guides). Nas 24, od čega 4 trekkera, okupilo se 23. augusta u Hotelu Tibet u Lazimpatu, u Kathmanduu u Nepalu. Pristup planini planiran je sa sjevera - sa tibetanske strane. Nakon svega 2 dana boravka u Kathmanduu, avionom smo se prebacili u Lhasu, glavni grad Tibeta. Tibet je široka planinska oblast sjeverno od Himalaja sa prosječnom visinom od 4.500 metara. Tibet je pod kontrolom Kine, a oficijelni naziv je "Autonomno Područje Tibet".
Pripadnost Tibeta Narodnoj Republici Kini je osporeno. Prema procjeni tibetanske Vlade u egzilu u Tibetu danas živi 6 miliona Tibetanaca i oko 7,5 miliona Kineza. Kroz jaku kolonizaciju od strane Kine broj netibetanaca u urbanim dijelovima Tibeta raste vrlo brzo. U svim gradovima Tibeta su već danas većina stanovnika Kinezi. Prema njihovim navodima jake kineske represivne mjere pobile su već oko milion Tibetanaca.
Kineska vlada investira milijarde dolara u infrastrukturu Tibeta. Od jula prošle godine u funkciji je Panhimalajska željeznica kojom je postojeća kineska željeznička mreža produžena za 1.150 km da bi prelazeći prevoje od čak 5.180 metara dosegnula glavni grad Tibeta Lhasu na 3.650 metara nadmorske visine. Vlada je u prugu uložila više od 4 milijarde dolara nebi li pospješila integraciju Tibeta sa Kinom, što kineskim vlastima ne uspijeva od 1951. godine, kada je Tibet okupiran.
Tibetanska religija je dio budizma, znana kao lamaizam. Najpoznatiji i najsvetiji budistički religiozni objekat je Potala manastir koji se nalazi u Lhasi i koji je donedavno bio sjedište Dalaj Lame. Potala je monumentalan objekat - sa svojih 13 spratova visok je 116 metara, izdiže se preko 300 metara iznad doline i dominira gradom. Politički i religiozni lider Tibeta je 14-ti Dalaj Lama koji živi u egzilu u Dharamsala, India. Dalaj Lama se najčešće prevodi kao "duhovni vođa", mada "Dalaj" znači "okean" na mongolskom, a "Lama" je "guru" na tibetanskom.

Shigatse (3.840m) - Manastir Tashilhunpo sa najvećom statuom Buddhe na svijetu

U Lhasi, gradu od 255.000 stanovnika, smo proveli 2 dana, u Hotelu Himalaja. Pansion je bio iznenađujućih $120. Zanimljiv je 4-cifreni broj sobe gdje je prvi broj - broj hotela u gradu, drugi - broj sprata u hotelu, a posljednja dva - broj sobe na spratu. Isto tako na cestama su oznake kilometara koji predstavljaju udaljenost od glavnog grada Pekinga.
Grad Lhasa je urbaniziran po pravilima velikih i moćnih država, kakva je i Kina: Veliki trgovi i parkovi, široki i ravni bulevari, nova moderna željeznica, široke i asfaltirane prilazne ceste, upravo otvoreni 2 km dugački tunel, čime je pristup aerodromu duplo brži. Sve djeluje monumentalno čime Kina nastoji da pokaže svu svoju moć, a naredne ljetne Olimpijske igre dale su velikog impulsa uljepšavanju svega u Kini.
Turizam je u Tibetu trenutno u velikom zamahu. Osim Potale posjetili smo i Jokhang manastir - impresivnu 4-spratnu građevinu sa puno pozlaćene bronze. Tokom cijelog dana manastir je opsjednut budističkim vjernicima.
Naredna 2 dana proveli smo u drugom gradu po veličini, Shigatseu, sa 80.000 stanovnika na 3.840 metara, udaljenom oko 250 km jugozapadno od Lhase. Odsjeli smo u Hotelu Orhideja (pansion $52) u neposrednoj blizini drugog po važnosti budističkog manastira Tashilhunpo. Glavna znamenitost manastira je gigantska (najveća na svijetu) statua Buddhe visoka 26.2 metra, pozlaćena sa 274 kg zlata.
U Shigatseu smo napravili i prvu aklimatizacionu turu na brdo iznad manastira, savladavši oko 410 metara i dosegnuvši vrh na 4.322 metra. Tibet je siromašna zemlja čijom privredom dominira poljoprivreda. Kineska vlada je izuzela Tibetance od plaćanja bilo kakvih taksi državi, a kadar koji radi u državnim službama ima druge najveće plate u državi, odmah iza Pekinga.

Tingri (4.380m) - grad pasa. Ishodišna tačka za pristupe Everestu i Cho Oyuu

Produžavajući naš put džipovima narednih 250 km na jugozapad stigli smo u Tingri - grad pasa. Tingri je mali "grad" na 4.380 metara, sa 520 stanovnika, a vjerujem znatno više pasa. Ti mnogobrojni psi često su ujedali turiste tako da su nas organizatori prvo učili kako da se odbranimo u takvim situacijama (po sistemu - Posegni dolje za kamenom). A turisti su gotovo po pravilu alpinisti i Sherpasi, jer Tingri je ishodišna tačka za pristupe Mt Everestu (BC udaljen oko 60 km) i Cho Oyuu (ABC udaljen oko 50 km).
Ove godine sezona monsuna je bila dugotrajna i još uvijek je trajala tako da smo često imali jake kiše koje su odnijele i 2 mosta na našem putu. Kažu da su pogledi na Makalu, Everest, Lotse i Cho Oyu iz Tingria spektakularni - mi nismo ništa vidjeli osim teških provala oblaka. Ipak, u to smo se uvjerili u povratku, kojom prilikom smo imali vedar dan.
Tingri je nekada bilo važno trgovačko mjesto gdje su Sherpasi iz Nepala razmjenjivali rižu, žitarice i željezo za tibetansku so, vunu i stoku. Koristili su se planinski prevoji Lakpa La (5.220 m) do Tsangpo Valley i Nangpa La (5.741 m) do Khumbu Valley. I ovdje smo napravili aklimatizacionu turu savladavši 340 metara. Proveli smo 2 dana u novom hotelu. Cijena pansiona mi nije poznata, ali znam da je cijena benzina $0.69 po litru ili $2.60 po galonu, što je jeftinije nego u USA.
U Tingriu je i kasarna kineske armije. Trenutno se privodi kraju asfaltiranje puta (odvaja se nekoliko km prije Tingria) do Baznog kampa Everesta na 5.200 metara u Rongbuk dolini, gdje se nalazi i čuveni budistički manastir - najviši na svijetu. Organizatori Ljetne olimpijade u Pekingu 2008. planiraju da olimpijska baklja izađe i na Mt Everest. Put se odvaja od jedinog međunarodnog puta koji vodi do glavnog grada Nepala, Kathmandua, i kojim smo mi prošli. Preostalih oko 200 km na tom putu od Tingria do granice sa Nepalom: Zhangbu (Kina) - Kodari (Nepal) na Mostu Prijateljstva na rijeci Bhote Koshi, trebao bi da se asfaltira do kraja naredne godine.

Konačno sunčan dan u BC-u (4.877m). U pozadini Cho Oyu (8.201m)

Cho Oyu je prvi put osvojila austrijska ekspedicija (1954.god.) penjući se kroz sjevero-zapadnu stijenu, sa tibetanske strane. Vrh je osvojen još samo dva puta (1958.god. i 1964.god.) prije nego što su Kinezi zatvorili granicu za strane ekspedicije. Poslije otvaranja granice (1980.god.), Cho Oyu je ispenjan mnogo puta. Vrh je tehnički siguran i lagan za uspon, osim dvije kratke dionice 15-20m nagiba 65-70 stepeni. Na tibetanskom jeziku Cho Oyu znači Tirkizno Božanstvo.
Od Tingria džipovima smo se prebacili narednih 38 kilometara do BC (BC - Base Camp) na 4.877 metara. Naredna 34 dana bili smo orjentisani samo na vlastite noge - na neki način bili smo odvojeni od civilizacije. Tu smo upoznali našeg budućeg kuhara i većinu Sherpasa koji će nam pomagati u usponu. Naki od njih su već bili u planini radeći na postavljanju fiksnih užadi. Zanimljivo je da je njih 40 imalo 83 pojedinačna pristupa vrhu Everesta. Dakle, prilično iskusan i brojan tim.
No, i nas je bilo 40 penjača: osim našeg međunarodnog tima u kome su bili Amerikanci, Kanađani, Australijanci, Novozelanđani, Englezi, Meksikanci, Rumuni i Bosanci, tu je bio i ženski singapurski tim, muški singapurski tim i austrijski tim. O svima nama brinuo se Great Escapes Trekking, lokalni partner IMG-a koji su formirali Sherpa tim i organizovali svu logistiku u Nepalu i Kini. Za potrebe kuhinje, na primjer, bilo je nabavljeno 3.000 jaja, 4 ovce, 2 jakova buta... Kuhinja i trpezarija, te sva hrana i oprema već je bila u Isturenom baznom kampu (ABC - Advanced Base Camp). Isto tako, gore je bio i ženski singapurski tim.
U BC-u smo proveli 2 dana i napravili još jednu aklimatizacionu turu - savladali oko 370 metara da bismo izašli na 5.250 metara. 14-tog dana ekspedicije, za oko 3 sata hoda, prebacili smo se u Međukamp (IC - Intermediate Camp) na 5.370 metara, gdje smo proveli samo jednu noć.

U IC-u (5.370m) smo proveli samo jednu noć

Sa penjanjem na veće visine koncentracija kisika u vazduhu sve se više smanjuje - kisika, koji život znači. Na primjer, u odnosu na vazduh na nivou mora, vazduh na 3.000m visine ima 68% kisika, na 5.500m 50% ili upola manje kisika nego na nivou mora, a na vrhovima 8-tisućnjaka otprilike trećinu. Na vrhu Cho Oyu vazduh ima 35% kisika, a na Everestu 34% kisika od onog na nivou mora.
Život na visinama preko 8.000 metara je nemoguć, jer obnavljanje i regeneracija ćelija u čovjekovom organizmu u takvim uslovima više nije izvediva. Ćelije odumiru, što je prirodan proces, ali se nove ne mogu regenerirati. Sasvim je razumljivo što se te visine nazivaju "zona smrti". Na tim visinama strogo se preporučuje za 99% ljudi upotreba dodatnog kisika prethodno komprimiranog u bocama. Takve boce i mi smo imali pripremljene. Ispostavilo se da je za bolju aklimatizaciju od presudne važnosti unositi što više tečnosti u organizam, jer dehidrirano tijelo postaje slabije, podložnije visinskoj bolesti, a i smrzavanju.
Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na velikoj nadmorskoj visini, kao što su: glavobolja, gubitak apetita, mučnina... Ponašanje čovjeka na velikoj visini u atmosferi drastično razrijeđenog zraka je izuzetno kompleksan fenomen i nepredvidljiv za svakog pojedinca. Ljudskom organizmu treba vremena da se navikne, ili pokuša navići, na takve ekstremne uslove. Najnovija istraživanja, međutim, pokazuju da je za dostizanje ekstreminh visina od presudne važnosti čovjekov genetski kod. Drugim riječima, ukoliko čovjekov organizam nije "predodređen" za takve abnormalne uslove čak ni izuzetna fizička pripremljenost, koja se podrazumijeva, ne može probiti te granice.
Sa penjanjem na veće visine pitanje fizičke izdržljivosti sve se više prebacuje na pitanje mentalne snage i izdržljivosti, te razumijevanja vlastitih sposobnosti. Jer sa svakim metrom napredovanja vlastito tijelo šalje sve jače i jače poruke: "Okreni se! Dosta je više! Spasi me ovih napora!"

Cho Oyu - ABC (5.625m). Jakovi i najkraći put do Nepala - Nangpa La (5.741m)

Iz IC-a mi smo se za 3.5 sata hoda prebacili u ABC na 5.625 metara, što će biti naš dom narednih mjesec dana. Naše transportne vreće iz BC-a (svako je imao po dvije) transportovalo je 50 jakova.
Jak je snažna, izdržljiva životinja slična volu i može se naći širom himalajskog regiona. Razlikuju se od volova po dugačkoj dlaci koja ih štiti od hladnoće. Ime jak se odnosi na mušku životinju. Ženska verzija se naziva nak. Ukrštanjem jaka sa govedom dobija se mješanac koji se naziva zho. Tajna jakova je u njihovom ljepljivom znoju kojim je impregnirana tanka, gusta dlaka ispod vidljive dugačke dlake i predstavlja dodatnu izolaciju od hladnoće. Na taj način mogu da prežive i temperature do -40 stepeni. U jesen, nakon monsuna, jakovi mogu ponijeti do 70kg tereta, a u proljeće, nakon zime - prije monsuna, do 50kg.
Lokalno stanovništvo koristi sve od jaka: meso, kožu, dlaku, rogove, pa čak i izmet za loženje. Njihovo mlijeko sadrži 5-7% masnoće i od njega se često pravi sir: churpi. Za razliku od goveda koja mogu mukati, jakovi to ne mogu - mogu samo roktati.
Osim mnogobrojnih pripitomljenih jakova postoje još i malobrojni divlji jakovi. Tibetanci ih nazivaju drong. Jakovi žive u krdima od po 10 do 30 na velikim himalajskim visinama između 3.200 i 5.400 metara (granica vegetacije) kakav je ustvari cijeli Tibet. Računa se da trenutno ima oko 12 miliona divljih jakova. Hrane se travom, lišajevima i sličnim biljkama. Divlji jakovi mogu narasti i do 2 metra i 1.200 kg težine - pitomi su upola manji. 

Preko morene ka Cho Oyu C1

8-tisućnjaci su grandiozne planine i za pristup na njih potrebni su dani i dani penjanja, te se u podnožju planine obično napravi Bazni kamp - BC. Prilikom uspona izadje se na prvi Kamp - C1 (usput iznesu šatori i oprema za kamp i daljnje napredovanje) i vrati nazad u BC. Nakon par dana odmora izađe se ponovo na C1 i prenoći. Naredni dan krene se stotinjak metara ka drugom Kampu - C2 te vrati nazad u BC, itd... To je naporan i dugotrajan proces tzv. aklimatizacije. Cilj je postepenim napredovanjem ostaviti ljudskom organizmu dovoljno vremena da se navikne na nove uslove, uslove razrijeđenog zraka.
Pokazalo se da process aklimatizacije lakše podnose stariji ljudi, jer organizam vremenom "nauči" da se lakše prilagodi novim uslovima, i žene, jer prirodno posjeduju jači nagon za preživljavanje zbog svoje evolucijske funkcije. Nije zato čudo što je u našem timu bilo iznenađujuće puno žena, a u isto vrijeme je i ženski tim iz Hrvatske pokušavao osvojiti Cho Oyu.
Zbog lošeg vremena tek smo treći dan krenuli ka C1. Za 5 sati savladali smo 725 metara i izašli na C1 na 6.350 metara. Prvih 3 sata ide se preko glečerske morene i slabo dobija na visini, a završna 2 sata savladava se oko 500 metara strme kamenite padine. C1 se nalazi gotovo na samom grebenu tako da se do njega ponekad može doći i u laganim trekking cipelama. Isti dan smo se vratili u ABC. Za povratak nam je trebalo oko 3 sata hoda.
Naredna 3 dana proveli smo u ABCu. Jedan od tih dana bio je posvećen Puja Ceremony. Puja (pudža) je u stvari religiozni ritual kojom prilikom se moli i iskazuje respekt prema bogovima kojima se prinose razni pokloni u ime traženja blagoslova za naredni uspon na planinu. Bez te ceremonije i božjeg blagoslova Sherpasi neće da se upuštaju u veće zahvate na planini.

Cho Oyu - C1 (6.350m)

Dvadeset drugog dana krenuli smo ponovo na C1, ali ovoga puta poprilično natovareni - nosili smo plastične cipele, penjačku opremu, hranu... tako da nam je trebalo 7 sati hoda. Naredni dan smo za oko 2 sata izašli pod serak (ice cliff) na oko 6.700 metara. Vratili smo se u C1, ostavili sve što nam neće trebati za povratak i nakon 3 sata bili ponovo u ABC.
Ponovo je slijedilo 3 dana odmora u ABC sa nimalo ugodnim vremenom. Gotovo svako jutro trebalo je raščistiti snijeg da bi se moglo izaći iz šatora i normalno hodati po kampu. 27-og dana ponovo smo krenuli ka C1, ali ovaj puta sa ciljem C2. I ovoga puta bili smo poprilično natovareni jer smo nosili opremu koja će nam trebati za juriš na vrh, a i znatno više hrane jer smo planirali ostati duže. Za 5 sati uspona bili smo na C1, gdje smo i prenoćili.

Cho Oyu - Serak na putu ka C2

Narednog dana za 8 sati uspona preko dva seraka bili smo na C2 na visini od oko 7.130 metara. Ubrzo je stigao i Zijo, a potom i Fiko. Bili smo zadovoljni - svetrojici nam je to bio visinski rekord. Po prvi puta sam obukao odijelo od paperja iz jednog dijela (probati ga u Arizoni u augustu kada sam se odlučio da ga kupim bilo je vrlo opasno) - bilo je izuzetno ugodno i ubrzo sam zaspao pokrivši se vrećom za spavanje.
Predveče je bilo počelo da duva sa snijegom. Ujutro je bilo vedro, vjetrovito i hladno (oko -20 stepeni) sa blizu metra novog snijega. Prvobitni plan je bio krenuti par stotina metara ka C3, ali zbog ovolikog snijega i brige oko eventualnih lavina u povratku, krenuli smo odmah nazad. Za 4 sata bili smo na C1 gdje smo prenoćili. Naredni dan za 3 sata bili smo ponovo u ABC-u. Sada se trebalo odmoriti za završni juriš na vrh. Po "optimalnom" planu IMG-a za to nam je bilo potrebno 5 dana. 4 djevojke iz singapurskog tima su se upravo vratile iz Nilama, grada zapadno od Tingria, gdje su provele prethodna 3 dana ne bi li se što bolje odmorile za završni juriš na vrh. Naredno jutro su krenule ka vrhu gdje su četvrtog dana i izašle. Slavlje u ABCu - izgleda da smo i mi blizu takvog uspjeha.
I odmah pitanje - da li ću moći izdržati uslove na preko 8.000 metara? Do sada sam bio zadovoljan. Malu vrtoglavicu osjećao sam sat nakon slijetanja u Lhasu i imao prvih 5-6 dana u ABC-u čudne, mogu čak reći morbidne snove. Zanimljivo, mogao sam i spavati znatno duže - čak i po 12 sati. Međutim, već naredni dan vrijeme se pokvarilo tako smo se umjesto 5 "odmarali" čak 8 dana. Te dane "odmora" u ABC-u smo koristili za obilaske kampova drugih ekspedicija. Najčešće smo išli u kamp hrvatskih penjačica. Njihov tehnički vođa bio je Darko Berljak koga sam upoznao još prije više od 30 godina. Ovo mu je bio 29. boravak u Himalaji - najčešće u ulozi vođe ekspedicija. Osim toga, imali su i najbolju kafu u ABC-u, u kome je ove godine boravilo oko 400 ljudi.

Cho Oyu - povratak iz C2 (7.130m) nakon burne noći sa snijegom i vjetrom. U pozadini Shishapangma (8.013m).

Konačno, mi smo tek nakon 38 dana aklimatizacije krenuli ka vrhu. Prije 3 dana vjetar nam je odnio šator sa C1. Nadajmo se da nije onaj sa našom opremom. I dalje je bilo vjetrovito, a prognoza vremena koju smo putem interneta dobijali iz "pouzdanih" izvora je govorila da će sutra vjetar biti najjači. Međutim, vremena za čekanje nije bilo, a htjeli smo da budemo u što boljoj poziciji kada se vrijeme smiri. Ponovo nam je trebalo 5 sati da izađemo na C1 gdje nas je na grebenu dočekao orkanski vjetar. Bilo je teško spavati jer su udari vjetra bili tako jaki da su savijali šator skroz do naših lica. Imali smo osjećaj da nas neko udara i šamara bokserskim vrećama.
Ujutro je prva informacija bila da se spremimo jer krećemo oko 9 ka C2?!! Nedugo zatim nova vijest - ostajemo na C1 do sutra. Ta me je vijest pomalo smirila jer mi je izgledala najlogičnija. Malo iza toga udari vjetra pocijepali su gornji dio Zijinog i mog šatora.
Oko 10 sati nova vijest - povlačimo se, dolazi novo nevrijeme, kupimo sve stvari . Nas nekolicina iskusnijih je negodovala, ali nije bilo koristi. Šerpasi su odmah počeli demontirati šatore i snositi boce sa kisikom. U meni je sve vrilo od nezadovoljstva. Smatrao sam da je to nepravilna i ishitrena odluka. Prisjećao sam se uspona na Khan Tengri (7.010m) 1991. godine kada zbog jakog vjetra nas četvero iskusnih alpinista nismo uspjevali postaviti šator na vršnom grebenu ili prije dvije godine i uspona na Akonkagvu (6.962m) kada me je u dugačkoj traverzi do Canalete pod samim vrhom jaki, prodorni, hladni vjetar šibao vise od 5 sati, ali sam na oba vrha ipak izašao.
Ipak, bili smo članovi velike međunarodne ekspedicije sa velikom i organizovanom logistikom. Ekspedicija je mogla trajati maksimalno 49 dana i bio je utvrđen najkasniji datum dolaska 100-njak jakova da transportuju kamp u dolinu. Ti datumi se, navodno, nisu smjeli probiti?!!
A, dolazi i novo nevrijeme...

Cho Oyu - C1 (6.350m). Snažan vjetar pocijepao nam je šator kao da je od papira

Bio sam u ABC-u već u 3 sata. Članovi našeg tima silazili su do kasno u noć. Sherpasi su već predveče snijeli svu opremu. Vođa ekspedicije, Mike Hamill ponovio mi je da, nažalost, dolazi novo nevrijeme.
Sutradan vjetra gotovo i nije bilo, ali bilo je još maglovito i oblačno. Na moj ponovni upit, Mike je odgovorio isto - dolazi novo nevrijeme! Ali me nije "smio" ni pogledati u oči. Očigledno, nešto nije bilo u redu. Kada se predveče razvedrilo, a u jutro 1. oktobra osvanuo kristalno čist dan i meni je sve bilo "kristalno" jasno. Mike se više nije dao vidjeti. Pojavio se naredni dan sa izvještajem na dvije stranice u kome je opravdavao svoju odluku o prekidu uspona. Naravno, tu nije bilo govora ni o kakvom nadolazećem nevremenu. Bilo je zaista frustrirajuće i gotovo bolno naredna dva dana teleskopom pratiti na desetine penjača kako izlazi na vrh Cho Oyua koji se kupao u suncu.
Vedro je bilo sva 3 naredna dana, koliko je bilo u našem vidokrugu. Među tim uspješnim penjačima bilo je i 5 članica ženske hrvatske ekspedicije. Njihovi Sherpasi, iako njih samo 4, su izgleda bili iskusniji i postavili šatore, na prvi pogled, na isturenija mjesta, ali se pokazalo - mjesta bezbjednija od vjetra. Ostali su tog 29. septembra na C1 bez posljedica. Konačno, imale su iskusnijeg i strpljivijeg vođu.
Da rezimiram: Ukupno sam za 60 sati hoda savladao oko 6.400 metara uspona i pri tome izgubio oko 5 kg na težini. Za gubitke živaca teško je naći vagu, jer su tone u pitanju.
A onda se u meni probudila vječna alpinistička želja da pokušam ispenjati Ama Dablam, vrh visok 6.856 metara, 20-tak km jugoistočno od Cho Oyua i svega nekoliko km južno od Everesta u Nepalu. To će, nadam se, biti predmet naredne reportaže.
U Kathmandu smo se vratili jedinim putem koji u tom području silazi niz Himalaja. Put je makadamski, ali se zadnjih 100-njak km upravo rekonstruiše. Može se voziti samo noću, jer se danju put radi. Ta vožnja noću po razrovanom putu, strmoglavim liticama i uz provalu oblaka ravna je horor filmu. 

Rafting niz Bhote Koshi River u Nepalu

Vratili smo se u Kathmandu gdje sam proveo 3 dana od kojih sam jedan dan otišao na cjelodnevni rafting niz glečersku rijeku Bhote Koshi - ocjena težine 4+ (od maksimalno 6) - fantastičan doživljaj. Bhote Koshi je konstantno strma glečerska rijeka, puna izazova. Dovoljno je reći da je 3 člana posade ispalo iz čamca prilikom raftinga kroz neukrotive valove. Bothe Koshi izvire iz glečera Shishapangme (8.013m).
Još jedna osobenost kineskog centralnog sistema: na granici sa Nepalom sat se pomjera za cijelih 2:15 minuta, jer se vrijeme u cijeloj Kini računa prema Pekingu, koji je daleko istočno od Tibeta.
Nepal se nalazi stisnut između dvije najmnogoljudnije države na svijetu: Indije na jugu i Kine na sjeveru. Nepal je dom dvije najveće svjetske religije, Hinduizma i Budizma, koje koegzistiraju u harmoniji. Tu je svoje utočište našlo više od 30 etničkih grupa sa isto toliko jezika i dijalekata. Takva egzotična zemlja, puna kontrasta, pravi je magnet za hiljade turista širom svijeta i predstavlja pravi raj za turiste.
Kathmandu ima oko 3 miliona stanovnika i nalazi se na 1.355 metara nad morem. Kathmandu je fascinantan spoj prepunih bazara, susretljivih i srdačnih ljudi, hramova i svetilišta u mješavini stare, kolonijalne i moderne arhitekture. Saobraćaj u Kathmanduu je nešto što me se posebno dojmilo. Na prvi pogled, vožnja lijevom stranom, izuzetno uske ulice, vrlo rijetki semafori - odaje utisak da se radi o opštem saobraćajnom haosu. Međutim, nakon dužeg boravka dolazi se do zaključka da je taj haos ipak "organizovan". Uostalom, vrlo se rijetko mogu vidjeti saobraćajni udesi. Ono što naročito plijeni je predusretljivost i prostodušnost stanovnika Kathmandua. 

Kathmandu - Monkey Temple i budistički hram Boudhanath Stupa

O čarobnoj privlačnosti Kathmandua možda najbolje govori ova pjesma:

Kada sva srca postanu gluha, i sa njima tvoje sopstveno
- postoji put u Kathmandu.
Kada se svi putevi zatvore, izgubiš prijatelja i svi koje voliš napuste te
- postoji put u Kathmandu.
Kada sve prođe, nestane, vjetar jave razvije snove, i kad pomisliš da nade nema
- postoji put u Kathmandu.
Kad sunce hladnije postane i zvijezde nad tvojim nebom počnu da gasnu
- postoji put u Kathmandu.
I kada te ne bude više, ostaće tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvijezda.
Ime te zvijezde je - KATHMANDU.

Cho Oyu - Tirkizno božanstvo

Ovu, za Bosnu i Hercegovinu značajnu ekspediciju, pomogli su oni kojima je Bosna duboko u duši:
Bahra i Muhamed Turulja
Zineta i Mehmed Kozlica
Senaid Ahmetović i
Alma Gojković, vlasnica I & S Tax Servisa u Phoenix, Arizona.
Hvala im!
Na kraju, želim izraziti svoju istinsku zahvalnost mojoj supruzi i kćerci, odanim i strpljivim učesnicima u mojim mnogobrojnim avanturama. Svjestan sam toga da nije nimalo lako sjediti kući i iščekivati vijesti.