Pod Damavandom, 5671m: Adnan Adilović, vodič Reza, vodičev bratić, Ibrahim Avdić i Haris Bašić
Osjećaj pobjede briše i stavlja u zaborav sve teškoće i napore. Više ni sumpor nije tako oštar i zagušljiv. Na trenutak se i nebo zaplavilo. Damavand, 5671m, je osvojen!
Dosadni i neinteresantni dio puta koji nas je doveo do polazne tačke u Rheineu, 80 km sjeverno od Teherana, ću preskočiiti. Let avionom, cjenkanje sa taksistima u Teheranu je čista klasika. U Rheineu smo izvršili posljednje pripreme i nakon sat vožnje Jeep-om stižemo na 3020 m.
Ekipa: Adnan Adilović, Ibrahim Avdić, čije poznavanje Farsi (perzijskog) jezika će nam dobro doći jer je ovdje poznavanje engleskog jezika veoma oskudno i ja, Haris Bašić, najnestrpljiviji da se završi sa slikanjem i krene prema baznom logoru na visini od 4230 m.
Reza, naš Vodič (moram napisati "Vodič" velikim slovom) je zaista velik, profesionalac i čovjek. Kasnije, gore visoko ćemo shvatiti njegovu veličinu i požrtvovanost. Uz njega je dječak od 14 godina. To je od Rezinog brata sin. Dječak uči vještine penjanja na Damavand i vidimo ga kao budućeg vodiča. Njegova dostignuta visina je negdje oko 5000 m. Krenuo je sa nama da ispenje i sam vrh, no nije mu se dalo jer je Damavand bio negostoljubiv.
Gusvan saraj sa vrhom Damavand (5671m) u pozadini
Gusvan Saraj, bazni logor na 3000 m, nije samo logor za planinare i alpiniste. Na toj visini ima jedna mala skupina Iranaca koji tu normalno žive i čuvaju stoku. Za Iran, koji u nazivu ima "Islamska Republika", je potreba da ima i džamiju na toj visini. Ovdje visoko na obroncima Damavanda, prošaranim jarkocrvenim makovima, dominira ova sjajna, kupolasta forma džamije, koja je u nekom posebnom skladu sa ambijentom.
Pozadi su spavaone na čijem se krovu, u slučaju potrbe ili čisto zbog ugođaja, može i šator razapeti. Kad bih birao, radije bih šator razapeo na krovu. Ali pošto smo mi iz Bosne, onda smo imali privilegiju da spavamo i da se odmaramo u džamiji i pored jasnog natpisa da je spavanje u džamiji zabranjeno. Od iranca, koji se vjerovatno brine o džamiji, dobili smo dopuštenje da malo prilegnemo.
Magareći karavan, sa "našim" magarcem na čelu, čeka gazdu da ga povede ka baznom logoru na 4230m
Sa desne strane džamije, gledajući prema vrhu, počinje staza koja vodi na drugi bazni logor na visini od 4230 m. Magarci su ovdje uobičajeno sredstvo za transport opreme, te smo i mi iznajmili jednog, naime, odavde magarci tegle, te se nužno razlikovati po tom pitanju. Bezbroj puta su oni prošli tom stazom i ko zna koliko tereta su iznijeli. Svaki komad tereta koji je zaseban, ruksak, šator ili bilo šta što je odvojeno od ruksaka ili ove bijele vreće naplaćuje se 5 eura. Cjenkanje se podrazumjeva, pošteno, pa ko koga...
Bazni logor na 4230 m
Elburz, lanac dužine oko 500 KM, sa svojim bezbrojnim vrhovima izmedju 4000 i preko 5000 m proteže se sjevernim Iranom i spušta se do Kaspijskog mora. Ovaj bazni logor (slika) se nalazi na 4230 m. Djeluje kao da se nalazi na vidikovcu. I zaista sa njega se pruža pogled na dolinu koja je na 3000 m i na visove koji svi prelaze 4500 m.
Građevina poluokruglog krova, vjerovatno zbog vjetra i snijega, je sklonište u koje se može smjestiti oko 30-ak planinara. Tu su i dva šatora Iranskog alpinističkog saveza u kojima borave čalnovi saveza koji su na dužnosti. Uvijek imaju vezu sa bazom u 80 km udaljenom Teheranu. Kada se nevrijeme navuklo na Damavand svaki sat su nas izvještavali o vremenskoj prognozi. Kod njih se može kupiti i hrana, primjerena toj visini. Ništa teško, uglavnom energetsko, riba , supe, sokovi... što dobro dođe. I mi smo kupovali, malo je skuplje, ali je podnošljivo.
Uobičajeni "nered" u baznom logoru na 4230m
Nakon tri sata uspona sa Gusvan Saraja, prionuli smo na posao i razapeli naš šator okićen našom zastavom, te transparentima naših sponzora. Zastava, te sponzori i mali plavi "dom" razbijaju ovu monotoniju od vulkanskog kamenja. Šator smo razapeli na jednoj maloj zemljanoj podlozi ograđenoj kamenjem. Tu uokolo ima jako mnogo površina pripremljenih za šatore. Obratite pažnju na dio slike desno gore, iznad šatora. Vide se takve dvije površine, a ima ih jako mnogo jer kada je sezona to bude puno.
U očekivanju povoljnijeg vremena. Na slici: Vodič Reza, Haris i Rezin rođak.
Kada smo krenuli sa Gusvan Saraja, sunce je pržilo, namazali smo se kremama i polako izašli na 4230m. Nevjerovatno je bilo kojom brzinom se vrijeme pokvarilo. Imali smo samo toliko vremena da šator razapnemo i ubacimo stvari unutra. Oluja je počela da dere svom žestinom. I evo Reze kada počinje njegova briga za nas. Moram priznati da se nešto posebno osjetilo već kada smo u Rheneu dogovarali njegovo angažovanje. Rheine se nalazi na visini od 2000 m i to oni zovu "1. shelter". Na 3020 m je "2. shelter", a ovaj na 4230 je "3 shelter". Tarifa za koju Reza radi je 100$ dnevno. U svakom njihovom biznisu je cjenkanje obavezno. Tu smo dogovarali prevoz džipom na 3000m, Rezinu tarifu, transport opreme na magarcima gore i dole i vodičke usluge, sve za cifru od 200$.
Sa pozicije Gusvan Saraja smo krenuli lagano za Rezom. Poslije nekih sat i po uspona, on je primjetio jednu grupu stranaca koji su krenuli prije nas. Rekao nam je da on ide njih da prestigne da nama zauzme mjesto u skloništu. Kada smo mi došli gore, bila je jedna velika grupa planinara, te smo mi odlučili da idemo pod šator. Nevrijeme se stalno kovitlalo, čas slabije čas jače. Reza je u jednoj takvoj pauzi došao u naš šator da nam napravi čaj. Nakon toga je pripremio i ručak. Dječak je uvijek bio uz njega, a mi smo ga stalno zvali da bude s nama, što mu je bilo zaista drago.
Final push! Zadnjih stotinjak metara pred rubom kratera
Pogledi uprti u vrh Damavanda. Oluja, pa opet oluja, pa opet... Do kada? Iz iranskog alpinističkog štaba loše prognoze. Narednih nekoliko dana neće biti promjene vremena. Počela se u nas uvlačiti zabrinutost. Kako se ulazilo dublje u noć oluja se pojačavala, šator samo što se ne razvali. Ledena kiša i snijeg se smjenjuju. Počela je i visinska da djeluje, osjeti se nedostatak kisika. Cijelo vrijeme oka nismo sklopili. Teška noć.
Ujutro dolazi Reza i pita kako smo. Bili smo neispavani i neraspoloženi. Magla se spustila do logora. Reza nas zove u sklonište. Odmah nam je napravio čaj, supu i pripremio jelo od ribe. Donosio nam je vodu i nije nas ni jednog trenutka ostavljao same. Vrijeme provodimo u odmoru, malo šetamo oko šatora, a pogled nam leti prema vrhu koji je stalno u magli. Prognoze i dalje nepovoljne. Šta da radimo. Odlučujemo čekati. Poslije podne tračak nade. Počelo se razvedravati, ali na kratko. Brzo su se ponovo navukli oblaci. Pravimo plan za ujutro. Iz iskustva je poznato da su najveće šanse uspon obaviti u jutarnjim satima. Reza daje savjete i pregleda šta ćemo ujutro ponijeti. Odbacuje sav suvišan teret, dozvoljava da, osim vjetrovki, kapa i rukavica nosimo samo litar vode, malo grožđica i foto aparat.
Krater vulkana Damavan. Kao da magla i nevrijeme nikad nisu ni postojali
Ustajemo u 4 sata. Ovu noć smo proveli mnogo bolje nego predhodnu. Bili smo naspavani. Cijelo sklonište je već bilo na nogama, svi se spremaju na uspon. U tišini se spremamo i mi i izlazimo. Vrijeme oblačno i maglovito, promjenljivo, ne obećava ali i ne prijeti. Još je noć. Po mraku krećemo lagano za Rezom. Korak kratak, težak.., idemo u koloni samo nas četvero. Dječak se vratio kući zbog oluje. Nije mu se dalo, a imao je veliku želju da ide sa nama. Počelo je svitati i vidimo da je vrh u magli. Ne obaziremo se, idemo lagano za Rezom. Odmjerenim, laganim korakom napredujemo. Okrećem se i vidim da iz nas idu u velikim razmacima, ali isto tako sporo, grupice od 2-3 planinara. Dolazimo do visine nešto iznad 5000 m. Magla se spušta sve niže i sumpor počinje gušiti. Reza traži da u magli budemo zajedno. Nema staze, ništa se ne vidi, ja zaostajem... Pustio sam ih da uđu u maglu i više se nismo vidjeli.
Bili su to trenuci, osjećao sam, kad se mora prepustiti razumu i logici, a ne osjećanjima. Zajednički uspjeh sam stavio ispred želje za svojim uspjehom. Reza, Adnan i Ibrahim su bili ti koji su dosegli ovaj krater na slici. Čak im je vrijeme, na trenutak, dopustilo da ga vide u svoj njegovoj ljepoti.
Sumporni "teror"
Sumpor, na sve strane sumpor... Damavand je još uvijek aktivan vulkan, mada se posljednja erupcija i ne pamti. Sumporna isparenja, koja se poput maglice vuku vršnim padinama Damavanda, u kombinaciji sa nedostatkom kisika mogu činiti ozbiljnije poteškoće. Kasnije po povratku Adnan i Ibrahim će mi pričati o velikim problemima koje su imali zbog sumpora na 5600 m. Reza je i tu bio priseban. Bio im je od velike pomoći i uspjeh ekspedicije je i njegov uspjeh.
Vrh "futrovan" jagnjećom kožom
Trijumf! Adnan je razvio BH zastavu na vrhu Damavanda. Olujno nevrijeme koje nas je dočekalo kao da je izgubilo bitku.
Jedna misterija je vezana za Damavand. Prije nekoliko godina stado od 28 ovaca je sa visine od oko 4000m krenulo na vrh Damavanda. Pašnjaci se uglavnom nalaze na visinama od 3000 m do 4000m. Tu je veoma oskudna trava, ali ovce ipak nešto nađu te preživljavaju na tim visinama. Jednog dana su se uputile prema vrhu. Iznad 4000 m nema nikakvog rastinja, niti trave, te je nepoznato šta je ovce povuklo gore na visinu od 5671m. Sve su se smrzle, a ostaci dviju ovaca su ostali na samom vrhu kao fosili da svjedoče o tom fenomenu.
5671m! Jedan iranac, vodič Reza i Adnan. Izraz lica "miriše" na sumpor. Foto: Ibrahim Avdić
Osjećaj pobjede briše i stavlja u zaborav sve teškoće i napore. Više ni sumpor nije tako oštar i zagušljiv. Na trenutak se i nebo zaplavilo. Damavand, 5671m, je osvojen! Ekspedicija je trajala 10 dana, od 29. jula do 08.avgusta 2005. Vrh je ispenjan 02. avgusta
Štambilj Damavanda se dobije u Reineu nakon uspona
Nakon uspjeha sami sebe smo nagradili jednim kupanjem na Kaspijskom moru. Nakon 5671 m i sumpornog "tretmana", ekipa se našla na minus 28 metara, gdje leži Kaspijsko more i tu zapala u nove probleme. Kupaće gaće!!! Pa kome bi palo na pamet da nosi kupaće gaće na ekspediciju? Ovo što vidite na slici je improvizacija, sreća pa nije bilo puno ženskih na plaži, tek toliko da se problem ispolji.
Ekspedicija finansirana sponzorstvom:
Energoinvest, Sarajevo
BH Telecom, Srajevo
