Tačno prije godinu dana smo krenuli na turu Babin do-Žuti cvijet (2032mnv) i morali smo se vratiti iz Štinog dola zbog velike hladnoće i vjetra. Probali smo još dva puta, i svaki put nešto iskrsne, tako da nam je ova tura postala jedna od tema za zafrkanciju. Kao da je u pitanju neki vrh od 7000 metara :)
Danas, uslovi slični kao prije godinu dana, samo malo manje hladno i dosta blaži vjetar. Izgledalo je da ćemo ovaj put uspjeti. Prvi dio puta prema Štinom dolu je vodio uređenom skijaškom stazom, a onda na njenom završetku je nastavljala prtina, kroz snijeg dubok oko pola metra. Neki dobri plannar je napravio vjerovatno dan ranije, jer je bila zaleđena i dosta nam olakšavala kretanje. Taman kad smo pomislili da ćemo super proći na ovom dijelu puta, naš dobri planinar se vjerovatno umorio i vratio nazad istim putem. Nastavak do Kuće spasa je bio prilično težak. Vrlo tvrd (ali ne dovoljno da se ne propada) snijeg dubine u prosjeku oko 50 cm nas je prilično izmorio.
Na ulasku u Štini do nas je dočekala staza koju su napravile motorne sanke i vodila je pored Kuće spasa u pravcu serpentina: Sada je hodanje bilo dosta lakše. Put koji vodi sve do vrha Bjelašnice je bio u potpunosti prekriven snijegom. Njime još niko nije prošao, ali se moglo kretati samim njegovim rubom jer je tu snijeg bio skroz plitak, mjestimično zaleđen. Kako se put penje južnom stranom planie uglavnom smo bili zaklonjeni od hladnog sjeverca sve do pod sami vrh gdje smo se odvojili grebenom u pravcu zapada sve do vrha Žuti cvijet (2032mnv). Na ovom mjestu smo napravili greškicu i zaustavili se na Koti 2046 umjesto da smo produžili još par stotina metara do nešto nižeg Žutog cvijeta.
Na tom dijelu je bilo užasno hladno, nisam siguran da li od niske temperature ili ledenog vjetra, pa se nismo dugo zadržavali. Osim toga vjetar je stalno nanosio maaglu i oblake pa su bili vrlo rijetki trenuci kad je kompletan horizont bio čist.
Po povratku na Observatorij, situacija je bila još gora. Magla se stalo povečavala tako da nije bilo vremena za gubljenje. Kratki ručak i onda skijaškom stazom (najkraći put) nazad prema Babinom dolu. Sada je vdljivost pala na samo par metara, a gazili smo kroz snijeg dubok više od pola metra. Na uređenu stazu smo izašli tek kod trosjeda i njome se spustili sve do našeg cilja. Stigli smo na vakat, sa zadnjim zrakama sunca. Smrzli smo se, a i dosta umorili. Međutim, oni momenti kad je vjetar sklanjao maglu pružali su nam zaista preljepe poglede, vrijedne svakog truda. A i pope se Žuti cvijet :)
Galerija slika
