Čudan je dan to bio. Bilo je hladno, a znojili smo se. Bilo je vedro, a na momente ništa nismo vidjeli. Prtili smo snijeg, a pazili da se ne okliznemo. Tura je kratka, a pali smo od umora. Čudan dan i tura još čudnija.
Klizavom cestom stigosmo do Bijelih voda. Lijevo od nas, vidi se prtina koja vodi ka Hojti. Desno, prtina ka domu Bijele vode, pored kojega prolazimo i nastavljamo markiranom stazom kroz šumu ka vrhovima Šiljak i Lisičja glava. Bilo je pohladno, minus i nekoliko, vedro i bez vjetra. Prtina je nažalost vodila samo do doma. Odatle kroz šumu samo tragovi skija i snijeg dubine preko pola metra. Kao što već rekoh, taj dan je sve čudno bilo pa i snijeg, prhak, a mokar. Osim toga i vrlo težak, pa bilo je jako teško prtiti tih 500 metara kroz šumu. Kada smo izašli na čistinu situacija se polahko počela mijenjati. Snijeg je bio dosta plići i kako smo prilazili grebenu Šiljka bilo je sve više leda. Na samom vrhu i jedna novina, velika antena koje zadnji put nije bilo. Iako nisam ljubitelj bilo kakvih vještačkih objekata na vrhovima, onako okovana snijegom i ledom na momente je čak i lijepo izgledala.
Međutim, vedrog neba nekako nestade, okruži nas magla ili nekakvi oblaci i osim antene ništa drugo nismo ni vidjeli. Nije bilo smisla pravit panoramu 360° a vidljivost tako loša. Produžili smo odmah dalje ka Lisičjoj glavi. U sedlu između ova dva vrha sretosmo prijatelje koji su jutros napravili one tragove sa skijama. Kažu, išli do vrha, htjeli i dalje, ali i njima nekako čudno vrijeme i čudan snijeg, pa odustali. Dok smo izašli na Lisičju glavu, vrijeme se opet promjeni. Raziđoše se oblaci, napravi se par fotografija i onda, žurno nazad na Šiljak po panoramu prije nego se oblaci vrate.
I eto. Trči tamo, trči vamo, malo prti, malo se kliži pa dođe kraj i ovoj turi. Umorni, mokri, promrzli. Čudan, dan, čudan snijeg ali sve u svemu čudno zadovoljni.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)
