Vrlo je teško, skoro nemoguće u prirodi napraviti dvije identične fotografije, čak i ako ste na istoj lokaciji. Sve je živo i stalno se mjenja.
Zimi je sve prekriveno snijegom i bijeli se, u proljeće uz ostatke snijega vidimo obilje vode i zelenila, ljeti sunčani dani, na jesen sve u crveno-žutim nijansama.... To bi ujedno mogao biti i odgovor kako nam ne dosade planine i neke lokacije na koje idemo više puta. Jednostavno uvijek je nešto novo. Čak i isto mjesto sa drugim ljudima ćete drugačije doživiti.
Krenuli smo iz Umoljana ka Lukomiru nešto kasnije nego obično. Već je prošlo 10 sati, ali nije bilo razloga za žurbu, jer dani su još uvijek dovoljno dugi. Na Gradini smo donjeli odluku da naš uspon ide preko vrha Obalj, a da se vratimo putem iznad kanjopna Rakitnice. Iako su ga oblaci često zaklanjali sunce je bilo prilično jako. Dodatno je vjetar ublažavao osjećaj toplote, ali to je samo doprinjelo da još više izgorimo. Zahvaljujući tim oblacima na nebu dan je bio i kao stvoren za lijepe fotografije. Dugo polje i Krvavac, Studeni potok sa grebena, Lukomir sa Oblja, prizori koji su jedan za drugim oduzimali dah. Hvala Bogu na ovim mobitelima i digitalnim fotoaparatima pa nismo više ograničeni brojem fotografija koje možemo snimiti.
Do Lukomira nam je trebalo nešto više od 4 sata, jer baš smo ćejfili. Onda zaslužena pita, uštipci i hladna izvorska voda koje nema nadaleko. Srećim pa je dalje nizbrdo, jer onako punih stomaka ne bi smo daleko dogurali :). Povratak je duplo kraće trajao, nizbrdo je a i vidici nisu onako lijepi. Malo smo se zadržali kod studenog potoka, u kojem je nažalost bilo vrlo malo vode. U Umoljane smo stigli pred sami sumrak. Valjalo se odmoriti jer sutra nas čeka nova tura.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)
