Bobovica i provjera opreme. Foto: Jirži Klemš

Kanjon rijeke Rakitnice, kao dio divlje i netaknute prirode, u više navrata je opisivan na jako nebjektivan način. O kanjonu se piše kao o nečemu neosvojivom, nepristupačnom, opasnom, ističući vlastiti uspjeh kao svojevrsni trijumf. Ova reportaža je upravo dokaz o suprotnom, uz pokušaj da se čitaocima približi sva egzotika prostora Rakitnice

Vlastite prolaske kanjona sam davno prestao brojati jer osjećam da ova rijeka prolazi kroz mene, pa je apsurdno baviti se brojevima, danima provedenim u kanjonu, a najmanje brzinom prolaska kanjonom. Moj posao vodiča u kanjon je proizvod ljubavi prema ovoj rijeci i njenom veličanstvenom kanjonu. Evo kako izgleda jedan takav prolazak.
- - - - -
Nakon iznenadnog poziva oko 22.00h od već provjerenog prijatelja Muje Čukasa, vlasnika kampa i restorana na Boračkom jezeru, te kratkog dogovora za sutra, nalazimo se u Umoljanima, a zatim prelazimo u selo Bobovica odakle kreće naša egzotična avantura. Nakon provjere opreme, koja je u ovim prilikama jedan od ključnih faktora za siguran prolazak kanjonom, te obavještavanja GSS-a o odlasku, krećemo u kanjon, ja sa strepnjom kakvu domaćin osjeća kad je bezbjednost gostiju u pitanju, a Česi puni samopouzdanja.
Izbrojim njih šestoro i krećemo u 15.00 h. U glavi mi pomalo mutno jer sam se morao na brzinu pripremiti, obzirom da je poziv usljedio malo prekasno. Ma, samo da krenemo, pa ću usput razmišljati o opcijama prolaska, jer trebamo biti na cilju za tri dana, ne računajući ovaj prvi. Današnji cilj je doći za dana do Lučice. Teret koji nosimo je lakši uz brdo nego na dole, pa se odlučujem na opciju preko Miraka i niz Usovišće do Lučice. 

Buturov prolaz. Foto: Jirži Klemš

Nakon prespavane noći na Lučici i odmora koji je svima bio jako potreban (saznao sam usput razlog njihovog jučerašnjeg kašnjenja, a to je fešta na Boračkom jezeru), krenuli smo tempom za koji znam da "pali". Prvi dan zagrijavanje, privikavanje i prepoznavanje stijena koje bi mogle biti klizave u vodi gdje je hladovina cijeli dan, kratki odmori za klopu i nuždu, fotografisanje i što je najvažnije u kanjonu, ostati grupisani, čekati i voditi računa o sigurnosti, čuvajući se zmija i stijena koje se obrušavaju sa litica. U ovom slučaju bilo je obrušavanja, obzirom da je dan prije padala kiša, pa je usljed nagle promjene temperature stijena počela pucati čim je sunce ugrijalo. Zadovoljan sam spremnošću ekipe i disciplinom koju svi izuzetno poštuju, napredujemo bez ikakvih problema. 

Buturov prolaz. Foto: Jirži Klemš

Voda koja je dan ranije bila mutna od kiše, počele se bistriti i olakšano je kretanje. Buturov prolaz fascinira svojim vertikalnim liticama i prizor postaje monumentalan, nestvaran... Ipak, moramo biti krajnje oprezni, a lagan i siguran tempo nam prija. Sunce je u zenitu i postaje vruće u neoprenu. ali se imamo gdje rashladiti. Prolaz savladavamo mirno i bez žurbe, te noćimao nedaleko od mosta na potezu Višnjevlje - Lukomir. 

Detalj iz Džehenema. Foto: Jirži Klemš

Narednog dana, tokom etape od mosta Višnjevlje - Lukomir do Džehennema, sve se odvija u savršenom skladu. Vrijeme nas služi, ulijevajući sigurnost i zadovoljstvo je prolazak te dionice koja se završava ispod Džehennema. Ovaj prolaz je u mnogo navrata okvalifikovan kao nešto gdje se "krv ledi u žilama", ali kada imate dobru opremu, iskustvo i dobro vrijeme ovaj prolaz je najlakši za savladati, a ujedno je i najkraći.

Džehenem, barijera. Foto: Davor Judenić

Rješavanje par detalja u Džehennemu je npr. bacanje opreme u vodu (naravno ako imate takvu opremu), a zatim i skakanje u vodu. U ovom slučaju smo abzajlovali jer su veliki nanosi drveta zatvorili postojeći prilaz vodi. To govori o tome da je u kanjon uvjek potrebno nositi dio alpinističke opreme. Nikada ne znate kakvo je stanje u koritu, a naročito u uskim dijelovima. Eto, to je sve od misterije koju slušamo oko ovog prolaza. Jeste da je lijep, ali je kratak.

Priprema za noćenje. Foto: Michal Baneš

Kraj trećeg dana dočekujemo na prostranoj i ugodnoj plaži poslje Džehennema. Obzirom da je dan bio naporniji, pripremamo obilnu večeru. Gomila drva za cijelu noć i pokoja češka piva uz vatru hipnotiše nas i zasluženo odmaramo uz žubor rijeke, te odlazimo na spavanje. Sutrašnja dionica je najduža i najnapornija. San nam je neophodan i kao vodič brinem, ali sa ovako uigranom ekipom ubrzo i ja odlazim u "carstvo snova". Vatra gori cijelu noć. Pravilo ili navika, ne znam. Vatra, voda, zemlja i zrak... Buđenje je u 6.00

"Kahva" u Dubočanima. Foto: Jirži Klemš

Jednim djelom Lastve idemo vodom i ocjenjujem da moramo obići kako bismo ovaj dan bili na cilju u 18.00, kada se moram javiti GSS-u i ljudima sa Boračkog jezera. Još jedan razlog obilaska ovog dijela je velika količina kamena u kanjonu, koji je direktna posljedica neadekvatne gradnje puta na potezu Dubočani - Prebilje. Dolazimo u Dubočane i kod Alije Zahirovića na "bujrum kahvu". Tako je već 25 godina, od kako tumaram kanjonom. Ali zadovoljstvo kratko traje jer moramo dalje i po ko zna koji put pozdravljam se sa Alijom i njegovom ženom, odlazeći stazom ka posljednjoj dionici prema Oštrom.

Priječenje prije Oštrog. Foto: Jirži Klemš

Koritom do Oštrog nismo u neoprenu jer se cjela dionica može prehodati. Što vodom, što pokraj nje. Vrijeme je idealno i već se čuje huk vode u "Užitku". Naime, "Užitak" je najuži dio u kanjonu Rakitnice sa slapom ne većim od 1 m i širine 70cm. Na tom mjestu voda, zatvorena vertikalnim stranama, stvara veliku buku, ali nije dublja od 1m do 1,5m. Dakle, ko ne zna sigurno će se uplašiti. U ovom prolazu obavezno je imati kacigu jer obično, kada je sunce u zenitu, stijene pucaju, a nije neobično ako nađete i mrtvu kozu u ovom uskom grlu rijeke. (Napomena: Kaciga se nosi radi stijena, a ne radi koza. Šala!).

Ulazak u Užitak. Foto: Michal Baneš

U Oštrom ekipa ponovo pokazuje spremnost i međusobnu solidarnost i u svakom momentu sluša kako, kuda i na koji način savladati prepreku. Ovdje u Oštrom, šum vode ne dozvoljava konverzaciju i sve se dogovara unaprijed. Svaki član ekipe prati šta radi vodič i bez panike i pitanja sljedi prethodnog. Ponovo je oprema ta koja olakšava kretanje u procjepu Oštrog. Znanje i iskustvo čine samo dio uspjeha na ovom terenu. 

Najuži dio Oštrog i kanjona Rakitnice. Foto: Michal Baneš

Oprema se, naravno, baca, a zatim svi skaču u vodu. Neopren je u ovom prolazu neophodan ne samo zbog vode koja i nije hladna, već zbog vjetra koji puše kroz procjep. Ovdje je uvijek neka vrsta propuha i ukoliko nemate odjelo sigurno ćete se dobro pothladiti i nećete uživati. Svrha odlaska u kanjon i jeste uživanje. Mnogi se nadmeću ko će za manje vremena proći kanjon, što je apsurd. Ja kanjon prolazim 25 godina i nikada ga neću proći na način na koji to rade pojedini i povremeni posjetioci. Nastojim biti što duže u kanjonu i uživati u ovoj nestvarnoj ljepoti.

Abzajl u Oštrom. Foto: Michal Baneš

Nastavljamo lagano i sigurno i sebi dozvoljavamo pauze za fotografisanje, odmor uz marendu te razgovor o nastavku i načinu napredovanja. Odmor koristimo za puhanje čamaca koji će nam olakšati kretanje i pružiti zadovoljstvo u promatranju prizora u poluotvorenom tunelu procjepa Oštro. 

Uživanje u Oštrom. Foto: Jirži Klemš

Djevojke dokazuju da su ravnopravne u svemu što smo prošli do sada i u ovom prolazu se odlično snalaze. Voda nas lagano provlači kroz odaje Oštrog i uživamo bez ikakvog napora.
Prolaz ili procjep Oštro je podjeljen u tri dijela i sa kratkim izlascima iz vode idemo iz jednog u drugi dio. Prvi dio je najduži i najljepši. Druga dva su takođe lijepa na svoj način, samo što su kraći. Ovdje se čistoća, divljina i egzotika kanjona ispoljavaju do maksimuma.

Ušće Grušačke rijeke. Foto: Jirži Klemš

Na ušću Grušačke rijeke u Rakitnicu jedini problem do sada - pregledam probušeni čamac, koji je za desetak minuta ponovo zalijepljen i spreman. U opremi imamo tri rezervna čamca, ali rupa na čamcu nije velika i lakše ju je zaljepiti nego puhati novi čamac. Na ovom mjestu se može izaći iz kanjona uz Grušačku rijeku i neki ovdje završavaju svoju "agoniju". Mi nastavljamo dalje diveći se monumentalnim i skoro vertikalnim stranama kanjona, visokim i do 600 m. Čeka nas i posljednji dio Oštrog, dug oko 150 m.

Posljednji dio Oštrog. Foto: Davor Judenić

Posljednji dio Oštrog je svojevrsna prirodna galerija oblika. Ponovo nam mirna voda daje priliku za uživanje u prizorima. Rad vode je ovdje pokazao svu snagu i kreativnost. Zamišljam prizor kada, u proljeće, sva silina vode prolazi ovim tjesnacom i kada je ova rijeka čudovište. Sada je mirna kao da "aždaja" spava i dopušta da se miluje. Ubrzo izlazimo iz prolaza i čeka nas vožnja čamcima po sada već dovoljno dubokoj vodi. 

Miniraft. Foto: Davor Judenić

U samom finišu ludujemo niz mnogobrojne brzake. Čamci se više ne štede i nije bitno dali će puknuti. Imamo rezervu i bezbrižno "miniraftamo". Sunce je počelo zalaziti i naša egzotična avantura zavrsava nešto prije ušća u Neretvu. Obavještavam GSS da je sve u redu i da smo izašli iz kanjona. Na dogovorenom mjestu, kod žičanog mosta podno Kašića na Neretvi, čeka nas Mujo Čukas i odlazimo na Boračko jezero, gdje se opraštam sa fenomenalnom ekipom iz Češke republike, sa dogovorima o razmjeni fotografija i o njihovom ponovnom dolasku.

Napomena: Kanjon rijeke Rakitnice je egzotičan i privlačan, ipak napomena,
bez adekvatne opreme se ne preporučuje odlazak i prolazak najužih dijelova kanjona.

K R A J