Jesen u Rakitnici podsjeća na događanja od kojih se mnogima ledi krv u žilama

Udahnemo li oštri zabjelašnički zrak, ako ne osjetimo miris sira i svježe ispredene vune osjetit ćemo miris legendi koje su, zamislite, "živa is'na"...

Prema legendi, koja se i dan danas prepričava u zabjelašničkim zabitima za vrijeme sijela, dugih, mrklih zimskih noći, kad petrolejke (fol petrolejke) zažmure, a vani "zapuca" vedrina i zvijezde počnu otpadat, živjela je duboko dole u kanjonu Rakitnice "ažbaha".
A onda, iznenada, popela se uz 402-metarski vodopad Studenog potoka s namjerom da napravi belaj. I danas se svijet pita šta joj bi, je li presvrnula.

Reporter Z-2000 na licu mjesta, na tragu legendama

Evo više detalja ovog nevjerovatnog poduhvata "ažbahe", pentranja uz vodopad Studenog potoka iz kanjona Rakitnice. Naš komentaror sa lica mjesta (direktno iz legende) izvještava:
- E vala, ja mislim da bez urgana i klinaca "ažbaha" nije mogla da se izvere gori. A? E, jel'de? Ili je imala mašala nokte pa... A?
Da li je ova "ažbaha" preteča modernih penjača slobodnim stilom - solo integral, što neki brkaju sa free climbing, naš reporter se nije usudio nagađati.
- Ne znam, sinko, ja se ne bi' usudio vala ni za živu glavu, bez one... pomozi mi rijet, što se natakne na glavu*..., izvijestio je naš reporter

* kacige

Mnoge i danas podilazi jeza gledajući mračne sjene što puze iz kanjona Rakitnice ka zabjelašničkim selima

Kažu, živa is'na, u Rakitnici se iznenada smračilo iako je bilo sunčano i vedro. Prolomio se šum, kao da se rijeka stropoštava sa 402 m visine. Lišće je zatreperilo, grane se zanjihale, kao na vjetru. "Ažbaha" je krenula uz planinu u svojoj neartikulisanoj namjeri da poždere sve što je više, a kraće od nje (kompleks niže vrijednosti?). Kako je puzila uzbrdo, tako ju je pratila tama i hladnoća, trag joj se bijelio od mraza, a ciklame umirale kraj puta. Na kraju se dočepala bjelašničkog platoa gdje je ležalo bezimeno selo. Pazi sad..!

Zmijuganje koje se neki, iz čiste zaj.., usuđuju zvati "ažbahanje"

Zbog loše procjene odstojanja, a nikakve kondicije, jer se uglavnom izležavala ispružena u dolini Rakitnice, tako da je i sama rijeka poprimila njen oblik, "ažbaha" se našla na travnatoj visoravni. A još nikog nije smazala...
Iscrpljeno, zazmijugala je dolinom u pravcu bezimenog sela, ostavljajući za sobom duboke tragove, meandre, koje je odmah ispunila studena voda (to se poslije nazva Studenim potokom i uputi u Rakitnicu). Mada ju je "free climbing on the edge" veoma iscrpio, ona nije posustajala u nakani da poždere žitelje sela koje se još nije zvalo Umoljani. Živa is'na!

Dopisnik Z-2000, direktno iz bezimenog sela, sam očevidac događanja

- A? Živa is'na? Jah, mojbr'te... Imaš ti du'ana sinko, de ti da mi jednu..., oglasio se naš dopisnik lociran direktno u selu koje se još nije zvalo Umoljani.
- Eto ti je ("ažbahe") idandanas tude. Eno je Nagradini (op.: na Gradini), skamenila se... javlja dopisnik Z-2000 iz pomenutog sela.
Odmah smo uputili jednu ekipu na lice mjesta, na Gradinu, stijenu na nadmorskoj visini od 1613m, na obroncima Bjelašnice iznad sela Umoljani.

Okamenjena neman. Pa bilo je tu koja tona žive vage čiste "ažbahetine"

Nevjerovatno!!! Uvjerili smo se da je legenda koja se i dan danas prepričava po zabjelašničkim selima za dugih zima i kasnih sijela - istina. "Ažbahu" smo zatekli u napadačkoj pozi, spremnu da poždere sve živo što je više, a kraće od nje - okamenjenu!!! Zašto? Kako?
'Vako: Vidjevši "ažbahu", seljaci se pokupiše trkom i sakriše u pećine pod Gradinom iznad sela. Vidjevši u pogledu "ažbahe" mrtvu odlučnost da im dohaka, seljaci se počeše moliti iz petnih žila, pominjući i Kulina i Obodana i Sulduka i Nespina (Allah se tad još nije pojavio u tim krajevima, a Bog nije razumio bosanski). I kad im se neman približila i zapahnula ih smradom - okamenila se. Od tada se selo zove Umoljani.

Studeni potok, nijemi svjedok "ažbahanja".

Najnovije teorije navode na to da "ažbaha" nije imala izbora. Nebrojeno puta je dovođena na rub strpljenja paljevinama, sječom šume i mućenjem vode. Evo, da ste vi danas, recimo, miroljubiva "ažbaha" u Rakitnici zar ne biste popizd... kad bi vam šumski piromani podmuklo zapalili kuću, koristeći upravo plamen, sveti simbol "zmajevstva" i "ažbahstva". Onda se pojave neki "šumari" sa teorijom da svu šumu treba posjeć i eliminirat hladovinu, a kanjon preroviti bagerima i rastjerati sve gliste, "ažbahine" rođake. Šta biste vi uradili? Popizdili? A?
Eto, tako se desilo da je "ažbaha" presvrnula.

Mnogo je dokaza koji upćuju na to da je legenda o "ažbahi" živa is'na.

Međutim, istorija se ponavlja, čovjek je osuđen da se uči na vlastitim greškama (to je valjda taj istočni grijeh). Danas se još žešće pale šume u kanjonu, eliminiše hladovina, muti voda, a gliste rastjeruju bagerima. Pitanje je samo dana, sata, a možda i minuta kad će neka latentna "ažbaha" popizditi i napravit belaj. A danas nema više ni jednog bezimenog sela u okolini, ovi prostori ne trpe više toliku akumulaciju legendi po glavi stnovnika, a i bogovi su nešto okrenuli leđa, elem...
- Živa is'na! Javlja naš reporter s lica mjesta. - Deder, krehni ti meni da ja pripalim... navodi se u zaključku.

Naučno utemeljene teorije upućuju na to da će naj... i oni koji nisu direktno umiješani

Post Scriptum:
Naš uvaženi saradnik Akademik prof. dr Ibrahim Bušatlija iznio je interesantnu tezu - "Ažbaha" nikada ne jede pojedinca, samo grupu. I to se, prema globalnim legendama, ponavlja u povijesti uvijek kada jedan narod grubo narašava balans u prirodi. Pošto su "ažbahe" na nižem stupnju razvoja, gdje je kolektivna svijest dominantna, preferiraju stoga kolektivnu odgovornost naspram individualne.
Iz ove teorije našeg uvaženog saradnika Akademika prof. dr Ibrahima Bušatlije zaključujemo da, kad latentna "ažbaha" ponovo reaguje, provocirana najnovijim destrukcijama u Raktnici, prema načelu kolektivne odgovornosti naj... će i oni koji nisu umiješani u pomenute destruktivne radnje. Nek im je alah/bog na pomoći...