Pošto nije ni požar ni zemljotres u pitanju "osvrćemo" se na temu konzerviranja sela Lukomir na Bjelašnici, koje se ovdje, kako ćemo vidjeti, shvata na poseban način - bukvalno.

Požar!? Zemljotres?!?!
Ne, to "odadire" superautomatic 1945 de luxe veš mašina sa najsofisticiranijim programom, u selu Lukomir na Bjelašnici, selu stručno definiranom kao "desna komora srca nacionalnog parka Rakitnica".
Vela havle!!!
Lukomir je fenomen, po svemu, a i po slikama sudeći. No, pošto nije ni požar ni zemljotres u pitanju "osvrćemo" se na temu konzerviranja sela, koje se ovdje, kako ćemo vidjeti, shvata na poseban način - bukvalno.

Lukomir se mora konzerviratii jer, kako tvrde eksperti, selo koje "ni luk jelo, ni luk mirisalo" (a ipak ga zovu Lukomir), na putu je da nestane kao najviše selo u Bosni i Hercegovini. Selo je, uvjeravaju eksperti, muzej na otvorenom, koji uz malo šminke, može privući pažnju svijeta. (Jeste li probali lukmiru?)
Selo leži, bolje reći visi na visini od 1495m iznad "neuma", na samom rubu kanjona Rakitnice. Zadržalo je autentični stil (čekaj samo dok se spustimo dole) u gradnji, oblačenju, a bogami i tradicijama koje se između ostalog ogledaju u tome što su skoro svi osim staraca već u... gradu.

Senadin, pravnik: U, jebote! Sa pravnog stanovišta većini konzervi je istekao rok trajanja!

Da li ta konstatacija bi uzrok ili povod, lijepa ideja zače se bezgrešno u foteljaškom ambijentu kvazi-turističke zajednice: Najvisočijem BiH selu Lukomiru, 1495m iznad "neuma", mora se vratit autentičan izgled i tako privući domaći i strani turist. Donatori se počešaše na poseban način koji se automatski prozva: Lukomir pod šindrom.

U upravo prispjelom mailu, na portable device, stoji: Ove limene konzerve (nema kakvih nema, vidite i sami) zamijenit će limeni krov tradicionalnim planinskim krovom, kako bi sačuvale autentičnost planinskih kuća. Konzervacija ima da se sprovede na naučnoj osnovi a ne... ovako!
I kao što to po pravilu biva na ovim prostorima, od donacije se nabavila najlošija šindra, ako tako uopšte može da se nazove drveni parmak 50cm dužine i jedan milimetar debljine. (Ovo "jedan" je stilska figura nevjerica). A ono "šindrom" u @-prepisci bez ISO 8859-2 standarda postade "sindrom", tj. skup simptoma koji markiraju određenu bolest (gluho bilo!)

Autentičnost..? A? Hoće li nam i to donirati? Na temelju mog 88-godišnjeg iskustva procjenjujem da ta šindra neće izdržati ni frtalj zime. Deder, krehni da pripalim!
Z-2000 je testirala šindru, odlučnim udarcem po glavi u autentičnim uvjetima uspjeli smo u roku od tri sekunde prelomiti pet komada takozvanih šindri (ne brinite, šteta je zanemariva).
Eto, tome bi mještani sela Lukomir trebali povjerit svoju egzistenciju tokom zime koja ovdje traje 12 mjeseci, a sve ostalo je ljeto. Ama, be highirly man, no sekirly man, inače nećeš nikad dočekati svojih 88.

Ova slika je tu samo da napravimo malu pauzu i oplemenimo dušu ovim lijepim prizorom spaljene visočičke strane kanjona Rakitnica, nasuprot Lukomira, pa onda idemo dalje.

Ma koliko bili zaokupljeni stilom i figurama (ironija, personifikacija, glorifikacija, masturbacija), ipak smo tu da promoviramo ideje, a ova nam se čini interesantna. Firme ili onaj ko ima bar malo više KM, mogao bi biti sponzor jednoj kući (u prevodu kum), da joj na određeno vrijeme snosi troškove održavanja šindre, zidova i drvenarije, vodi računa da na toj kući sve izgleda privlačno i autentično, a kuća bi se mogla zvati po "kumu". Domaći bi imali interes od toga, a istovremeno bi bili i upućivani u male tajne velikog turiste. Bolje mala trajna nego kampanjska ulaganja i to vidite kakva. Ovako brate ne ide, kad ovdje vidim lim, plastiku i beton oće mi nešto bit (kako ono kažu?). I gdje ćeš nekog uputiti gore među te konzerve, bih svakom platio da ne ide gore, da se ne sramotim.

Opet pauza...
(Znate ono, dvojica tukla jednog, a trećem bi nezgodno pa veli: Nisam mogao izdržat, morao sam se umiješat! E, jesmo ga nabubali. Yap, tako se to dešava sa cijelim ovim područjem. Jeste li prepoznali aktere?)

Sada su u Lukomiru ostali samo oni pred smrt i njihovi grobari, kako sami kažu. Postoji samo jedan mladi bračni par sa jednim djetetom. To daje nade da će se selo, takvo bezubo, dalje očuvati od kuge betona, lima i plastike dok ga ne preuzme neka brižna duša ili će skončati na rukama (šindri) kvaziturisičke zajednice. Ako se pak desi da domaći, koji su sad po Sarajevu, Sokolović koloniji ili Hadžićima namirišu korist i navale ovamo brzinom munje ojačati pozicije betonom, rostfrei limom i plastikom, počistiti rukotvorine i podastrijeti turistima "made in China" kičevinu, onda... Poslije mene Prokoško! reče papak i uvali kalifornijsku u jezero puno endemičnog tritona.

Na kraju, a možda je ovo tek početak, lukomirska šindra zasmrdi, a "ni luk jela, ni luk mirisala". Možda sve to ne bi bilo ni važno ni interesantno da se ne dešava "sasvim slučajno", sinkronizirano sa požarima i sječom endemske munike u kanjonu Rakitnice - srcu budućeg nacionalnog parka sa selom Lukomir kao desnom komorom tog srca. Ne širite tamo taj "nacionalizam", nek sve to propadne pa da na miru oderemo to što se oderati da. Onda eto vam pravite park, i nacionalni ako hoćete... (ovo kao da smo već čuli samo u Prenju, s druge strane Neretve).
Sad za sad kao da je "bukvalno" konzerviranje jedini način da selo opstane.