Bjelašnica (lijevo), Visočica (desno) i duboki kanjon Rakitnice što dijeli ove dvije planine.

Prikliješten između planina Bjelašnica i Visočica, kanjon Rakitnice kao da govori samo jedno: Oštre i divlje planine znače oštre i divlje doline, čisto da bi se upotpunila ravnoteža i postigla harmonija.

Planine ne bi bile planine da nije dolina. Doline planinama su kao tama svjetlu, jedno drugo potvrđuju, daju vrijednost i smisao. U dolinama, ogledaju se planine (čak i doslovno, u njihovim rijekama). Oštre i divlje planine znače oštre i divlje doline, čisto da bi se upotpunila ravnoteža i postigla harmonija.

Grenko Arapović, Ahmet Zekić Kugla, Edin Durmo i Zdena Marić nastoje se, uz pomoć "made in China" tehnologije, "jeftino" provući Rakitnicom.

Stisnut između Visočice (zid lijevo) i Bjelašnice (zid desno) provlači se kanjon Rakitnice, gotovo neprolazan, jednosmjeran, ponekad jednostavno bez dna, ponekad toliko satjeran u onu krajnost suprotnu "pozitivnom" karakteru nalijegajućih formi da oni koji se provlače njime nemaju prostora ni za ramena, a ne za opremu... Nemoguće! Šta drugo nego se sam uvjeriti.

Rakitnica na izlazu iz Džehenema (pakla), jednog od zahtjevnijih dijelova kanjona.

Ovaj 1000m dubok kanjon svakako ne bi bio ovako vrtoglav da nije propinjanja kojim se planine Bjelašnica i Visočica otimaju ka svjetlu i visinama. I nekako se čini, gledajući doline odozgo (ili gledajući planine odozdo), da je ono drugo privlačnije. Ne počiva li to na onom univerzalnom dualističkom principu "komšijina trava uvijek zelenija"? Da, ali (subjektivno) sve dotle dok nas ono prvo ne uzme pod svoje pa nam ništa drugo i ne pada na pamet. Da vidimo šta je to protuteža ovoj prozračnosti i eteričnosti vrhova.

"Dobrovoljac" ili pokusni kunić na vratima "pakla".
Dva trzaja užetom - vadite me kako znate i umijete.

Kao što rekosmo, ravnoteža mora postojati, inače se sistem tj. "komšijina ograda" ne može održati. Prozračnost visina Visočice (1965m) i Bjelašnice (2067m) kompenzira se Džehenemom, ili na unutrašnjem planu: osjećajem apsolutno suprotnim od onog koji se stiče pri pogledu odozgo, sa litica, na ovo mjesto.

Dio tjesnaca Oštro, najatraktivnijeg dijela Rakitnice.

Kakva je uloga rijeke u tom "jedinstvu suprotnosti"? Znamo samo da u nekim zapjenušanim pasažima, gdje brzaci obaraju s nogu, a promrzli udovi se otcjepljuju u autonomne oblasti koje vode lokalnu politiku i j-b ih se za globalno stanje tijela, nije u pitanju samo borba za opremu (kao što se upravo dešava na slici, u trenuku kad oprema, "supported by chin-chin technology", naočigled svih nestaje u klancu), već je u pitanju borba za opst... Bjež'! Drž' čamac..! Daj... Aj!
Kineska oprema pada bez popravnog.

Dolina u kojoj se formira Rakitnica prije ulaska u kanjon

Vratimo se malo u ledeno doba. To ne znači putovanje kroz vrijeme, pomjerit ćemo se samo malo u prostoru, uzvodno, gdje i uz najveću žegu, dok poskoci otresaju s grana, osjećamo u glavi krckanje glečera, ukrućivanje kičme poput obale Grenlanda, izumiranje mamuta u nogama i rukama i odvaljivanje ledenih gromada iz predjela oko srca, nađemo li se samo u toj vodi.
Tu, u toj idiličnoj pitomini, koji kilometar iznad sela Rakitnica malo je šta što da naslutiti da će rijeka za narednih 17 kilometara propasti za skoro 900m visinske razlike, što je svrstava u jedinstvene geomorfološke fenomene, podvodeći pod našu temu: jedinstveno ispoljen kontrast u planina/dolina relaciji.

Sssvuuušššš.... (onomatopeja padajućeg kamenja), tjesnac Višnjevlje.

Gafa (malo o onom stanju kad nas jedna krajnost uzme pod svoje): Plivao sam prvi. Kanjon se sužavao, a voda je postajala sve dublja, tamnozelena, skoro crna... Bilo me je strah. Šta ako sam se uvalio u nevolju? Ništa. Sam sam to htio... Plivao sam, a oči, zjenice, bile su mi širom otvorene. U njima je normalan čovjek mogao prepoznati strah od nepoznatog. Moji partneri su se slično osjećali i plivali...
Pitam Dinnu da li snima. Ako ne budem imao dokaz da smo ga prošli, neću ni sebi vjerovati. Ne mogu pamtiti sve detalje ovog kanjona. Svijest mi je sužena. Mislim samo kad će se otvoriti, zidovi razmaknuti... (DANI 167, 168)

U tjesnacu Oštro: E, ovo je zaista otišlo u krajnost! 

Već odavno smo u onom stanju zaokupljenosti onom jednom krajnošću planina/dolina jedinstva, sav mentalni kapacitet je zauzet problemom prolaska kroz neke specifične dijelove kanjona.
Dinno: U ovom dijelu tjesnaca Oštro voda vas nosi, kao kroz tobogan. Može se lako završiti desno u rupi i "the end" mene... Rupa je kao uvećan sifon u WC šolji (Dinno, kakav je ovo rječnik?). Dva do tri metra pada i dva metra ispod stijene je H2O u posebnom agregatnom stanju (led u gasovitom stanju). Da li bi me voda pronijela kroz sifon, ne zam, ali... divan osjećaj. Jiiiiiiiiiiiiiiiihhaaaaa!!!

Srećom, na hladnoći se sve skuplja pa se nadam da ću se provući.

Ilustrativan primjer borbe planina za dominaciju nad prostorom: Na mjestu gdje trenutno Visočica (lijevo) ima dominaciju nad Bjelašnicom, koja je lagano ustuknula pred frustriranom Visočicom koju muči kompleks niže vrijednosti, rijeka, stisnuta između ove dvije planine, pretvara se u "zleno-crnu zagonetku bez dna". I ne završava se sve na tome. Zidovi su tako orjentirani da malo krupnijima nije do šale, a klaustrofobičnima se udovi oduzimaju od crne nepoznanice pod nogama..

Okno u stijenama u donjem toku Rakitnice

Zabavljeni vlastitom mukom - probijanjem i lomatanjem kroz kanjon, potpuno zaokupljeni tom jednom krajnošću "planina-dolina-jedinstva" - malo se ko i osvrće na ono drugo. A tamo gore, među liticama, planina krije bisere poput ovog okna. Dinno: Sam sam ga primjetio tek četvrti put, ali nikad, nakon prolaska Oštrog, nije bilo snage i volje odvojiti koji sat i biti (vjerovatno) njegov prvi posjetilac.

Koliko još veliki štrumfe? Ima, ako nema i više...

Brodolomnici, dominantno osjećanje na kraju ture; smežurani, pocijepani, ali sretni...
Opet ono pitanje: Šta je rijeka u tom sudaru suprotnosti? Ona je odraz karaktera ovog prostora ali i mjerilo intenziteta sukoba onih dviju krajnosti; svjetla i prozračnosti planinskih vrhova i klaustrofobičnosti mrkozelenih dubina doline.
U svakom slučaju Rakitnica, zahvaljujući planinama koje su je stisle do gušenja, svijet je za sebe, ljepota, avantura ... jednom riječju - izvornost koju treba doživjeti.