Pogled na Veliko Šljeme (1921 m) - vododjelnica između Muharnice i Plase

Kako Čvrsnicu čine četiri zasebna planinaska masiva, Plasa je prostorno najmanja od njih. Ona ima i sestrinsku planinu, imenom Mt Plassen u Austriji i koja se izdigla nad selom Hallstatt-stari rudnik soli i Hallstatt jezerom, a visoka je 1953 m. S ove planine divni su pogledi na glečere Dahstaina.

Za našu planinu Plasa vezuju se dva predanja. Starije predanje potiče iz vremena hajdučije sredinom 18 stoljeća, oko 1775. godine.
Hajdučija kao kompleksna pojava ne može se smjestiti na jedan ograničen prostor, niti se može vezati za određenu društvenu ili vjersku skupinu. Uglavnom je nastajala kao odgovor na teške socijalne uslove, a jednako su joj pristupali kršćanski i muslimanski podanici. Pljačka je bila i ostala osnovni izvor prihoda.
Prepadi i pljačke razbojničkih skupina na prostoru Hercegovine mjestimice se javljaju već početkom 14. stoljeća. Takve akcije uključivale su uglavnom oduzimanje stoke ili hrane, te trgovačku robu. Te pljačke su postajale sve češće i postupno će preći u profesionalnu hajdučiju, koja će se dolaskom Osmanlija poprimiti u jedan sasvim novi oblik.
Hajdučija je bila posebno razvijena za vrijeme Kandijskog (1645. – 1669.) i Morejskog rata (1683. – 1699.). O hajdučkom pustošenju i štetama koje su hakduci svojim provalama nanosili kršćanskom stanovništvu više u izvješćima biskupa i svećenika u: Studi e testi 353, Biblioteka apostolica Vatikana.

Selo Diva Grabovica u rano proljeće

Bogumil Hrabak na temelju dubrovačke arhivske građe između ostalih pitanja istraživao je i pitanje hajdučije, rezultat čega su i njegovi radovi "Hajdučija Hercegovaca 1465 - 1530".
Koliko je hajdučija ugrožavala ondašnji osmanski sistem vlasti govori i Sidžil blagajskog suda, fragmenti iz 1729 – 1789, list 45/a, zatim Bujuruldija bosanskog valije od prvog svibnja 1777. kadijama: Fojnice, Visokog, Neretve, Konjica, Mostara, Blagaja, Stoca, Prozora i drugih da očiste zemlju od odmetnika.
"I nekad u tom periodu hajdukovanja, niko ne pamti tačno godinu događenja, ali predanje kaže da se to dogodilo oko polovine 18 stoljeća. U Divoj Grabovici, u svojoj kući, živjela je familija Šabanovića. Majka sa kćerkom i sedam sinova. I jednog petka sinovi su otišli džamiji, koja se nalazila na Zlatima kod Jablanice. Kod kuće su ostali majka i sestra. Kuća je bila na predjelu Mujagića i Malovića (Mujagići – Šehići) trsija-vinograda. Na kuću su napali sedmorica braće Ćorića – hajduka. Sestra je uspjela da pobjegne i koliko je brže mogla stigla je na Zlate da obavijesti braću o tome kako su hajduci opljačkali kuću, svu domaću stoku koju su zatekli kod kuće potjerali sa sobom, a plijen i čekmedžu na majku natovarili te uz Strmine na Plasu potjerali. Primivši vijest, braća Šabanovići, odmah su pojahali konje i uz Bukova krenuli u susret Ćorićima na Plasu. Susreli su haduke na dolu pod Branisovcem i tu je došlo do sukoba. Po okončanju sukoba preživio je jedan Šabanović. Poginuli su sahranjeni na mjestu sukoba na Gornjem polju, a narod je to mjesto zazvao Šabanovića grobovi.

Pogled sa Branisovca (1717 m) na Gornje polje. Foto: Adnan Behrem

 Do, gdje je sukob započet. zazvan je Ćorića do i tako mu ime ostade do danas. Poslije toga preživjeli Šabanović preselo je u Donju Jablanicu. Majka Šabanovića nađena je na mjestu Crne grude, a kažu da ju srce izdalo. I danas se može identifikovati njen grob, pošto je oivičen kamenjem, Nalazi se 8 metara iznad seoskog puta i približno 200 m visinski iznad sela Diva Grabovica. Ovaj nemili događaj narod je kroz vrijem sačuvao u predanju. Kroz ovaj događaj možemo spoznati da je ovo očit dokaz kako hajduci nisu bili zaštitnici običnog i siromašnog naroda, a kako ih predstavljaju u školskim udžbenicima".
(Citirani tekst je po zapamćenju grbovičanina Bićir Mumina Honđo)
Slično pređašnjem zabilježio je i sačuvao Ing. i kustos Zemalskog muzeja u Sarajevu, Jovo Popović, 1934. godine, prilikom boravka na Plasi i prikupljanja fakata za knjigu o stočarskim stanovima. Predanje mu je pernio Osman Drežnjak-državni lovac s nadležnošću za Plasu.
Drugo predanje, koje je sačuvano u pamćenju stanovnika sela u sjevernom podnožju Plase i u Jablanici, govori o događaju iz lova krajem 1890-ih goina.
"Nekad, davno neki lovac krenuo je putem iz Drijenča niz Lipovac da se spusti na Podgrad i put Jablanica-Doljani. Prošao je Rov i Ravno pleće i kad je prolazio ispod stijana Varde, a na domak ulaska u Lipovac, nasrnuo je na lovca ogroman gušter ili zmija za koju je lovac tvrdio da je "zmaj" Lovac je od straha počeo trčati putem niz strminu, a neman ga je pratila i sustizala. Kad je uvidio da neće moći da se spasi bježanjem dosjetio se puške koju je imao na leđima. U trku je skinuo pušku s leđa i kako je bila napunjena okrenuo se i opalio te odbacio pušku neznajući sta se dogodilo. Strah od nemani bio je takav da je lovac bježao koliko su ga noge i ruke služile. Stigao je kući sav iscrpljen, izgruvan i izgreban, posebno prestravljen napadom nemani. Ispričao je šta ga je zadesilo i šta se sve dogodilo. Poslije toga je tako oslabio, razbolio se ležao u kući i nedugo zatim je i umro.
Dugo vremena nakon tog događaja niko nije smio prolaziti tim putem, a koji se inače rijeđe koristio jer je to bio samo pješački put. Ljudi su izbjegavali proći tim putem plašeći se da ne dožive sudbinu nesretnog lovca ili još goru. Tek poslije, kad je sagrađena lovačka koliba u Drijenču, nekad poslije 1921. godine lovočuvar Osman Drežnjak odlučio se na silazak niz Lipovac. Tom prilikom pronađene su kosti ogromnog gmizavca-nemani i odbaćena puška, više neupotrebljiva, nesretnog lovca"
(Predanje je preuzeto iz zapamćenja Begić Jusufa 1898.-1979.)

Pogled na vršni dio Suve njive, a nad Rovom u Drijenču. Foto: Ajdin Zebić

Pripremio: B.Behrem