Planeta Hercegovina

"Mrka kapa!" Čvrsnica ne izražava dobrodošlicu. Foto: A. Mušić

Dok pijemo kafu na slapu Kravice, a pogotovo dok gledamo skakače na Starom mostu, skijanje, snijeg i Čvrsnica (da napomenemo: koncem maja&početkom juna) doimaju se kao utisci sa neke daleke planete. Zaključak: Baš nam je ova zemlja lijepa, dobra, bolja od nas......

- Po šumama i gorama, naše zemlje po...onosne...
Neee, nije '41. Zvoni mi mobitel.
- Gdje si?
- Pa znaš gdje sam... u firmi brate.
- Šta misliš, ima li ga još gore?
- Nemoj me ložit, ostavit će me žena. I djeca će me mrzit...
- Ma neće, to su tvoji geni.
Stvarno, Hani smo sa godinu ipo nosili u "cekeru" pod Triglav, sa tri je stala na skije, sa pet svojom nogom popela vrh Vlašića i skijala na "velikom" liftu, sa osam izvela zimski uspon (vidi - > ), sa devet osjetila uže i karabiner...
A mali još ne zna, al' kad sazna jadna mi majka! Možda do tada pojeftini telefonski signal sa Nepalom.
A zašto i nebi probali? Dosadilo mi je pisati reportaže o neuspjelim usponima, ako se neuspjehom može nazvati skijanje u aprilu i maju  sa osvojenih par vrhova u zoni 2000?!

Kakvi su putevi u nastavku? Da li ćemo i ovaj put pokleknuti pred klekom? Foto: A. Mušić.

I tako, mi opet na točkovima, natovareni skijama, bivak opremom i optimizmom. I opet put Čvrsnice, hercegovačke ljepotice. Poučeni iskustvom, nećemo pitati šumare za savjet! Zbog toga preskačemo i kafu u Jablanici, a opet poučeni iskustvom ne preskačemo burek ispod sača u Putniku. Iskustvo je čudo!
Sa mirisom hrane u nozdrvama i osjećajem blaženstva u probavnom traktu penjemo se put Blidinja. Opet tabla, opet pogled, opet oduševljenje... pa razočarenje. Čvrsnica u magli. 

Kraj maja/početak juna, još uvijek dovoljno snijega za skijanje u hercegovačkim planinama. Foto: A. Mušić.

Čovječe, stvarno nam se ne da. Hej, šta nas briga. Idemo do magle, postavimo šatore i čekamo da se raziđe. Dogovoreno! Svraćamo u restoran "Hajdučke vrleti" na kafu. Odatle je lijep pogled na naš cilj.
Magla šara. Možda nam se i posreći. Za šankom stoji gost i mi u istom momentu, po opremi, skontamo da je jedan od nas. Brzo uspostavljamo kontakt i gospodin se pridružuje nama skupa sa suprugom. Imena ne pamtim, al' pamtim da je on iz ovih krajeva, a supruga iz Bjelovara. Žive u Zagrebu. I pamtim da su juče bili na Pločnom, da je bio minus, da je snijeg zaleđen i da ga ima dovoljno za skijanje, te da u Bjelovaru nema ama baš ništa slično. I najvažnije, pamtim da je put markiran i kleka iskrčena. Ha, neće biti "klekinga". 

Ulazak u sjeverne strmine Pločnog (2228m). Veliki Vilinac (2118m) u pozadini. Foto: A. Mušić.

Oni će u šetnju na Vran, a nama savjetuje da ne idemo u Masnu luku, nego da produžimo do Boričevca. Uštedit ćemo 45 minuta hoda po ravnom. Ovo je ipak savjet jednog od "nas", pa smo odlučili poslušati. Ipak, mravi u stražnjici ne daju mira, pa nam odmah po izlasku iz Hajdučke republike Mijata Tomića naumpadne da ima put sa južne strane, te produžimo oko jezera. Tabla sa putokazom "Pločno" stoji na asfaltiranom putu i mi se odvojimo na makadam.
Mi nebismo bili ono što jesmo da sebi ne izmišljamo probleme. Dva kilometra očajnog puta, sa dva traga guma... džipovskih. Više smo jahali kamenje i busenje nego što smo išli putem. Ovo je previše i za iskusnu Škodu. Okreći i pravac Boričevac. Hm, baš napravimo avanturu od jednostavnih stvari. Skrećemo sa ceste kod putokaza i uvlačimo se Čvrsnici u njedra. Kud sad? Nemoj da opet tražimo prolaz kroz kleku.

Cepin i dereze na djelu! U samoj završnici svibnja! Pa još u Hercegovini. Foto: A. Mušić.

Pred jednom kućicom stoje tri lika i mi stajemo da priupitamo kuda se ide. Opet imena zaboravljam istog trenutka, al' pamtim da je jedan Švabo. Kad smo objasnili kuda smo krenuli, švabo na svom "tečnom" engleskom kaže:
- Jaaa, natirlih, šnel!! što nam domaćin prevodi kao:
- Niste vi dobro!
To znamo, al ne znamo gdje je put. Domaćin zna, išao gore. Daje nam savjet. Kroz priču sam skontao da bi trebao biti svečenik. Sutra ima misu negdje u dolini, a nama će ostaviti objekat otvoren da možemo prenoćiti i osušiti se. Hladno je u planini, kaže, ovdje je bolje.
Baš smo nafakali. Popijemo po rakijcu i nastavljamo put. 

Pod vrhom Pločno, izlazak pravcem koji "normalni" planinari ne koriste. Foto: A. Mušić.

Produžimo i nakon kojih stotinjak metara slijedi uhodana šema - pancerice na noge, skije na ranac i sretan vam put mili moji! Staza vijuga kroz prekrasan šumarak, sa zelenim tepihom pod nogama. Uspon je lagan, ništa strašno. Odjednom srećemo četiri ovisnika, kao i mi, koji silaze sa vrha. Oni su jutros rano izveli uspon. Jedan je iz Imotskog, drugi iz Livna... Kamešnica!
- Čitao sam ja na internetu o skijanju na Kamešnici.
- To sam ja stavljao.
- Super, svijet je malen.
- I vi ste super, u ovo doba godine sa skijama. Sretno!
Nastavljamo uspon, ovaj put prilično strmim, ali lijepo prosječenim putem kroz kleku i samo se par puta slikamo da se vidi koja je to muka. Prošli put od silne tegobe nismo mogli ni slikati.

Spust u suton perfektno utabanim snijegom. Foto: A. Mušić.

Nailazimo na spomenik umrlom planinaru iz Kaštela. Bio je mojih godina. Spomenik napravili planinari. Lijep gest. Gledam na visinomjer (altimetar) i on kaže... ništa! Baterija se umorila. Traži smjenu. Pa stvarno...
Vrijeme se stalno mijenja iz sunčanog u oblačno. U jednom momentu počinje padati snijeg. Nevjerovatno! Lijevi obraz šamara vjetar i ledi snijeg, a desni grije sunce. Šta sve nećemo doživjeti na ovoj turi?! Izlazimo na prevoj i pred nama se ukazuje sjeverna stijena Pločnog (2228m), sa okolnim vrhovima. Ima snijega tamam za ono zbog čega smo došli.
Ubrzo izlazimo na veći sniježni plato i već smo na skijama. Po običaju, povremeno skidamo skije da pređemo preko stijena i manjih šumaraka kleke, ali to je u sklopu zadovoljstva. Preskačemo pukotine u snijegu i po 15-tak metara duboke, pažljivo. Nije se šalit. Ne bi nas našli do kraja ljeta. Bacamo poglede na brid kojim smo se probijali prije 14 dana. Stvarno smo fulali, pa vidi koliko je daleko. I vidi one prokletinje, kleke. Uh! Eno i Vilinca. Okopnio. Ma, to sa ove strane. Druga strana mu je garant pod snijegom. 

Ampak zamah desno..! Foto: A. Mušić.

U daljini se propinje Prenj, viri nas. Doći ćemo i tebi, neka, strpi se. Penjemo se pod stijenu Pločnog, na kojoj se vide antene i vojni objekti. Nagib već prelazi 70% i zaleđeni snijeg ne dozvoljava bezbjedan uspon skijama. Skidamo skije, navlačimo dereze i kacige. Prilično je kasno. Ostavit ćemo skije ovdje, na pola padine, da nas ne zadržavaju. Penjemo ravno uz padinu. Nije lako. Mi ipak nismo alpinisti, visokogorci, već rekreativci koji traže malo više. Sreća, kroz obuku GSS-a smo naučili koristiti opremu.
Izlazimo na vrh. Na susjednom vrhu imamo odbor za doček. Napokon da vidimo partnera iz lomatanja stijenama. Divojarac... il' je divokoza? (Hajd se sad podviri!)
Slikanje na vrhu. Vojnik iz objekta se čudi našoj pojavi.
- Otkud vi ovako kasno? Kuda ste došli? Pokazujemo:
- Pa vi niste normalni. To je najstrmiji dio. Ne ide se tamo. Trebali ste sa ove strane, ovuda ide markacija. Svašta. Svaki dan sve čudnije... Juče su dvoje izašli samo u gojzericama. Žena je bila blijeda od straha. Nikad nije išla po ovakom nagibu... 

Čvrsnica sa distance, iz "duboke" Hercegovine. Foto: A. Mušić

Prekidamo monolog domaćina. Presvlačimo mokru odjeću sa sebe i žurimo nazad. Samo što se nije smrklo, a već je i prilično svježe. Ruke se lede. Da nam je samo doći do markirane staze. Na snijegu bi se dobro napatili u mraku. Pozdravljamo se sa brižnim vojnikom i promrzlim rukama stežemo cepine. Valja nam nazad u strminu... haman!
Sunce grije, zubato, a ljeto na pragu. Spuštamo se do skija, raspremamo ostatak opreme i... momenti za antologiju - SKIJANJE, pravo, alpsko, fiksiranih vezova.
- Čekaj, da snimim!
- Sad ću ja tebe, da imamo za interneta.
- Neće nam ljudi vjerovati.
- Šta me briga. Ko me zna, vjerovat će. Ovi drugi ionako misle da sam budala. Ovo je ipak naš ćeif!
- Šta si rekao? Ne čujem od skija. Snijeg škripi...
Spuštamo se brže nego smo planirali, još za dana, po dnevnom svjetlu. Opet uhodana šema, skije na ranac, staza pod pancerice i doviđenja pahuljice... do iduće zime. Spuštamo se u dolinu u sumrak. Noćimo kod našeg gostoprimljivog, jutrosupoznatog domaćina. Vidamo rane. Jedno otečeno koljeno i dvije felerične noge nakon dočeka "granatle na volej". E jesmo k'o kakve babe.

Dok pijemo kafu na slapu Kravice, a pogotovo dok gledamo skakače na Starom mostu, skijanje, snijeg i Čvrsnica (da napomenemo: koncem maja&početkom juna) doimaju se kao utisci sa neke daleke planete. Foto: A. Mušić.

Uz jutarnju kaficu padaju novi prijedlozi, nove ideje i novi planovi. Idemo južno. Prošli vikend "mlatili" roštilj kod jednog brata na Vlašiću, a danas "mlatimo" burek kod drugog brata u Ljubuškom. Stvarno je svijet malen. Obilazimo slapove Kravice. Ma, ne zna čovjek je li ljepše ono juče ili ovo danas. Fantastičan krajolik. Baš nam je ova zemlja lijepa, dobra, bolja od nas.
Idemo dalje, ka hercegovačkom biseru, Mostaru. Nemam riječi. Svaki put, kada gazim mostarskom kaldrmom, duša mi bude k'o Neretva, bistra, zelena... I nije to kraj priče. I ne može biti kraj kad je čovjek k'o kamen mostarske ćuprije, dovoljno tvrd da izdrži svašta, a opet dovoljno mekan da se zavuče pod kožu.
U Jablanici ipak pijemo kafu, uz novo, lijepo poznanstvo. Ili nije baš novo?! Znamo se dugo, po nickovima, preko Dalmacije... Heeej, baš se čudno složili datumi. Dan nam fali da se možemo hvalit da smo skijali u junu... a pred kućom lipa iscvjetala...
Do viđenja na Vlašiću... do novih sniježnih pahulja!

 

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline