Prije nešto manje od dvije godine smo krenuli na Dobrušku Vranicu. Jedan neoprezan korak, po prilično nezgodnom terenu je izazvao povredu koljena, tako da je naša tura završila usponom na Ločiku.

Nadali smo se da će ovaj drugi pokušaj sretnije završiti :) . Vjerovatno najkraći put za uspon na Dobrušku vranicu vodi iz pravca planinarskog doma Radovina, ali za nas iz Sarajeva je to strašno duga vožnja. Zato smo se odlučili da ponovo pokušamo sa Prokoškog jezera. Ovaj put smo planirali autom izači što visočije, ali kako je put iznad jezera u užasnom stanju odmakli smo samo nešto više od 1km. Parkirali smo auto na jednom proširenju pored puta i uputili se ka Sarajevskim vratima. Pošto se Dobruška Vranica nalazi jugozapadno od Ločike prošli put smo pokušali zaobići Ločiku sa njene južne strane i spustiti se u dolinu ispod naše krajnije destinacije. Nažalost, ispostavilo se da to nije baš najbolja ideja, pa smo ovaj put odabrali nešto lakšu varijantu, tj silazak markiranom stazom sa Sarajevskih vrata. Ako izuzmemo prvih 50 metara kamenjara, ta staza je u prilično dobrom stanju i vodi  kroz kleku u Vrljičku baru, dolinu gdje desno uz put prolazi hladni planinski potok.

Iz Vrljičke bare, blagi uspon vodi do prevoja između Ločike i Dobruške Vranice, gdje se nalazi i raskrsnica puta koji vodi u podnožje do doma Radovina. Tu, na tom pevoju su vidljivi tragovi dva jezerceta, koja su sad bila bez vode. Nastavili smo makadamskim putem, uz Dobrušku vranicu još nekih 2 km. Kako je vrh Ledenice 1964 mnv obrastao klekom, pokušali smo na satelitskim snimcima pripremiti najbolju rutu i pronaći najlakši prolaz. To je trebala biti južna strana vrha, ali na žalost na terenu to nije izgledalo nimalo ohrabrujuće. Zato smo se vratili malo nazad i pokušali uspon sa istočne strane. Čak smo pronašli i neku stazu koja je prosječena kroz kleku, došli na čistinu i popeli se skoro do samog vrha. Od našeg cilja nas je djelilo 140 metara guste i preko dva metra visoke kleke. Pokušali smo na više mjesta ali ni jednom nismo uspjeli odmaći više od 7-8 metara. Največi problem je bio što je kleka povijena nizbrdo, tj prema nama, pa je bilo skoro nemoguće ići preko nje. Shvatili smo da bez testere dalje ne ide. Opcija da se vratimo i ponovo pokušamo sa južne strane nije dolazila u obzir jer se dan polahko primicao kraju, a daleko je do Prokoškog jezera. Morali smo odustaati.

Vratili smo se u podnožje, ručali i onda krenuli polahko nazad. Izalzak na vrh Ledenice će morati sačekati neki treći pokušaj. Bez obzira na sve mi smo ipak uživali. Ne mora se uvijek popeti na vrh da bi dan u planini bio odličan.  

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)