Klizanje na duge staze

Šta je to što čini klizanje na duge staze, po tvrdnjama mnogih, najljepšom outdoor disciplinom. Potražili smo odgovor u miljeu srednje Švedske koji je, objektivno i bez pretjerivanja, najpogodniji teren na svijetu za upražnjavanje ove discipline

Za ovu priču kriv je Ters, lik koji se, ni kriv ni dužan, našao na Blidinjem jezeru jednog prvog januara. Tom prilikom je snijeg, u koga je vjerovao i zbog koga je teglio svoje fluoroscentne "turne" elanke toliko daleko - izdao. Bilo ga je tek u tragovima, čak i visoko gore u Čvrsnici bilo je oskudno.
Za razliku od snijega, minusa je, pak, bilo u izobilju i to je bio neki čudan spoj zime i ne-zime, koji Tersu nije išao u glavu. Sunce, koje nikako nije išlo uz ovo goreopisano, stvaralo je još veću zabunu.
Ters, kakav je po prirodi, navuče turne cipele, natovari skije na rame i "razguli" u pravcu jezera na čijoj je jugoistočnoj strani počivala najdublja hladovina na svijetu. Ako tu ne bude snijega, bit će sipara, eto, dotle je bilo došlo... 

Došavši do jezera, Ters je, na svoje ogromno čuđenje, čak i zaprepaštenje, uočio da se ovo pretvorilo u ogromnu, čistu i ravnu ledenu plohu koja je sijala u suncu i prosto navodila na grijeh. Ters nakači skije na noge, istrča na led i otisne se u nepoznato, uz ovacije publike koju je "tamić" čas prije iskrcao sa karoserije i koji su oprezno tapkali po ledu, ne usuđujući se odvojiti od obale. Tad je Ters uvidio da bi umjesto skija, koje je vozio kao klizaljke i kojima je satima mlatio po ledu u dolu pod Jelinkom dok nije pao s nogu, više odgovarale neke duže klizaljke. Tad je takođe uvidio da, uz svu skučenost i ograničenost potencijala, uslovi za razvoj jednog novog sporta u nas postoje.
Eto, tako je nastalo klizanje na duge pruge, koje se kasnije proširilo diljem svijeta i koje su skandinavci zdušno prihvatili kao svoje.

Ovo o porijeklu discipline "klizanje na duge pruge" je, naravno, šala, a to što se Tersu dogodilo te nove godine pod Jelinkom na Čvrsnici je, pak, istina. Idemo dalje, evo nas u Skandinaviji. Fotoreportaža koju donosimo nije u potpunosti bazirana na vlastitom iskustvu jer je nama južnoevropljanima led, posebno onaj tanki, pojam "škakljive" situacije, zato je stabilnost obale bila onaj rakurs iz koga smo pokušali sagledati i ocjeniti problematiku klizanja na duge pruge.
Namjera takođe nije bila ni navući nekoga na tank led, da se razumijemo. Ovdje smo prije svega da vidimo šta je to što čini klizanje na duge staze, po tvrdnjama mnogih, najljepšom outdoor disciplinom. Nalazimo se u miljeu srednje Švedske koji je, objektivno i bez pretjerivanja, najpogodniji teren na svijetu za upražnjavanje ove discipline, zahvaljujući kvalitetu i količini leda, klimi, tipu i konfiguraciji obale, razvijenoj infrastrukturi područja itd.

Evo, dakle, šta smo u razgovoru sa "prosvjetljenima" uspjeli pokupiti za čitaoce Zone-2000. Pokušajte se uživjeti u situaciju i... prijatno!
"Kraj februara, sunce sija i nešto od tog sjaja se uspije zavući ispod odjeće, daljine se odjenu u mističnu izmaglicu, površina leda zacakli, poravna, "salije", "progleda", dubine ispod noga se zazelene, zacrne... Sječivo klizaljki se, uz karakterističan metalni zvuk poput kose za travu, zarine u led i... poletimo, opraštajući se sa osjećajem za prostor koliko nam se obala odmiče i koliko gubimo repere, oslonivši se jedino na osjećaj brzine ili promicanje mjehura zraka zarobljenog u ledu, pukotina, brazdi ili dna koje nam na svoj način objašnjava u kom pravcu i koliko brzo klizimo..."

U nekim drugim meteo-uvjetima, klizanje na duge pruge može izgledati sasvim drugačije, neuporedivo surovije, ali time i izazovnije. Surovost i izazov ne leže u onom riziku da bismo jednom, nesmotreno, mogli završiti ispod leda, već u činjenici da na ovako otvorenim prostorima kakva su jezera srednje Švedske, vjetar nesmiljeno bije, studen prosijava kroz kosti i ledi ne samo sve što nije sakriveno već prije bismo rekli krv u žilama.

Klizimo dalje! "Zamislite sivu, gotovo mrku površinu leda i samo sivilo oko vas, bez kraja i počekta. Ledeni vjetar goni po površini rijeku sniježne prašine koja se cijepa u pramenove, divlje kovitla, teče, vrtloži, da prosto ne povjerujete koliko je dinamike u tom mrtvilu. Da, i u tom ništavilu u kome se elementi neljudski nadmeću, čujete pored vjetra i svoj dah, osjećate i vlastite kretnje u toj opštoj struji u kojoj vam se čini da cijeli svijet odlazi i nestaju u izmaglici i sivilu, u smjeru vjetra. Prepustite se vjetru, i dobijete krila, brzina se penje vrtoglavo, nestaje napora, otpora, samo sveopšte kretanje iz ničega u - ništa."
Ako se, po belaju, morate kretati uz vjetar, e onda ste "nabrčali". Praktični skandinavci to riješavaju tako što formiraju "stonogu", tj. priljube jedni uz druge i sinhronizuju pokrete: lijeva, desna, lijeva, desna... dok se prvi ne ukoči od vjetra...

S proljeća, kad počnu otapanja ili kiše, a led još drži ili bolje reći trpi, desi se da se po površini nakupi koji centimetar vode i led gotovo i ne vidi. To su posebne prilike za one malo debljih živaca, dati se na led i uživati u sječenju "ogledala", u najnevjerovatnijem osjećaju letenja, kad, kao u velikim lokvama poslije kiše ne vidimo ništa do nebo i oblake i imamo osjećaj da ćemo završiti u tom nebu stanemo li u lokvu, to je, vjerovatno ono što čini klizanje na duge pruge čarobnim.
Kako izgleda, takvi uvjeti ne traju dugo i u njima najčešće uživaju oni koji žive uz sama jezera. Obično se desi da jezera dugo leže pod snijegom, te da bi se mogli održati tradicionalni pohodi drugoprugaša, staze se probijaju posebnim grtalicma, a pruge liče na široke bob-staze duž kojih se može zateći svakakvog svijeta, od babaca koji ne znaju da li su pošli ili se vraćaju, do djece koju je neko na to natjerao. Izražavajući se u kilometrima, ove tradicinalne pruge obično imaju vrijednosti od 30 do 50. (Pa kilometara!) 

Druga strana medalje! Osnovno pravilo je NIKAD NE IĆI SAM NA LED! Slijedeće osnovno pravilo je IMATI OPREMU ZA SAMOSPASAVANJE! Nije rijetkost da se dese propadanja u led, ali začudo (ili zahvaljujući tradicionalnoj vikinškoj discipliniranosti!?!) nesreće su rijetke.
Što se tiče opreme, osnovne su cca pola metra dugačke klizaljke, tankog noža sa vezovima kao za langlauf (skijaško trčanje) ili slične. Cipele su takođe za langlauf, ukoliko ne mislimo pješačiti dijelove puta. Slijedeće što je specifično su dugački štapovi za sondiranje leda, ravnotežu i odgurivanje te specijalni nepromočivi ruksak (ili obični u kome je oprema u nepromočivim kesama), ali koji se pored pojasa kopča i između noga i pliva na vodi (zajedno sa klzačem, naravno).
Ostalo nužno, obavezno, neophodno, neizostavno i nezaobilazno je petnaestak metara užeta koje svak mora imati te "dubar", šiljci u vidu šrafcingera koji vise oko vrata i uz pomoć kojih se jedino možemo sami izvući iz leda. Ipak, klizačima je najveći problem vjetar ili zasniježen led, ako toga nema uživanje je zagarantovano. A što se tiče Tersa, pretpostavljam, ako nije na Blidinjem, Lokvanjskom ili Prokoškom, njemu ni idealni uvjeti ne bi ništa značili. Takav je, jednostavno!

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline