Joj, da me vidi moja mila majka! (fraza iz jednog "domaćeg" filma)
O tome kako je bouldering u mom malom svijetu konačno dobio zaslužen status. Nevjerovatno, pomisli čovjek, kako sve to bogatstvo ranije nisam zapazio, koji mi je bio k...
"Važni su detalji, sitna pažnja...", uvijek mi je tupila. Nisam imao živaca odgonetati na šta je mislila ali sam iznenada u detaljima otkrio bogatstvo. Kažu, tako djeluju ti "mehanizmi", nisi ni svjestan kako te ona "obradi", ali evo, meni se još ne da da u to povjerujem. Uglavnom, nakon "prosvjetljenja" odmah sam potražio u riječniku gdje pripadam i prepoznah sebe kao "bilder", ne... "builder"... Jeb.., zovi to kako god hoćeš, uglavnom, sad kad se na nešto penjem onda se bavim sa tim "build..."
A i ona je pravo zadovoljna, sad sam joj, kao, blizu (blizak?!) i može sad sjediti danima u prirodi, čitati i uživati gledajući gdje ću i kako odvalit. Ali taj "bouldskfjškljc..." ima dobih strana. Elem, ne možeš li se dočekat' na noge odmah to više nije to. E, ko joj je kriv što je to tako.
Na inat-pogon. E, neće oni meni...
Na sve strane, 'fala bogu, ima tih detalja, tj. sitnih (2 - 4m) stijena koje su, kad čovjek jednom sazrije kao geolo... ne, kao gušte... nema veze, svijet za sebe, mali univerzum, izazov prve klase. Nevjerovatno, pomisli čovjek kasnije, kako sve to bogatstvo ranije nisam zapazio, jesam li bio slijep, koji mi je bio k... Ama, tako je to kad držiš nos visoko i kad u svojoj "nepismenosti" omalovažavaš sve što je ispod nekog tvog zamišljenog idealnog nivoa koji nikad nećeš doseći. Elem, sad sam kao normalan, jer kao znam u detaljima da otkrivam vrijednosti i znam način da u tom detalju prepoznam sebe. A, ona kaže: "Luda noć..." ne, ona kaže: "Da to nije strah od letenja?" ("letenja" zvuči kao plural). Obično, u danima kad jugovina proburgija kostima fakat posumnjam da je u pravu i sjetim se... Ama, bolje da se ne sjećam.
Jeb'li oni svog Newtona što izmisli gravitacionu silu.
Za TAUNUS sam čuo ono kad je bio Ford Taunus, njemačko auto, pa se prestalo proizvoditi. I kad se, zujeći okolo, nađoh na Taunusu, nemogoh se nikako osloboditi tih asocijacija na Ford Taunus. No, nije bitno.
Odosmo do Frankfurta i patih se u toj ravnici heftu dana dok mi ne kazaše za Taunus. Zaboravih reći da je Taunus jedno brdo nadmorske visine oko 800 m (gotovo iste tolike i relativne visine) i koliko znam nema većeg brda sjevernije u Njemačkoj. Tamo, kod Königstein-a, nedaleko hotela Sonnenhof zatekoh hrpu penjača koji upražnjavaju "bouldering" i koji, kako shvatih, nemaju kud do ovdje ako ne žele putovati miljama ka jugu u potrazi za brdima.
Nabavih n'akve polovne penjačice, komad skvrčene, osušene gume koje bi čovjek lakše pojeo neg' na nogu navuk'o (još preko čarapa, šta znaš ko ih je, da izvineš...). Što iz inata, što iz radoznalosti ostadoh tu prilično dugo, motajući se danima po šumi s namjerom da pokupim sve važnije "probleme", uključujući i nahladu.
Mokar k'o čep na vrhu Taunusa (u pokušaju da napravim vedar izraz lica)
I tako, okonča se i ta avantura na njeno "opšte" zadovoljstvo. Pogledam u retrovizor: iza mene uporna visenja i šišmišenja u tim stjenčicama koje oni nazvaše vrhunskim (ne znaju da uvijek ima gore), gadne upale mišića, poderani dlanovi, mali pomaci iz jedne u drugu pozu, bezbrojni letovi pa onda opet ispočetka. Nakon desetak dana, kad su svi počeli sumjati u moj zdrav razum (a nekima je, kao, sve već bilo jasno) konačno sam mogao otići zadovoljan. Jer, tim ću se utiscima hraniti cijele zime u mom brlogu, to su akumulacije endorfina koje ću grickati kad ne budem imao šta raditi.
A ona... Nije komentarisala puno, znala je da će jedno vrijeme biti sve OK, sve dok opet ne prorade pamravi. Eto, mislim da je nakon ovoga bouldering u mom malom svijetu i okolini konačno dobio kakav takav status.
