Ushba 4710 m (lijevo) i Veliki Donguzorun 4457 m (desno)

U 13:00 sati po lokalnom vremenu, nakon jedanaest sati neprekidnog uspona, širim zastavu Bosne i Hercegovine na vrhu zapadnog Elbrusa. Nije šala, Nailovamater na 5642 m/nv

Pri kupovini šatora najvažnije je izabrati onaj sa dobrim pogledom. Moj Mc Kinley "Star light III" je ispunio očekivanja i, dok se topi led na primusu, uživam gledajući okolne vrhove: Veliki Donguzorun 4457 m, Ushba 4710 m, Kazbek 5033 m (vrh Gruzije) i nebrojeno drugih. A, ima ih, dao Bog, na Kavkazu više od 350 iznad 3000m.

Dvoglava Ushba

Vrh Ushba je mjesto najveće tragedije hrvatskog alpinizma. 24.jula 1974. poginula su četvorica hrvatskih alpinista penjući Križ Ushbe. Za nekoliko dana će se navršiti 30 godina.
Ima i Elbrus svoju crnu statistiku. Gotovo svaka stijena koja viri iz leda je prekrivena spomen pločama. Odlučili smo da ploče sa svojim imenima nećemo stavljati, za sada... Za razliku od ploča, naljepnice sa reklamom sponzora ćemo stavljati na svakom pogodnom mjestu. I ovde, na platou ispred logora, lijevo od zaobljenog Velikog Donguzoruna i desno od dvoglave Ushbe, kažem "Bramac" za krov!

Kavkaz, panorama

Popodnevne sate koristim za pakovanje jurišnog ruksaka. Ne nosim puno stvari, sve kontam, kupiću usput ako bude otvoreno. Dva litra čaja, nekoliko bonžita, zaštitne rukavice, pernata jakna, glečerke, 2 prusike, 2 karabinera i ledni klin. Cepin kačim na ruksak jer ću prvi dio uspona koristiti štapove. Zapričah se, pa umalo da zaboravim fotoaparat i rezervne filmove. Dobri stari "Zenit 122". Najpouzdaniji dio opreme. Znam, smiješan je naspram modernih digitalaca, ali nema te hladnoće na kojoj neće okinuti, a ni baterija mu ne može "pasti" iz prostog razloga jer nema baterije. Uostalom, ovde je na domaćem terenu. Do večeri pokušavam da se odmorim i jedem, ali ovo drugo mi nešto ne ide. Jedva uspijevam ugurati u sebe nekoliko makarona i "žeton" jaffa keksa. Iz literature znam da je gubitak apetita jedan od simptoma visinske bolesti.

Istočni Elbrus

Iz logora krećemo u 02:00, u koloni po jedan, u najvećem miru i tišini (kako su nas učili u obdaništu). Put vodi obroncima Istočnog Elbrusa između dva niza crnih vulkanskih stijena prema Skali Pastukhova. Skala na ruskom znači stijena, a Pastukhov je ruski geometar koji ju je otkrio. Ima oblik slova "L" naopako i predstavlja važan orjentir pri usponu. Podnožje stijene je na oko 4600 m/nv, a
njen vrh na 4850 m/nv.

______________________

Uspon prema sedlu, Skala Pastukova i put vidljivi desno od centra slike 

U cik zore smo iznad visine Mont Blanca. Tu počinju i prva odustajanja. Dvoje naših odustaje, što zbog hladnoće, što zbog visine. Od Skale idemo traverzom prema sedlu između Istočnog i Zapadnog Elbrusa. Strašno je hladno, a i kiseonika je osjetno manje. Tempo je 20-tak koraka pa minut odmora. Do sedla ima još 4 kilometra i 450 m visinske razlike. Što se više penjemo vjetar postaje sve jači. Na najizloženijem dijelu traverze već je toliko jak da štapovima moram održavati ravnotežu.

Ledene ploče pred vrhom

Još nekoliko ljudi odustaje. Teška je to odluka. Toliko napora i odricanja, toliko želje i nadanja. Borim se sa sobom. Misli su mi isprekidane. Cijelo tijelo me preklinje da se okrenem nizbrdo. Hladno mi je, umoran sam i jedva dišem. Ipak, nastavljam. Uskoro sam na sedlu. Sa desne strane nekoliko golih stijena viri iz leda. Tu zatičem grupicu naših. Liježem na stijenu i pokušavam doći do daha. Dalje od sedla ide se padinom Zapadnog Elbrusa. Nagib je velik pa staza vodi dugačkom serpentinom. Na njoj je desetak penjača. Napreduju toliko sporo da odozdo izgleda kao da stoje u mjestu. Do vrha ima još 1200 m uz 340 m visinske razlike. Puno je to. Odlučujem odustati. Ne mogu više! Potpuno sam iscrpljen. Do sada sam popio litar čaja ali nisam ništa pojeo. Skupljam snagu da se pridignem i da krenem nizbrdo. Samo još jedan napor. Misli mi prekida Stepa, vođa moje grupe i jedan od najboljih alpinista "Pobede". Ne znajući šta sam odlučio, mjeri mi saturaciju. 86! Odlično! Odobrava mi nastavak uspona. Joka, jedna od žena iz grupe nas nagovara da probamo nastaviti. Posmatram se. Bespomoćan sam. Ležim kao da sam se upravo porodio i žalim samog sebe. To počinje da me nervira. Volja mi se opet vraća, ali ovaj put čvršća nego ikada. 'Ma, k one može?!? Ura za tradicionalnu bosansku tvrdoglavost! Krećem ka vrhu. Sada znam da neću odustati. Tempo je smanjen na 10 koraka između odmora.

Krov Evrope

Posljednjih 50 metara prije ruba kratera je strma ledena ploča, najopasniji dio uspona. Prelazim je bez navezivanja. Hodati nije toliko teško, koliko je teško biti koncentrisan da ne padneš. Prilikom povratka sa vrha najstariji član ekspedicije je na tom mjestu doživio nesreću i otklizao nekoliko stotina metara prema sedlu, pri čemu je zadobio višestruki lom noge.
Elbrus je ugašeni vulkan sa dva kupasta kratera, Istočnim i Zapadnim Elbrusom. Rub kratera Zapadnog Elbrusa je na visini oko 5600 m i predstavlja zaravnjenu plohu. Sa drugog kraja plohe uzdiže se tridesetak metara visoka stijena koja predstavlja najvišu tačku evropskog kontinenta

Nailovamater na 5642m

05. jula 2004. godine u 13:00 sati po lokalnom vremenu, nakon 11 sati neprekidnog uspona, širim zastavu Bosne i Hercegovine na vrhu Zapadnog Elbrusa. Nije šala, Nailovamater na 5642 m/nv!

Spomenik prvom osvajaču Elbrusa na izlazu iz Baksan doline

Dalje je sve nizbrdo, otprilike kao da silaziš niz stepenice. Posrćem, padam, puzim, ali uporno idem dalje. Znam da ako se ja ne vratim neće imati ko da napiše članak za Zone 2000. 5,5 sati kasnije sam u logoru. Unosim u sebe količinu tečnosti dovoljnu za omanji bazen, uvlačim se u šator i okrećem prekidač na "off". Još jedna noć na 4150 m. Sutradan se spuštamo do žičare. U stanici "Mir" hladno pivo i traumatičan susret sa ogledalom. Sunce je napravilo od mene "okorjelog" planinara.

Gorka istina

16. jula 1874. Balkarac Ahija Sotaev je ispenjao Elbrus u vunenom kaputiću. Sto godina kasnije, ljudi su izmislili Gore-tex. Trideset godina poslije možemo konstatirati slijedeće... (vidi sliku).

The Kraj