Parići u Velikoj Paklenici

Velebit - mitska planina, vladar neprikosnovene Bure... Ovaj div Dinarida po značaju i svojim prirodnim vrijednostima spada u top 3 planine cijeloga lanca! Iako ne ulazi u Z2000 po visini, mnoge planine u toj zoni nisu mu "do koljena" po ljepoti! Ma, i po visini! Kako?

veleeuro

Jednostavno! Velebit se diže iz mora, sa nule! Njegova relativna i apsolutna visina jednake su, a znamo da mnoge planine iz Z2000 baš i nemaju onoliko metara sa koliko se šepure. No, sve je to relativno, ipak su to samo brojke. Ali jedno je sigurno; Velebit kad-tad morate posjetiti jer što duže oklijevate kasnije će vam biti više žao zbog toga.

I ova, poput mnogih drugih Velebitskih priča, počinje u kanjonu Velike Paklenice; penjačkoj meki mnogih Europljana koji vole visiti i svojevrsnom 400m dubokom i divljem portalu koji vodi u ovaj dio Južnog Velebita, onima koji vole hodati. Mi spadamo u ove druge, imamo velike ambicije, dan je kratak, pičimo dalje.
Stoga fast forward ili preskačemo sat i po hoda kroz kanjon i donju dolinu Velike Paklenice jer to je priča za sebe i jedna slika je kao ni jedna. Već smo 10min iznad Doma u Paklenici, na obroncima gornje doline Velike Paklenice, pod najvišim Velebitskim vrhovima. Tu su se razasule kuće Ramića, Parića i Kneževića. Njihova posada ih je napustila i otišla u potragu za boljim životom na obali, ostavivši svojim potomcima kuće za odmor na poziciji koju bi svatko poželio. Ali ipak nisu otišli baš svi. Jole i Marija Ramić, oboje preko 80 godina, nisu mogli napustiti svoj Velebit, ni za sve novce ovoga svita, i danas su ljudi koji u Hrvatskoj žive najdalje od ceste, 1:40h hoda. Svaki tjedan Jole sa svojom mazgom odlazi u Starigrad-Paklenicu u kupovinu, preko 2 sata daleko!

Liburnija i Babin Kuk iz Paklenice

Praćeni zanosnim pjevanjem Jolinog psećeg zbora dolazimo do početka Lipe Staze (Lijepa Staza po Dalmatinski). Visoko gore naš je prvi cilj; Liburnija (1710m). Žao nam je što nismo mogli ranije krenuti jer ovako savršen kasno jesenski dan grijeh je ne iscijediti do posljednje kapi. Ipak svaka čast Gogi i Ivani što su uopće tu. Jutros u 5h krenule su iz Zagreba i putovale 250km kroz maglu. Goga se usput žali kako zbog obaveza samo vegetira u zadnje vrijeme i da joj forma nije na zavidnoj razini. Njihov entuzijazam me svaki puta iznova oduševljava jer nakon napornih Velebitskih tura treba se i vratiti natrag u Zagreb i raditi u ponedjeljak ujutro!

Ostatci jeseni u donjem dijelu Lipe Staze

Lipa Staza najstrmija je staza koja iz Velike Paklenice vodi ka najvišim Velebitskim vrhovima. Nema tu serpentina i okolišanja već udri ravno uzbrdo po padini koja poput tobogana biva sve strmija i strmija. U donjoj polovici vodi prekrasnom šumom bukve, javora i crnog bora. Neobično tiho vrijeme, bez vjetrova, obilježje je ove jeseni pa tu i tamo nailazimo na pojedine dekorirane bukve, iako je pravi vrhunac boja odavno prošao. 

Sveto Brdo (1751m) i Vlaški Grad (1375m) sa Lipe Staze

"Ima li kraja ovoj šumetini, hoću pogled" mantrala je Goga dok smo derali strmine Lipe Staze. Nakon 2 i po sata i bi pogled! Izlazak u zaleđe Babinog Kuka (1425m) primirio je Goginu nervozu zbog slabe forme i trenutačno vratio široki osmjeh na njezino napaćeno lice. Jedino što se dalje moglo čuti bila je zajednička mantra "ajme lipote, ajme dana".
(Na rubu sjene, pod prijevojem lijevo od stjenovitog Vlaškog Grada, vidi se bijela točkica. To je sklonište Vlaški Grad (1260m).

U zaleđu Babinog Kuka (1425m)

Pod legendarnim borom obavezna je pauza i uživanje u jedinstvenoj panorami Velebitskih vrhova, visoravni, Velike Paklenice te mora i otoka koji su utonuli u jesensku sumaglicu.

Na privilegiranom položaju

I mogli bi satima uživati u Velebitskim panoramama, poput starog bora, ali Sunce se opasno naginje prema zapadu, a do Liburnije je još dobrih sat i po.
Iza su Višerujna (1632m) i Crljeni Kuk (1661m). 

Na strminama Liburnije (1710m)

300 i nešto metara visinske razlike od Babinog Kuka do Liburnije najbolje se savladava po receptu poput onoga za lazanje; red hodanja, red pogleda, red hodanja, red pogleda... U redu hodanja sastojci su strmina, travica, sipari, stijene dok je u redu pogleda osnovni sastojak panorama iz snova u kojoj ima toliko sastojaka da ih je teško i nabrojati pa će uspon na Liburniju svojim jedinstvenim okusom zadovoljiti i najzahtjevnije gurmane.

Visoko nad Velikom Paklenicom

Sa gornjih obronaka Liburnije uživamo u pogledu iz ptičje perspektive na obje doline Velike Paklenice, donju i gornju, koje formiraju oblik slova T. Dom u Paklenici nalazi se na mjestu gdje se doline dodiruju. Naravno, ne vidi se jer je 1200m niže, a mi smo našu turu započeli negdje u gornjem lijevom uglu, u kanjonu Velike Paklenice, prije 6 i po sati.

Beskrajna sloboda na Liburniji

Kako smo i planirali pred kraj dana izlazimo na vrh Liburnije! Oko nas je beskrajna sloboda, visoko iznad jesenske sumaglice koja već danima sjedi nad Jadranom. Oni koji su dole u njoj ne mogu ni zamisliti koliko je u ovim visinama lijepo. Očekuje nas još jedan spektakularan kraj dana na Velebitu!

Malovan (1709m) i Lika

A kraj dana dolazi brže nego što bismo htjeli. Dok upijamo svaki djelić panorame duga sjena Velebita već je prešla preko Ličkog mora magle i dosegnula podnožje Ličke Plješivice. Vidljivost po visini je fantastična, vidimo sve što nije ispod horizonta! Lijevo od sredine, skroz iza, je Osječenica (1795m) u BiH. Desno iza plamtećeg Malovana proviruje Klekovača (1961m), koja se nalazi iznad Drvara.

Sveto Brdo (1751m) i Dalmatinske daljine

Sveto Brdo. U samo dvije riječi sve je rečeno. Kultni Velebitski vrh uvijek zrači nekom magičnom privlačnošću. Desno, u daljini, su tri Dalmatinske planine: Svilaja (1506m, 100km daleko), Promina (1146m, 70km daleko) i Mosor (1339m, 130km daleko). Iznad vrha Promine vidimo Biokovo (1762m, 170km daleko). Ali i to nije sve; sa druge strane Jadrana vidi se i Talijanska čizma i njen najviši žulj Corno Grande (2912m, 270km daleko, nije na fotografiji)!

Visoravan Rujno u pastel tehnici

Što bi Monet i Manet dali da su imali prilike ovo vidjeti pitamo se?!
I tako dođe kraj jednom prekrasnom jesenskom danu. Ali naš dan daleko je od kraja jer nismo ni htjeli da bude. Najbliže sklonište je skoro 4 sata daleko. Naše današnje odredište je ono na Strugama. A do njega trebamo još preći preko Vaganskog Vrha (1757m), najvišeg na Velebitu. Tikke, MYO-i i ostala čuda Petzl-ove tehnologije ne trebaju nam. Na nebu je netko uključio Mjesec pa je i vrijeme za pokret u magičnu Velebitsku noć.

Noć za pamćenje

Nakon nešto manje od 2 sata hoda kroz svijet tamnih silueta pod milijunima zvijezda izlazimo na Vaganski Vrh. Ako je dan bio prekrasan što reći za ovakvu noć?! Jednostavno teško ponovljivo! Kroz više od 200m debeli sloj Ličke magle probijaju jaka svijetla na izlazima sa autoceste. Narančaste mrlje na magli uzduž Like izgledaju poput signala za navođenje vanzemaljaca i priprema za Bliski Susret Treće Vrste. U daljini su Bosanske planine Osječenica i Klekovača. 

Megalopolis Zadar sa Velebita

I dok se Venera sprema napustiti naše nebo gledamo preko Ravnih Kotara do Zadarskog megalopolisa, oko 40km dalekog. Sa vrha nas čeka još 2 sata hoda do Struga gdje smo stigli 12 sati nakon starta u kanjonu Velike Paklenice i više od 1900m savladanog uspona i 500m silaska. Pa sad neka netko kaže da Velebitu nema mjesta na Z2000! :-)