Svo vrijeme dok hodate po gradiću osvrćete se i gledate u Matterhorn, onako sablasan i surov, a ujedno osjećate i strahopoštovanje. Razlog tome je i neki skriveni strah od same pomisli da hoćete da se ispenjete na vrh koji je odnio preko osam stotina života

Prvobitnu ideju za odlazak u pravcu Matterhorna nam je dao Čombe, a ona je bila samo obilazak Matterhorna. Čombe je odustao zbog privatnih problema, mi smo krenuli na put sa namjerom da bar probamo popeti Matterhorn, jedan od tri najteža vrha Evrope.
Krećemo 08.09.03 god. Hrvatska, Slovenia, Italija, Swiss! U Tash stižemo sutradan ujutro oko 10 časova. Tu se smještamo u motelčić i nakon malo odmora odlazimo u Zermatt. Pošto se u taj gradić ne smije ići sa automobilom išli smo vozom oko 10 min. Za one koji žele ići, postoji varijanta električnim taxijem, sporije i skuplje. U Zermattu se raspitujemo za žičaru, vrijeme, kupujemo hranu i odlučujemo da krenemo sutradan. Svo vrijeme dok hodate po gradiću (kišica lagano pada), osvrćete se i gledate u Matterhorn, onako sablasan i surov, a ujedno osjećate i strahopoštovanje. Razlog tome je i neki skriveni strah od same pomisli da hoćete da se ispenjete na vrh koji je odnio preko osam stotina života.

Krećemo 09.09. ujutro, žičarom, sami. Prema Matterhornu niko ne ide zato što je sezona penjanja prestala. Sami smo, ali kontamo u sebi da ćemo probati pa kako god. Nakon izlaska iz žičare krećemo prema planinarskom domu Hornly Hut. Smjer kojim se penjemo se zove Hornly Ridge (greben). Taj dan uz malo napora stižemo do doma u kojem se nalaze četiri domara i koji sutradan ujutro napuštaju i zatvaraju dom. Pravo su se začudili kad su nas vidjeli. Rekli su nam da ujutro oni odlaze tako da mi možemo ili sa njima dole ili gore sami.
Snijeg pomalo pada ali prognoza govori da nastupa razvedravanje pet dana. Predveče dolazi pet Poljaka i za njima jedan Kanađanin. Poljaci su godinu ranije penjali isto, ali su odustali 200 metara prije vrha. To nam je ulilo nadu ako ništa zato što znaju rutu. Nakon spavanja spremamo se za pokret, ali Poljaci ne idu. Oni hoće da odmore još jedan dan. Ostaju da spavaju u zimskom skloništu, sto je u stvari kao mala betonska prostorija bez ičega. Mi krećemo prema skloništu na 4000 metara/nv koje se zove Solvay.

Nagib se naglo mijenja i sami start je vertikalan. Pošto smo išli sami i bez znanja rute, išli smo vrlo oprezno. Od užadi smo nosili dva užeta 8 mm, duzine 30 metara. Malo smo lutali, teške detalje smo prelazili vrlo oprezno i osjećali smo neku sigurnost u sebi ako ništa da pametno radimo i da ne srljamo. Čak smo pazili jedan drugog i više jer ako uzmemo u obzir da nismo prije toga ništa zajedno penjali, djelovali smo veoma uhodano. Mrak nas hvata na 3800 metara/nv.
Odlučujemo da bivakujemo (jednoglasno) jer je suviše opasno da nastavimo sa baterijama po mraku. Rizik je kako penjanje tako i što je velika vjerovatnoća da negdje izadjemo iz smijeri i lutamo, što bi nas samo premorilo. Mogli smo popeti još jednu dužinu užeta, ali dolazimo na jednu platformu koja izgleda kao šatorčić u koji ne možemo stati nas dvojica i oprema. Tu pravimo anker, sve visi, vežemo i ruksake i ubacujemo ih u taj otvor.

Ruksaci smanjuju prostor, tako da jedva Muri ulazi unutra. Onako viseći u pojasu navlačim i ja vreću i bivakušu i spavanac. Obojici je to prvo iskustvo spavati u stijeni, dok vjetar fijuče i nosi ledene iglice koje vam se zabijaju u lice kroz najmanji otvor koji ostavite samo da možete disati. I to još sve na 3800 metara.
San brzo dolazi na oči od umora. Ne mogu se pohvaliti nekim komforom pri spavanju, ali sljedeće jutro je nešto što ću uvijek pamtiti. Izlazak sunca i prvi sunčev zrak koji mi udara u čelo i budi me kao da govori HAJDE MAGARCI JOŠ STE ŽIVI, a ispod mene vertikala najmanje hiljadu metara.

Nastavljamo penjanje i nakon 200 metara ulazimo u sklonište Solvay. Tu se odmaramo, klopamo, izlazimo vani da osmatramo situaciju i dogovaramo da krenemo ujutro prema vrhu. Nevalja nam dan za uspon zbog sujevjerja (13.09.03), ali ne smijemo odugovlačiti.
Pred veče dolaze Poljaci, Kanađanin i još 4 Španca. Ujutro krećemo, ali pošto su dvojica Španaca već penjali vrh, puštamo ih ispred nas. Poljaci idu iza nas. Opet oprezno, stižemo do zadnjih 200 metara gdje Poljaci opet odustaju.

Španci izlaze na vrh oko sat prije nas zato što idemo u navezama jedni iza drugih, a pri penjanju tog najtežeg dijela čekate, te tek kad naveze ispred vas popenju taj dio vi krećete. Na vrh izlazimo u 16 časova i 15 min. EUFORIJA I NEVJERICA. San. Šalju se poruke, prave se fotkice, nevjerovatan osjećaj. U pola pet krećemo nazad, još opreznije jer najviše alpinista strada pri povratku. Čovjek je tad opušteniji i neoprezniji.
Mrak nas hvata 150 metara iznad skloništa, ali nastavljamo sa spuštanjem, nemamo ni vreća ni opreme sa sobom jer na vrh idemo bez opreme zato što se morate vratiti sa vrha da vas i ako se ne smrznete ne ubije grom. Ko kaže da cigareta nije dobra stvar? Pošto u mraku ne možete da razaznate boje užadi, zapalite cigaretu jer upaljačem ne možete osvijetliti zbog vjetra i tako vidite koje uže izvlačite iz ankera.

Uz malo više muke silazimo do skloništa gdje nas Poljaci dočekuju sa čestitkama i Španci sa nevjericom da nemamo baterije. Svi čestitaju i govore BOSNIEN VERY STRONG MEN. Sutradan silazimo zajedno do Hornly skloništa gdje svi ostaju da spavaju, ali mi nastavljamo do žičare jer smo odlučili da u Zermattu pojedemo pileća krilca i da proslavimo.
Do žičare dolazimo u 19 casova, a ona ne radi. Odlučujemo da idemo pješke do Zermatta u koji dolazimo oko 22 casa, ulijećemo u prvi motelčić, ostavljamo stvari i na krilca i Heineken. Sutradan shoping, pakovanje, Francuska, Chamonix, fondu, vino, Italija, autostrada, kez od uha do uha i BOSNA!!!
Učesnici ekspedicije: A. Čuturić Chilly (Sarajevo) i M. Husanović Muri (Banovići)