Crno jezero sa Međedom. Bobotov kuk lijevo, vidljiv sa jezera.

 Durmitor, onakav kakvog su ga Maja, Željko, Mirela, Aida i Nona imali sreću  (uprkos svemu) doživjeti jednog paklenog ljeta, godine... eh, kao da je juče bilo. Dakle, Durmitor, tamo gdje su nam lijepo govorili: Ne idite, pocrka'ćete! 

Prvi put na Durmitoru! Ambijent Crnog jezera imao je onu očekivanu "težinu". Ili "dubinu". U svakom slučaju mir i potplaninsku svježinu koja je prethodnu noć vatru u kampu činila prijatnom i romantičnom, a  jutro teškim i mokrim...
Dan: usamljenost koja prožima, gotovo apatija (kao u Popodne jednog firauna (Kruško)), prelijetanje ptičica kroz crnogoricu u potrazi za šišarkama i sunce koje uzaludno nastoji učiniti situaciju dramatičnom... Uzalud!
Vrijeme ja otisnuti se gore.

Popodne na Zminjem jezeru

Obilje vode, šuma djeluje hipnotički, čovjek se naježi od prijatnosti i mira. Idila, riječ koja nema dubinu prije nego se ne osjeti ljetno popodne ovdje. Voda je teška, kao ljepljiva od mira i uspavanosti. Rojevi sitnih mušica igraju u zraku. Mir prijeti sjetom, čežnjom... Uskoro će nas put podići iznad šume i ovog svijeta za sebe, dubine od koje se teško oteti.

Pećina Ledenica u Obloj glavi

Smiraj dana. Otežali od vode, znojili smo se, gubili na težini, dobijajući na visini. Suton nas slijedi, kao plima, navire iz dolina, od jezera... To je onaj šumski polumrak, trom za sunca, odlučan s večeri, dolazi njegovo vrijeme...
Iako blaga sijenka zebnje lebdi među nama, radujemo se sumraku. Kušamo njegovu mračnu, hladnu stranu ovdje u Ledenoj pećini. Istovremeno osjećamo preobražaj, sve je nekako suho, čak i led... Znak koji smo previdjeli.

Ostaci kleke (Pinus mugo) na putu ka centralnom dijelu Durmitora

Gotovo noć, a mi smo "in the middle of nowhere". Izranjaju vrhovi, nagovještavajući nadmoć i beskompromisnost... Ljeto, kao i zima, ovdje ispoljava krajnosti. Zona krajnosti! Upravo prelazimo onaj prag sigurnog, prag gdje istovremeno počinje sloboda. Planina je sad naša (oprez, možda je upravo obrnuto).
Oslobodili smo se tekućine u svakom smislu prije nego smo dosegli "kamp" pod Bobotovim kukom. Neosjetljivi na one "signale" ranije, ostali smo sasvim bez vode, lakomisleno! Raspucavali smo se, gorili, patili... Dali smo se u potragu za kapima u prljavom strmom sniježniku koji se završavao visoko u stijenama. Snop baterije grozničavo je "skenirao" lukove, šupljine... Suvlji snijeg na svijetu ne postoji! Ništa.
Predali smo se, zavukli u vreće, u vlastiti svijet, neosjetljivi na teške riječi...

Bivak na 2000m, svitanje.  Bobotov kuk u pozadini

Jutro na dvije "000" metara. Petsto metara vertikale dijeli nas od vrha. Durmitor!
Ironija je koliko je svježine i vode okolo, na stijenama, u travi, u nitima paučine što ih je noć nanijela... Ovo je pustinja, u pravom smislu. Trebalo bi sad ići dan nazad da bi se domogli vode. Idemo naprijed! Nekoliko sati u budućnosti kupat ćemo se i zaljevati na Zelenom viru, karta govori nedvosmisleno.
Planina se suši, rumeni, pali, žari, ... Dotakne li je sunce, izgorjet će. Teških ruksaka i nogu dajemo se u osvajanje Previje, lijevog sedla na slici.

Dolina Škrke sa druge strane Durmitora, dva jezera i planinarska kuća između

Feminističko jezgro naše grupe sasvim se zadovoljilo ovim, tim prije što je put u nastavku jezivo visio nad provalijom, a i samo zadržavanje na rubu ovog, nekoliko stotina metara dubokog ambisa, dovoljno je zatezalo nerve da bi se moglo smatrati avanturom. Nekoliko pokušaja demonstriranja prolaska najeksponiranijeg dijela staze ka samom, dvadesetak minuta udaljenom vrhu Bobotov kuk, nije dalo rezultat. Rezon je ležao dijelom i u "činjenici" da "okliznem li se odavde nikad neću doživjeti Zeleni vir", koji je nesmiljeno opsjedao čula. Drugi razlog je bio u tome što se odavde, sa ruba ponora, zahvaljujući onoj napetosti, "sve doživljava intenzivnije nego sa vrha". Nije nas se moralo pretjerano ubjeđivati.
Kurs: Zeleni Vir

Silazak na Zeleni vir u dolini ispod Zubova

Žega i suša su pritiskali, svjež jutarnji povjetarac preobrazio se u suhi vjetar koji je strujao sedlima, a zamirao u uvalama, čineći situaciju nepodnošljivom. Nervoza je kulminirala, dijelom i zbog odustajanja od vrha.
Durmitor se doimao ogromnim, rasutim i raskomadanim... Tu i tamo zabijelile bi se elegantne formacije alpskog tipa; šiljci, zubovi i grebeni koji su treperili na vrućini ili bi se otvorili prostori poput onog "mega-balkona" gore pod vrhom, koji su imponirali.

Zeleni vir - misaona imenica

Zeleni vir!!!!!!!!
Neslana šala! Niko nije mogao vjerovati. Onako sočno ime... Bar je na karti moglo biti označeno da je jezero periodično i da...
Prebrasmo raspucano dno "zelenog vira" u potrazi za vlagom. Uzalud, čak su ga mirisi i mušice napustili. Vlažne čuture, ustajali miris praznine u njima, odjednom je postao dragocjen. Zacijedismo ih po ko zna koji put, polizasmo čepove...
Sparina bije iza rijetkih oblaka, kao pred kišu. Kurs: Škrka! Hitno!

Vrh Šareni pasovi. Škrčko sedlo desno na slici

Kamere su zabilježile da se radilo o specifičnoj ustalasanoj strukturi reljefa, a ne o halucinacijama i vrtoglavici. Presijecamo bazu Bobotovog kuka da bismo se, preko sipara, domogli Škrčkog sedla. Prije samog sedla dočekuju nas dugački kraci Šarenih pasova, kameni pragovi, jedan za drugim... Objektivno nisu problem, no... bilo je to bauljanje, bodrenje i duga čekanja pod stepenicama, presamićeni pod ruksakom ili razapeti na njemu. Na sedlu smo ležali prilično dugo, s nadom da niko neće kolapsati zbog dehidriranosti. Nekim čudom, oblaci su nadlijetali češće i prigušivali jaru.
U nastavku siječemo jedan dubok žlijeb i strme travnate padine prošarane kolonijama kleke. Izvukosmo se, svjesni rizika u koji smo se upustili, no drugog puta dole nije bilo.

Vodom ću te, vodom ćeš me... Vašar na Malom škrčkom  jezeru.

Gašenje, kaljenje, bubrenje, balahanje, rastrošnost... drage riječi, sočne, značajne, realne... Zaposjeli smo malo jezero s namjerom da ležimo tu sve dok se defintivno ne povratimo, cijelu noć. Ali...
Prostor ne čine samo stvari već i... Božo. I mi smo se namjerili upravo na njega.

(Poštovani čitaoci, ukoliko neko smatra da naredni dio priče s Durmitora nema posebne veze s planinom, željeli bismo vas uvjeriti da su, iz naše perspektive, ti događaji neodvojivi od opšteg utiska o Durmitoru te ih time smatramo opravdano uvrštenim ovdje)

Prvo, zabranjeno je kupati se u jezeru. Napolje! Plaćamo paprenu kaznu. Slijedeće, zabranjeno je slikanje! Uzet će nam kamere. Molimo i obećavamo da zaista nećemo slikati da bismo spasili filmove u kamerama. Ludnica! Next, zabranjeno je provesti noć na otvorenom, kako smo prvobitno namjeravali dok je logika iscrpljenosti odlučivala. U šatore!!! Noćiti u šatoru košta više nego u kući. Možemo li u kuću? OK!
Pratimo žarenje Bobotovog kuka u večernjem svjetlu. Kamere su zakopane duboko u ruksacima. Napetost lebdi u zraku.

Apolon (Parnassius apollo), Sušičko jezero

Pripremamo supu na vatri, plaćamo jedno "ognjište", količinu drva koliko staje u peć. To je tek toliko da podgrije hladan šparet. Plaćamo drugo "ognjište". Slušamo kako on izlazi na kraj s pacovima po policama. Puškom!!! I zaista vidimo fleke i rupe u zidu. Slušamo kako izlazi na kraj sa onima koji slikaju. A tek oni koji se ne prijave nakon ulaska u dolinu. Išli bismo dalje iako je suton samo kad bi nam vratio lične karte. Djevojke zapriječuju stvarima vrata spavaone. Noć!
A onda: Otvori!
Avantura je kompletna!
Otvorimo. Čovjeka je mučio čir na stomaku... Na sreću, imadosmo nešto protiv bolova.

Sušičko, jezero koga takođe nema (barem u julu)

Zora.
Pucanj..!
...
Lupanje na vrata, "cirkus" se nastavlja.  A onda uvidjesmo da klovnovi nismo mi već jedan mladi, isprepadani par - italijan i holanđanka koji su prespavali vani. Vape za prevodiocem, smeteni od straha, (kako i ne bi kad su puškom probuđeni u cik zore i olakšani za pasoše), kontaju kako se domoći lokalne valute da bi platili kazne.
Pleeeease, help us!
Sabrasmo neke pare što nas svrsta na "pogrešnu stranu". Bijasmo bukvalno izbačeni, ali s olakšanjem. Hhvataj se noge (bog te maz'o!).

Nakon nekoliko sati pečenja, na slijedećem jezeru koga takođe nema, naletjesmo na novu kuću, miris dima, ovčijeg mesa i piva... i novog domara koji nam je objasnio da je onaj gore "čudan" i da ga drže kao atrakciju (ama, ne mogu ga istjerati). Ljubaznost ovog novog domaćina nas je uvjerila da su ljudi ipak individue. Dan poslije: nemoguće se osloboditi osjećaja da nemamo vode dok se pečemo na putu za Plužine. A Božo, koliko god nas srsi podilaze pri pomisli na njega, toliko smo zadovoljni jer smo, zahvaljujući i njemu, doživjeli neponovljivo...