U opciji za ovogodišnje putovanje i planinarsku turu bio je uspon na neki značąjniji vrh u Alpama (Gran Paradiso). U stisci smo s vremenom, a uspon na neki vrh iznad 4000m zahtijeva potpuno novi logistički i tehnički pristup (vrijeme, daljina, aklimatizacioni uspon, oprema..)
Jedno vrijeme sam razmatrao i mogućnosti za uspon na Monte Rosu-gorsku skupinu na granici Švicarske i Italije koja obiluje vrhovima iznad 4000m. Monte Rosa sa svojim vrhovima zahtijeva posebnu pripremu i svakako imam želju da pogledam Matterhorn sa nekog od ovih vrhova, ali neki drugi put...
Julijske Alpe (SLO) i Dolomiti (ITA) 01.09.-07.09. 2014
Rezervna opcija je pohod Julijske alpe, bez Triglava jer smo to popeli prošle godine u paketu sa Grossglocknerom. Da bi pohod bio što dinamičniji razmotrio sam mogućnost da uz Julijske Alpe poșjetimo i Dolomite. Proučavajući Dolomite sa aspekta istorije i geografije, izdvojio sam 7 ferata u Dolomitima, razradio pristup, težinu i satnicu uspona, odštampao mape, ... ukratko imao sam spremnu turu i za Dolomite. Predivno okruženje gornjeg toka smaragdne Soče, takođe je bilo predmet mog istraživanja. Osim toga, od jeseni 2012 sam proučavao i tok borbi na Soškom frontu u I svjetskom ratu s posebnim osvrtom na učešće Bosanskih regimenti na frontu. Mnogo toga sam pronašao i u knjizi Wernera Schachingera: Bošnjaci dolaze 1879-1918.
1915. nakon ulaska Italije u rat na strani sila Antante, otvorio se front kroz nepristupačne i divlje terene Dolomita i Julijskih alpi. Ovo je iziskivalo nadljudske napore i velika iskušenja za obje strane. Na Soškom frontu su se posebno istakli pripadnici IV Bošnjačke regimente, koji su čvrsto držali svoje položaje ne dozvoljavajući Italijanima da probiju front u rejonu Čukle i Rombona. Italijani su nakon neuspjelih juriša zazirali od ponovnih pokušaja, a smjene koje su dolazile na liniju su preuzimale fesove i buzdovane, držeći Italijane u uvjerenju da su na linijama i dalje strašni Bošnjaci.
Sarajevo ima posebne veze sa početkom Prvog svjetskog rata, a naše raspoloživo vrijeme, relativna blizina Julijskih alpi i Dolomita se savršeno uklopilo i tako, 100 godina nakon sarajevskog atentata i početka I svetskog rata, u glavi sam imao turu koja prolazi kroz divlje planinske masive prateći liniju razdvąjanja Italije i Austrougarske. Sukobljene strana su bile suočene sa ozbiljnim logističkim poteškoćama na nepristupačnom terenu Dolomita i Julijskih Alpi. Ova linija razdvajanja svjedoči ljudskoj sposobnosti, trudu da zauzda planinu, kao i njegovoj głuposti i besmislu ratovanja.. U planu su nam usponi na Mangart i Krn u Sloveniji te ferate De Luca-Innerkofler u Monte Paternu i Ettore Bovero na Col Rosi.
dan 1. ponedjeljak 01.09. PUTOVANJE
Po dolasku u Ljubljanu smo nakratko u BTC. Najviše vremena provodimo u Iglušportu. Nakon toga idemo kroz Tržič, pa u selo Grahovše pod vrhom Storžič, gdie u maloj privatnoj radionici kupujemo alpinističke klinove. Zatim slijedi najljepši dio-vožnja kroz predgorje Julijskih alpi. Stjenoviti vrhovi zasuti novim snijegom. ŠkrIatica? Špik? Nakon Kranjske gore, penjemo se Ruskom cestom na prevoj Vršič. (Rusku cestu preko prevoja Vršić iz Kranjske gore do doline Soče su u veoma teškim uslovima i sa slabom ishranom izgradili ruski zarobljenici tokom l svjetskog rata).
Spomnenik Julijusu Kugyju
Slikamo se na jednoj serpentini na čijem je proširenju mnoštvo kamnenih čovuljaka. Kod Ruske kapelice pauziramo i pravimo kafu. Sa Vršiča se spuštamo u dolinu Trenta, gornji tok rijeke Soče. Slikamo se kod spomnenika Julijusu Kugyju i odatle vidimo Mangaart i Jalovec zasute novim snijegom, ali vrhovi su u oblaku. Sa prvim mrakom stižemo u dolinu Lepena. Dom Klementa Juga je naša baza za naredna tri dana. Sami smo u velikoj sobi, smještaj je sasvim pristojan. Kiša nas je pratila do Ljubljane, a zatim se razvedrilo. Prognoza za sutra je: Kiša!
dan 2. utorak 02.09. Turisti
U 7 ustajemo, taman dok doručkujemo počinje kiša. Informcije o Mangartu su nepovoljne, pao je novi snijeg, temperatura je ispod nule. Stijena mokra i hladana, a sa sjeverne, italijanske, strane možda ima i nešto sniježnika koji na ovako niskoj temperaturi, bez dereza predstavljaju ozbiljan izazov. Ipak, pakujemo opremu za feratu i krećemo. Prolazimo kroz Log pod Mangartom, a zatim se uspinjemo mangartskom cestom koju su napravili Italijani 1938. godine. Cesta je asfaltirana, ima pet tunela, duga je 12km, a popne se 980 metara u vis do Mangartskog sedla na 2072 metra. Na kraju puta nas je dočekala prava mećava. Snijeg nošen hladnim sjevernim vjetrom. Znali smo da po ovakvom nevremenu nema ništa od uspona, ali svejedno smo izašli iz auta i prošetali stazom prema Mangartu koji je cijelo vriieme bio zavijen u oblake.
Pokisli i promrzlih ruku idemo natrag u Log , lijepo uredno malo mjestašce smješteno u podnožju Mangarta. Log je za našu turu značajan zbog vojnog groblja i spomenika hrabrim braniocima Rombona- kote 2208, dominantnog vrha iznad Boveca. Spomenik se sastoji od dvije figure: autrougarskog Jagera i bosanskog piešadinca sa fesom na glavi, pogleda usmjerenog ka Rombonu. U Logu je tada bila i džamija koju su nakon okupacije ovog regiona Italijani srušili. U Logu je jako padala kiša, te smo onako pokisli krenuli prema Kobaridu. lz Loga idemo prema Bovecu, gdje je na ulazu u Bovšku kotlinu smještena tvrđava Kluže. Mjesto je savršeno za odbranu kotline. Visoke litice i most su otežavajuće okolnosti za prodor u dolinu. Tvrđavu i most ispred je u današnjem obliku podigao Napoleon nakon osvajanja Boveca. Tvrđavu su nakon dugih borbi osvojili Turci, tako što su vojsku i konje podigli na litice te se spustili iza leda tvrđave.
Spomenik hrabrim braniocima Rombona
U Prvom svjetskom ratu, tu je bila smještena Austrougarska komanda i nešto artiljerije. lznad nje je izgrađena druga tvrđava, Fort Herman, koju su Italijani već u prvim danima rata uništili haubicama od 305 mm. Od tvrđave Kluže, pored Fort Hermmana ide i staza za uspon na Rombon. Nakon obilaska muzejske postavke u tvrđavi nastavljamo prema Kobaridu. Prolazimo Bovec, zatim riječicu Boka koja pravi veliki slap vidljiv sa ceste, te u nastavku, cestom niz Soču dolazimo u Kobarid. U Kobaridu posjećujemo odličan muzej posvećen Prvom svietskom ratu. Kiša i dalje pada. Tomo predlaže da idemo u Udine, ali ja bih prvo volio vidjeti slap Kozjak. Nakon fotografisanja na Napoleonovom mostu u Kobaridu, za 45 minuta ugodne šetnje, prvo uz Soču do visećeg mosta, zatim kroz šumu i najzad uz potok Kozjak, stazom djelimično provedenom uz sam rub stjenovite obale, dolazimo do slapa koji sa stijene pada u malo jezerce sa tri strane zatvoreno strmim liticama.
Sviđa mi se. Vraćamo se do auta i krećemo za Udine. Otišli smo u Dechatlon, ništa posebno. Razmišljam o narednim danima, kiša ne prestaje, a prognoza je takođe loša. Hasan provocira da nismo planinari ni visokogorci već turisti. Odlučujemo da sutra idemo na Krn kako god da bude vrijeme, a istovremeno otkazujemo apartman u Italiji, spremni da zbog vremena prekinemo turu i priznamo poraz. Kasno se vraćamo u dom gdje su domaćini već zabrinuti jer smo u knjizi napisali da idemo na Mangart.
Dan 3. Srijeda 03.09 BATOGNICA 2164 i KRN 2244
Osvanulo je oblačno i bez kiše sa dobrim izgledima za razvedravanje, bar u prvom dijelu dana. Već u 8h00 smo na stazi, koja počinje odmah iza doma na 700 m nmv. Staza se odmah počinje uspinjati lijepo izvedenim serpentinama kroz šumu na strmim padinama Velikog Lemeža. Napredujemo odličnim tempom 480 visinskih metara na sat. Samo se ponekad otvori pogled na dolinu Lepena i Rombon na horizontu. Već na isteku drugog sata izlazimo iz šume na zadnjoj stanici teretne žičare. Žičara polazi malo ispod doma u Lepeni i služi za snadbijevanie doma pri Krnskih jezerih na 1385m. Od zadnje stanice se put položi, zatim prolazi pored drveta za mjerenje visine snijega, zatim se malo spuşti i dovede nas do lijepog velikog doma kod Krnskog jezera. Uđemo u dom i popijemo odličan domaći čaj divnog mirisa-prepoznajem šipurak.
Krnsko jezero
Petnaest minuta od doma staza nas dovede na obale gorskog oka, divnog Krnskog jezera. Odavde prvi put vidimo greben Krna sa njegovim najvišim vrhom na desnoj strani. Jezero je stisnuto između padina Velikog Lemeža i Velikog Šmohora. Sa velikog Šmohora kamene lavine često zatrpavaju stazu, pa je potreban određeni oprez, naročito u vrijeme topljenja snijega, ili većih padavina. Sa jezera se popnemo i dođemo na veoma ravnu livadu u podnžju Krna. Slijedi uspon preko sipara i velikih kamenih blokova. Pogled stalno bježi nalijevo gdje se iz sitnog kamenja izdiže stjenoviti, goli vrh Nad Peski. Slijedi još završni uspon uz padine Krna koji nas dovodi na sedlo između Batognice 2164 i Krna 2244m. Dobro nam ide i zaista uživamo na planinarskoj stazi. Vrijeme se stabiliziralo, doduıše vrhovi su u oblacima, ali kiše nema.Sa sedla prvo penjemo Balognicu stazom usječenom u stijene, te uz nešto, u kamen, uklesanih stepenica. Povremeno je potreban oprez, jer je staza vrlo eksponirana prema dolini Soče, duboko u podnožju planine. Batognica je prepuna istorije i ožiljaka, lica promijenjenog velikom eksplozijom iz 1917 godine.
(Tokom borbi na Soškom frontu Italijanske alpinističke jedinice su zauzele Krn, a Austrougarska ja sačuvala svoje linije duž padina vrha Nad peski. Batognica je postala ničija zemlja, pod vatrom sa Krna i sa Nad peski. Italijani su počeli bušiti stijene praveći tunele do Batognice. Tuneli su bili puni municije i eksploziva. Saznavši za to Austrougari su se takođe dali na posao kopajući sa svoje strane. Čim su naletjeli na Italijanske tunele, minirali su sve što su našli i potpuno razorili i tunele i sam vrh Batognice). Na vrhu su veliki krateri i stijena zdrobljene u kamenje raznih veličina. Posrećilo mi se da tu pronađem komade bodljikave žice i komadić staklene boce kakve sam vidio u muzeju u Kobaridu.
Vraćamo se nazad na sedlo, te se penjemo uz strmu travnatu padinu prema vrhu Krna. Vjetar je na mahove vrlo jak i rastjeruje oblake koji povremano obavijaju sam vrh. Oko 13h30 smo svi na vrhu. Pravimo seriju fotografija, zadovoljni smo i sretni, današnji plan je ispunjen. Povratak protiče ugodno i bez problema. U domu na Krnskom jezeru ručamo iz ruksaka i priuštimo sebi dugu pauzu uživajući u prizorima. U Lepeni se okupamo i idemo u potragu za internetom. Sjedimo prvo u Klinu, zatim kod Andrejca. Prognoza je šarena, ali odlučujemo da sutra ipak krenemo za Dolomite, barem Messnerov muzej i Tre Cime. Nadamo se da će nam se otvoriti i za feratu na Col Rosu.
Dan 4. četvrtak 04.09. DOLOMITI
Nakon doručka se pozdravimo sa domaćinima i krećemo prema Italiji. Lepena i jučerašnji uspon će mi sigurno ostati u lijepom sjećanju, znam jer sam pomalo tužan zbog odlaska. Preko Učja (Uccea) ulazimo u Italiju, vozimo se pored Tolmezza i prelazimo rijeko Tagliamento. Uskoro smo u dolini Cadore, okruženi sa svih strana stjenovitim lancima Dolomita. Prolazimo kroz Fornini di Sotto i Forni di Sopra, u Sparu kupujemo namirnice za apartman. Zatim prolazimo jezero Lago di Cadore i odvajamo se lijevo, penjući se na sedlo Passo Cibiana. Parkiramo se na kraju ceste. Odavde polazi uski makadamski put do vrha Monte Rite gdje je smješten Messnerov planinski muzej. Drski, šiljati oblici dolomitskih grebena paraju oblačno nebo izazivajući u meni divljenje i strahopoštovanje prema Planini. Do muzeja se odavde može i pješke za 2-2h30, ali halal bilo 12 EUR za povratnu kartu kombijem. Sa platoa ispred muzeja je pogled na Dolomite veličanstven, ali danas oblaci skrivaju mnoge vrhove.
Sassolungo di Cibiana
Prepoznajem Monte Pelmo, Antelao iako je u oblaku iz kojeg viri samo vrh. Civetta je u magli i vidi se samo donji dio, a tamo gdje treba biti Marmolada, sama magla i oblaci. Najbolje se vidi greben Sassolungo di Cibiana sa svojim tornjevima. Muzejska postavka odaje počast onima koji su kroz umjetnička djela i planinarske i alpinističke poduhvate bili vezani za Dolomite. Atmosfera i muzika u meni bude više jezu, nego oduševljenje. Već je popodne i nakon povratka kombijem, odlazimo na naše odredište i bazu za naredne dane: San Vito di Cadore, maleni gradić u dolini između divova Monte Pelmo i Antelao čije padine vidimo sa balkona. U apartmanu je internet slab, (dao nam je šifru za pristup iz obližnjeg kafića 😊 pa domaćin Alex pristaje na iznuđeni popust (70 umjesto 80EUR). Od Alexa smo dobili i nova imena: Tomo=Tomas, Hasan= Šašan i Kenan=Third One. Odmah do apartmana je lijep kafić Friend gdje odlazimo na esspresso. Prognoza za sutra je bolja: raskinuti oblaci uz 30-40% šansi za kišu. Za subotu još bolje, tek 10%. Držaćemo se plana i dalje: sutra Tre Cime i ferata na Monte Paterno, a u subotu Col Rosa via ferata.
Dan 5. Petak 05.09 MONTE PATERNO 2744
Ustajem ranije i spremam nam doručak - jaja na oko, puter, džem... Pljušti kiša. Svejedno, idemo. Šetnica oko Tre Cime se može proći i sa kišobranom u ruci. Ferata počinje tunelom kroz greben planine, vidjećemo za ostatak... Dok završavamo doručak, kiša polako prestaje. Ruksaci su već spremni, pa krečenu prema Cortini. Cortina leži u dolini koju pravi riiječica Boite, sa zapadne strane je grupa Tofane sa poznatim olimpijskim skijaškim terenima, sa istoka grupa Sorapis i Monte Cristallo. Ulice i kuće i su izuzetno uredne. Potkrovlja i balkoni puni cvijeća i urađeni u drvetu. lz Cortine se penjemo na sedlo Passo Tre Croci ispod Monte Cristala, zatim na jezero Lago di Misurina. Slijedi ulazak u park Tre Cime di Lavaredo-ulaz se plaća 24 Eur za auto. Ostavljamo auto na parkingu ispred kuće Auronzo. Ovo je vrlo popularno odredište, mnogo je šetača koji žele vidjeti čuvenaa tri zuba.
Od kuće Auronzo širokom stazom idemo prema kući Lavaredo, zatim se penjemo na sedlo Forcella di Lavaredo sa kojeg napuštamo široku stazu i nastavljamo uskom stazicom usječenom u zapadnu padinu Monte Paterna. Oblaci obavijaju sve okolne vrhove, tako i Tre Cime. Kod kuće Locateli stavljamo pojaseve, kacige i čeone lampe. Dok se spremamo, počinje kiša. ldemo na greben pored kamenog tornja (Frankfurtska kobasica) gdje ulaskom u tunel i započinje via Ferata. Tunel je dug preko 500 metara i popne se oko 150 metara uvis. Prokopali su ga Austrougarski vojnici kako bi mogli pristupiti na liniju odbrane Monte Paterna. (Via ferrata De Luca-Innerkofler“ - dobila ime po tragičnom događaju iz Prvog svjetskog rata. Austrougarska vojska koju je predvodio poznati vodič i alpinista Sepp Innerkofler iz Sextena je pokušala pod okriljem noći zauzeti vrh Paterno kojeg su držali Italijani. Penjali su se po grebenu sa sjeverne strane i došli pred sami vrh kada su ih Italijani otkrili. Zapucali su na njih i tada je Innerkofler poginuo. Kada su doznali koga su ubili bili su jako potreseni, jer su dobro poznavali Seppa i do prije rata bili njegovi dobri prijatelji. Posebno je bio potresen Reno De Luca, također gorski vodič i alpinista koji je shvatio da ga je baš on smrtno pogodio. Innerkofler je pokopan sa svim počastima na vrhu Paterna na kojem stoji krst podignut u njegovu čast. Kasnije je tokom rata poginuo i Reno De Luka. U spomen dva prijatelja koja su besmisleno stradala, put po sjevernom grebenu nazvali su „Sentiero De Luca – Innerkofler“.)
Uspon do Forcelle dei Camosci
Povremeno nailazimo na otvore sa pogledom na Tre Cime ili jezero Lago di Pani. Po izlasku iz tunela kiša je prestala. tako da možemo uživati u ferrati De Luca-Innerkofler. Ferata počinje strmim skokom, nastavlja nešto položenije uz škrbinu sa nekoliko vertikalnih skokova. Ubrzo smo na sedlu forcella Camoscio gdje je raskršće: ferata na Monte Paterno desno, a Crroda di Passaporto lijevo. Ferata odavde nastavlja uz stijenu preko jarka koji treba prekoračiti. Slijedi strmi uspon preko mokre stijene sa koje se cijedi voda. Sa sedla je izgledalo mnogo teže nego sad kad počne penjanje. Osigurani put ubrzo prestaje, a do vrha se ide terasama uz kršljivu stijenu. Na jednom mjestu je staza prilično nageta prema dnu padine, pa je potreban oprez i siguran korak. Uz nešto lakšeg penjanja, uskoro stojimo na vrhu. Vrh je obilježen križem u spomen na Innerkoflera. Upisujemo se u knjigu. Sretni smo, ponosni i uzbuđeni. Hasan se uzvrtio okolo tražeći ruksak koji nije ni skinuo sa leđa.😊
Pogled je lijep -ali dosta toga skrivaju oblaci. Kratko se zadržavamo na vrhu i ponovo se spuštamo na Forcella Camoscio. Zadnji dio se otpenjava niz sajlu. Na sedlu nas dočeka magla tako da nisam siguran kuda se trebamo spustiti. Smetnuo sam sa uma da greben ima tri kraka i, po prvi put otkad planinarim, nisam baš siguran gdie sam. Međutim, duboko ispod nas se vidi široka staza i sigurno vodi do nekog od domova, tako de nema nelagode. Sišli smo niz istočnu padinu, tako da nastavljamo desno stazom, povremeno sa jakim usponom sve do sedla Lavaredo. Magla se popodne već podigla otkrivajući duboku kotlinu i jezero Lago di Santa Catarina i gradić Auronzo di Cadore na jezeru. Po povratku u apartman spremam nam večeru- ravioli sa rukolom i špinatom u arabiata sosu sa bijelim lukom. Bella Italia!
Dan 6. Subota 06.09. COL ROSA
Sinoć sam u razgovoru sa Alexom spomenuo da smo bili u muzeju u Kobaridu. Kolika je trauma za Italijane bitka kod Kobarida kazuje činjenica da i danas kad nešto ne ide kako treba i ravno je propasti, Italijani kažu Caporetto!
U ovih 6 dana smo samo povremeno u toku dana vidjeli komadiće plavog neba. Ali jutros, odmah nakon izlaska, sunce je obasjalo okolne vrhove, a iznad nas plavo nebo bez oblaka! Upravo ovako sam zamišljao dan za penjanje na Col Rosu. Sa balkona gledam Antelao, a sa parkinga Monte Pelmo. Napravim isti doručak kao juče, pokupimo stvari iz apartmana i krećemo. Osjećam blagu zebnju zebnju zbog uspona ocijenjenog kao dificult i preporuke da je samo za iskusne planinare. Pa nismo ni mi od jučer. Iza nas je Mont Blanc, Grossglockner, istočna strana zuba na Romaniji i još svašta! ...
Već oko 8 stižemo u Fiames. Col Rosa blješti na Suncu, ističe se njena strma zapadna stijena. Tuda negdje prolazi i ferata Ettore Bovero. Prelazimo most preko lijepog planinskog toka Boite, pa pored apartmana i kampa Olympia ulazimo na široku stazu koja prati tok Boite, a prolazi kroz divnu crnogoričnu šumu, uglavnom ariša. Široku stazu napuštamo ulijevo, nastavljajući nešto veći uspon uz lijepo izvedene serpentine do sedla Posporcora. Dalje slijedi strmi uspon i prva sajla koja nas izvodi iz šume. U nastavku još nešto nezahtjevnog penjanja do ulaza u feratu, koja počinje vertikalnim usponom i uglavnom tako i nastavlja. Uskoro se otvori pogled prema Tofanama, a zatim i prema Cortini i našem ishodištu Fiames. Nelagoda je potpuno nestala i ferata postaje čisti užitak.
I eksponiranost i kratka priječnica su dio tog užitka. Tąjming je baš kao iz vodiča, možda smo malo brži. Na vrhu susrećemo par iz Cortine na odlasku Via normale, a feratom iza nas stiže stari Čeh i mlađi par iz Njemačke. Kratko razgovaramo i krećemo u spust Via normale sjevernom padinom Col Rose.
Otvara se pogled na Tofane
I ovdje prolazimo pored utvrđenja iz I svietskog rata, a zatim se lijepom stazom niz serpentine kroz šumu spuštamo na polaznu tačku. Ovim je ekspedicija završena, više sam nego zadovolian. Četiri vrha i dvije ferate... kad pomislim da smo u srijedu razmišljali o povratku i odustajanju...
Još prošetamo po Cortini, popijemo piće i kasno popodne krećemo prema pansionu Jagodič. Iz Cortine nas je ispratila kiša, vozimo se kroz južni Tirol, pa ulazimo u Austriju kod Lienza.
Dalje sve isto kao i prošle godine prilikom povratka sa Grossglocknera.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)