Sajama 6542 m, najvisi vrh Bolivije.
Nakon nekoliko godina intenzivnog planinarenja po Koloradu doslo je vrijeme za provjeru svih spremnosti kako fizicke tako i one najvaznije mentalne snage. Zelja mi je bila za jednom avanturom u pravom smislu rijeci, znaci onako izvorno u alpskom stilu bez vodica i komercijlne logistike. U predhodnom boravku u Meksiku dogovorio sam se svojim drugom i penjackim partnerom Juan Livingstonom da se zaputimo u Boliviju i pokusamo izaci na vrh Sajame, najviseg vrha u toj juznoamerickoj zemlji. 

La Paz
Nakon par mjeseci organizacije i osnovnih logistickih priprema zaputili smo se prema La Pazu glavnom i najvecem gradu u Boliviji. Susret sa ovim gradom je za razliku od drugih gradova na ovom kontinentu bio je potpuni kulturni sok. Bolivija je najsiromasnija zemljja u Juznoj Americi, ali ono sto cini ovu zemlju interesantnom i bogatom jeste njena demografska razlicitost. Kao ni jedna druga zemlja Bolivija jos uvijek je uspjela da ocuva ono sto cini ovaj kontinent interesantnim a to je da vecinu njenog stanovnista cini ''indijansko''. Vise od 60% posto stanovnistva sacinjemo je od raznih plemenskih zajednica, mada se dvije etnicke grupe izdvajaju, Quechua i Aymara pored vise od 35 drugih etnickih grupa. Illimani, 6439 metara, planina koja dominira iznad La Paza.
Nakon par dana provedenih u ovom gradu, koji je vise licio na organizovani nered nego na neku ozbiljnu urbanu metroplu uspjeli smo da organizujemo neku vrstu osnovne logisticke podrske. Prvi i najosnovniji korak jeste bio pronalaz prevoza od La Paz do Sajama Nacionalnog Parka, gdje je trebala biti nasa polazna tacka prema vrhu. Uz pomoc nekih drugih alinista uspjeli smo docu u kontakt sa lokalnim taksistom koji se slozio da nam bude na uzluzi, znaci prevoz do parka i da nas vrati u La Paz u zakazano vrijeme. Huayna Potosi  6088 metara.
Put koji vodi prema Oruro pa do Sajama parka traje vise od sest sati, ono sto je interesantno jeste da tokom cijelog putovanja put vodi preko Altiplano visoravni cija prosjecna visina je skoro cetiri hiljade metara. Nakon izlaska iz La Paza imali smo priliku da se uvjerimo zasto je ova zemlja najsiromasnija ne samo na juznoamerickom kontinentu vec u cijelom svijetu. Moje licno iskustvo sa narodom ove drzave vise je nego pozitivno, radi se miroljubivim i gostoprimivim ljudima ciji je jedini cilj da uspiju da prezive i prehrane svoju porodice. Prvo upoznavanja sa Sajamom, gigant koji je nas je cekao.
Prije nego smo konacno dosli do ulaza u nacionalni park tokom voznje  imali smo priliku da uzivamo u Sajami, vulkanu, planini koja je dominirala horizontom. I tada realnost bez upozorenja i najave pocinje da nagriza misli i savjest, da li je ovo bio ispravan, pametan i realan potez, zaputiti se u ovakvu pustolovinu. Treba napomenuti da bilo kakva organizacija u sluzbi spasavanja sa ovih visokih planina i vrhova u Boliviji jednostavno ne postoji. Bili smo prepusteni sami sebi, ludost ili poseban zacin u ovome poduhvatu usponu tek je trebalo da se utvrdi. Prije vrha jedan zajednicki "selfie'' na ulazu u nacionalni park.
Parque Nacional Sajama ili Sajama Nacionalni Park, najstariji je park te vrste u Boliviji, osnovan 1939 godine. Povrsina od 100 hiljada ha sa visinom koja se proteze od 4200 metara pa do samog vrha Sajame od preko 6500 metara jedinstvena i rijetka oblast na cijeloj planeti. Park je osnovan iz jednog i osnovnog razloga da zastiti kako rijetku floru i faunu tako i termalne izvore koji su rasprostranjeni sirom ovog podrucja. Bez puno tehnike i komplikovanja, sveska je jos uvijek sluzi funkiciji prilkom registrovanja ulaska u Nacionalni Park Sajama.
Nakon nekoliko sati voznje preko Altiplano visoravni, konacno smo dosli do odredista. Ova izolovana i na kraju svijeta tesko za opisati ljepota oduzimala je dah. Nemoguce je da fotografija ili rijec moze objasniti ono sto smo imali priliku da vidimo. Samo desetak kilometara od granice sa Cileom ovaj prelijepo dekorisan vijenac Cordillera Occidental, aranziran sa trajno okicenim snjeznim vrhovima vulkana,  jednostavno sa punim pravom zasluzuje da se nalazi pod zastitom. Parinacota 6,351 m i Pomerape 6.282 m dva vulkana, prvi prizori koji su nas docekali u Sajama parku, granica izmedju Bolivije i Cilea je na samim vrhovima ovim planina.
Pored Sajame tu su se nalazili jos nekoliko dobro poznatih vulkana, izmedju ostalih  Parinacota i Pomerape, poznatiji pod imenom Payachatas, zatim Quisi Quisini, Condoriri i Anallajcha. Zaista jedan impresivan prizor nekoliko aktivnih vulkana na jednom mjestu, mada treba spomenuti i nekoliko jezera, bezbroj gejzira i termalnih izvora.  Altiplano plato, planine na horizontu su vec dio Cilea.
Intersantno je da ovaj park dijeli granicu sa nacionalnim parkom u Cileu pod imenom Parqua Nacional Lauca. Nekoliko sela obitava na ovom podrucju, pored uzgoja Lama i Alpakas jedan od dodanih izvora zarade jeste pruzanje usluga posjetiocima ovom parku ali sto je za nas bilo najvaznije usluge za penjace na ove fascinantne vrhove. Sajama, nas pravac je vidljiv na lijevoj strani slike.
Nevado Sajama je petnaesti najvisi vrh u Andama, a nekon nekoliko pokusaja prvi zabiljezni uspon izveli su Joseph Prem i Wilfred Kuehm 1939 godine. Sto se tice Anda treba neke stvari gledati iz jedne sasvim druge perspektive, a to je da je 51 vrh visi od Denali, najviseg vrha u Sjevernoj Americi i da broj vrhova koji prelazi preko 6 hiljada metara je 120.  Mjesto Sajama, polzaziste svih ekspedicija u ovom podrucju.
Jos jedan interesantan kuriozitet vezan za ovu planinu jeste Fifina odluka da zabrani odigravanja fudbalskih kvalifikacionih utakmica u La Pazu zbog velike nadmorske visine. Zapravo radi se o fudbalskoj utakmici koji su organizovali lokalni mjestani i planinarski vodici koja je odigrana na vrhu ove planine da bi se dokazalo suprotno. To je zapravo bila jedina utakmica koja je ikada odigrana na jednoj takvoj nadmorskoj visini. Nas hotel sa pogledom.
Nakon dolaska u Sajama, malo selo u podnozju planine nije bilo vremena za opustanje, morali smo se drzati plana i programa koji je bio jednostavan, imali smo samo cetiri dana za osvajanje ovog vrha. Dogovor sa nasim iznajmljenim vozacem je bio takav da bez obzira na izhod naseg pohoda cetiri dana poslije dodje po nas i vrati nas u ''civilizaciju''. Uspjeli smo pronaci smjestaj za narednu noc u jednom od ''motela'' koji su vise licili na pastirske kolibe nego na motelske sobe.  Uz pomoc porodice koja se brinula o gostima uspjeli smo doci u kontakt sa lokalnim mjestanom koju je na nasu srecu imao dva magarca na raspolaganje sljedece jutro. Za nas je bilo vazno da opremu prebacimo iz sela do tzv. baznog kampa u samom podnozju planine.  Velicanstveni vulkan Parinacota 6,351 m.
Iako je oprema koju smo donijeli sa sobom bila najosnovnija i najpotrenija ipak bio je isuvise veliki i pretezak teret za  nas dvojicu da je sami uspijemo iznijeti do kampa. Mnogo prije nego smo se nadali i ocekivali uspjeli smo sve spremiti i organizovati za pokret narednog jutra. Prije svega zahvaljuci Juanu i njegovom spanskom jeziku stvari su isli glatko u sporazumijevanju sa lokalnim stanovnistvom. Pored nas dvojice u selu se nalazilo jos nekoliko timova koji su pored Sajame imali za cilj i neke druge vrhove a prije svega Parinacota i Pomerape. Standardni prizor iz Anda. Jedan od gejzira u Nacionalnom Parku.
Ostatak dana proveli smo u obilasku nacionalnog parka, iako se radi o potpuno neobiljezenim i neoznacenim stazama, navigacija i hodanje izmedju mnogobrojnih gejzira nije ni malo bilo bezazleno. Imao sam osjecaj da hodamo po ljusci od jajeta i da ce se tlo svakog trenutka urusiti pod nama. Prvo sto mi je palo na um jeste Yellowstone, gdje je sve tako organizovano, regulisano i gdje je svaki korak nekog od posjetilaca skoro kao bio programiran. Ovdje negdje skoro na kraju svijeta sve je jos uvijek bilo netaknuto, izvorno i prirodno, sto je naki nacin cinilo ovaj park posebnim. Livingston uziva u svom otkricu jednohg od bezbroj gejzira u ovom parku. Sajama dominira horizontom bez obzira gdje se nazlazili. Predvecerje negdje na kraju svijeta. Granica izmedju dvije zemlje, Bolivije i Cilea. Vrijeme kada se i Lame odlaze na zasluzeni pocinak. Nevado Anallajsi 5.750 metara, jos jedan vulkana koji dominira horizontom. Zalazak sunca u parku. Sestogodisnja djevojcica koja nam ukrala srce za vrijeme boravka u ovom selu. Nasa rentalna terenska vozila.
Konacno sa dolaskom novog dana nasa mala ekspedicija mogla je da krene prema baznom kampu. Kao sto smo se i dogovorili nas uvijek dobro raspolozeni i nasmijani ''prevoznik'' pojavio se u zakazano vrijeme sa svojom malom konjicom. Bilo je potpuno olaksanje da smo konacno bili na putu prema ovoj planini a u isto vrijeme i jedna doza neizvjesnosti jer ipak za nas je ovo bio potuno nepoznat teren. U tome i jeste fol, u tome i jeste razlika izmedju komercijalne ture i prave avanture. Bolivija je za mnoge jos uvijek velika nepoznanica i neiscrtana teritorija na mapama mnogih alpinista i za razliku od nekih drugih juznoamerickih zemalja  ne postoji zakon ni pravila koji primoravaju za upotrebom vodica. Upravo je to bio i jedan od razloga zasto Bolivija i zasto Sajama, zelja za jednom izvornom avanturom, kao sto bi jedan os mojih prijatelja najbolje objasnio.... da vidimo od kakvog materijala smo napravljeni. Put prema tzv. bazom kampu. Livingston na putu prema baznom kampu. Naravno, tu sam i ja. Yareta moss, vrsta mahovine koja raste i prezivljava i na visinama od 4500 metara. Prvi susret sa Sajamom iz baznog kampa. Neki od pravaca koji su ucrtani i ispenjani sa ove strane planine.
Nakon nekoliko sati pjesacenja konacno smo bili u samom podnozju ovog giganta, odakle se pruzao pogled na osnovne pravce prema vrhu. To je ustvari bio tzv. ''base camp'' polazna tacka prema vrhu sa cetiri razlicite linije ili pravca. Ja i Livingston smo vec ranije dogovorili i imali u planu da sjeverozapadnom stranom pokusamo izaci na vrh. Nakon dolaska u ovaj kamp nije vise bilo drugih penjaca mada su bili prisutni satori nekoliko grupa koji su vec bili na finalnom usponu. Nakon podizanja satora, pravljenje  rucka i pripreme za ono sto slijedi sljedeci dan, u toku poslijepodnevnih sati imali smo vremena da izadjemo na jedan vrh koji se izdizao nesto malo vise od 5 hiljada metara. To je bila odlicna prilika za aklimatizaciju jer narednu noc planinirali smo provesti u tzv. visokom ili posljednjem kampu prije pokusaja za finalni uspon. Pukintika 5.407 metara vulkan sa druge strane granice u Cileu. Payachata vulkanski masiv negdje iz baznog kampa.
Nakon provedene noci napokon smo docekali jutro kada konacno krecemo prema vrhu, mada smo znali da je ispred nas dug i naporan dan. Izmedju ovog i drugog kampa dijelilo nas je nekoliko sati brutalnog uspona preko vulkanskom terena gdje je jedan korak naprijed znacio dva koraka nazad. U retrospektivi ovaj dio je bio pravi test gdje je  prije svega fizicka spremnost bila osnovni generator da se dokopamo kampa koji se nalazio na 5600 metara. Moram priznati da smo na trenutke dozovljavali male krize i frustracije, ali smo to uspjeli sanirati i eliminisati pricom da ce sve biti puno lakse kada se konacno docepamo leda i glecera. Pukintika vulkan lijevo i jedan od aktivnih vulkana koji je lokalno stanovnistvo drzao u neizvjesnosti. Idemo prema tzv. visokom ili drugom kampu. Panorama sa negdje oko 5000 metara visine.   Uspon prema zavrsnom kampu bio je po meni najtezi uspona na Sajamu. Nekada se glecer nalazio mnogo nize nego sto se nalazi u ovo vrijeme, ovo su samo ostatci. Polazni kamp za vrh, nalazi se na visini od 5.600 metara.
Konacno, konacno i konacno smo nakon skoro sedam sati uspjeli doci to tog pomalo vec imaginarnog mjesta koji se zvao visoki kamp. Kamp se nalazio ispod jedne stijene kojoj sam sa duznim postovanjem dodijelio naziv ''spicasta stijena'' , koja je na nasu srecu bili glavni orijentir tokom cijelog uspona. Ova stijena bila je vidljiva skoro sa samo vrha, pa za nas je bila jako vazna tacka u slucaju da stvari krenu nezeljenom pravcu. Nepoznavajuci teren i faktor da mala neopreznost ili povreda mogu imati katastrofalne posljednice morali smo obratiti paznnju naosnovne, male ali vazne detalje.  Zalazak sunca iz visokog kampa. Zalazak sunca je bio vise nego spektakularan iz zavrsnog kampa.
Bilo kakva pomisao da bi neko dosao po nas da nas trazi u slucaju potrebe ili nevolje bili su ravni naucnoj fantastici, jer u ovoj jako siromasnoj zemlji nalaze se samo nekoliko helikoptera u posjedu vlade i sluze iskljucivo za poterbe vojske ili policije. O tome nismo razmisljali, pozitivne misli donose pozitivne rezultate, u drugom slucaju ne bismo bili tu ili ne bi imali sta traziti. U tom kampu nalazilo se dva, tri tima uglavnom iz Evrope koji su vec uspjeli izaci na vrh i bili su fazi napustanja kampa sto je nama omogucilo da mi uspostavimo svoj bivak na jako ogranicenom terenu za podizanje satora.  Prvi nagovjestaji radjanja novog dana zatekli su nas na grebenu, jos uvijek daleko ispod ulaza u glecer.
Tu noc bili smo sami u ovom kampu, ne znam kako da opisem taj osjecaj, da li osjecaj neizvjesnosti ili uzbudjenja, mada moram priznati da su ti izljevi raspolozenja bili dodatni zacini za jednu dobru atmosferu sa kojom smo otisli na spavanje. Ali vremena za neko spavanje i nije bilo previse, bili smo budni nesto malo iza ponoci i pripreme za juris na vrh mogle su da pocnu. U kratkom vremenskom periodu uspjeli smo istopiti malo ustajalog snijega, napraviti supu i caj sto je trebalo biti nase gorivo za samit.  Konacno sa izlazkom sunca osjecali smo sigurnije, ako nista mogli smo vidjeti u kom pravcu se krecemo. Jedan od nezaboravnih i najboljih pogleda sa cijelog uspona.
Negdje oko dva sata iza ponoci bili smo spremni za pokret, iako se pravac prema vrhu u toku dana cinio ociglednim, stvari pod svjetloscu ceone lapme bile su savim drugacije. Prije nego smo trebali izaci na greben koji je vodio prema gleceru prva prepreka bila je jedna strma padina pokrivena sa '' penitentes'', glecerom koji je vec iscezao ali je za sobom ostavio skoro neprelazan teren zasiljenim ledenicama. To je bila jedna mukotrpna borba prolaza kroz taj teren koja je prije svega zahtijevala strpljenje. Ono sto je dodatno otezavalo kretanje i najbolji moguci izbor pravca jeste bio mrak i nemogucnost da vidimo sta se zapravo nalazi ispred nas. Na jednom kriticnom dijelu gdje ponekad penjaci pogrijese i zapute se prerano prema gleceru mi smo obratili posebnu paznju, nismo ni pod kojim okolnostima zeljeli zavrsiti u zoni gdje bi se cijeli uspon mogao zavrsiti. Pocetak glecera, najteze je iza nas.
Konacnim izlaskom na greben mogli smo odahnuti i uz jedan mali predah pripremiti se za ono sto se nalazi ispred nas. Zapravo radilo se o zaledjenom zidu u duzini od stotinjak metara koji se nalazio pod uglom od 50°,  jedini dio uspona za koji se moze reci gdje je potreba za osiguranjem potreba. Da  li zbog mraka ili andrenalina koji nas je jos uvijek drzao tako da nismo imali vremena da razmisljamo odlucili smo se za slobodni uspon bez dodatnog osiguranja. Zahvaljujuci predhodnim penjacima koji su ''uklesali'' stepenice penjanje ovog zida pretvorilo se u zabavu, tako da smo konacno bili u posljednjoj fazi uspona. Izmedju nas i vrha nalazio se glecer, koji je bio posljednja prepreka prema vrhu.  Slika koja najbolje govori o strmini ovog glecera. Vise nego fizicka spremnost, ona druga malo vaznija, mentalna bila je glavna snaga za ovaj uspon.
Potpomognuti svjetloscu i izlaskom sunca koji je donio malo podnosljiviju temperaturu nase putovanje preko glecera konacno je poprimilo primjese pravog alpinistickog uspona. Bez obzira koliko se ova ogromna zalednjana strmima ucinila prijateljskom mi smo se drzali osnovnih pravila kretanja preko glecera i bili navezani cijelo vrijeme sa svim mogucim mjerama predostroznosti. Svako sa svojim mislima nastavili smo sa ovim beskonacnim i prije svega dosadnim usponom, jer svaki predjeni dio bio je isti kao onaj sto sto ostavili iza nas, a ispred nas je takodje bila ista perspektiva. Sa ponekom pauzom i smjenom vodjenja zahvaljuci lijepom danu koristili smo najvisu mogucu vidljivu tacku kao orijetir prema vrhu. Na ovom dijelu ne postoji neka vidljiva linija kretanja, pa svaki uspon ima drugaciji pravac kretanja. Cinilo se kao da ovom ledenom polju nigdje nema kraja. Provjera opreme i mali predah prije zavrsnog jurisa prema vrhu. Nevado Anallajsi iz jedne druge perspektive.
Nakon nekoliko sati uspona konacno smo bili pred samim vrhom ako se to tako moze nazvati, jer ustavri radi se ogromnoj ravnoj povrsini na koju je bilo moguce smjestiti nekoliko fudbalskih terena. Zavavaravanje je bila posljednja stvar koju smo mogli priustiti, bili smo svjesni i podsjecali jedan drugon da se nalazimo na krateru koji je bio pokriven i zakovan ledom, ono sto se desava ispod leda nismo mogli predvidjeti, tako da za opustanje nije bilo mjesta. Vrh Sajame, pored nas dvojice vise nikoga nije bilo.
Sajama je bila potpuno nasa, pored nas toga dana na ovom gigantu vise nije bilo nikoga. Imali smo dovoljno vremena za malo slavlje i da se podsjetimo da smo tek na pola puta, jer ispred nas je bio dug put za silazak tako da koncentracija i fokus nisu smjeli podleci privremenim emocijama. Ovaj uspon je bio kombinacija fizicke i mentalne snage, prije svega sto se radilo u rapidnom usponu na ovaj vrh bez neke prevelike aklimatizacije i dovoljno vremena provedenog u visokom kampu. Ali, ponekad u ovom poslu covjek treba staviti sebe pred jedan mali test i pokusati odgonetnuti koje su nam granice i  mogucnosti. U retrospektivi kada bih ponovo bio u prilici za ovakav ili slican uspon puno stvari bi se odigrale drugacije.  Livingston na vrhu. Ovaj dio je sa tehnicke strane bio najinteresantniji, gdje smo imali potrebu da se osiguramo.  Ova stijena nam je sluzila kao osnovni orjentir tokom cijelog uspona prema vrhu. Zelena linija predstavlja nas pravac od kampa do ulaska u glecer.
Prilikom silaska sa vrha ponovo smo se suocili sa zaledjenim dijelom za koji smo predhodnog juta mislili da i nije tako opasan. Medjutim iz druge perspektive i pod jasnim danjim svjetlom to je sada izgledalo sasvim drugacije. Svaki eventualni pad znacio bi ono najgore, pa smo nista ne prepustajuci slucaju, sto zbog umora ali najvise zbog osnovnih pravila alpinizma odlucili da se na ovom dijelu osiguramo. Ispostavilo se da je to bila jedina i ispravna odluka, jer tu pred samim grebenom nije bilo prostora za bilo kakvu gresku. Put do kampa bio je dug, prije svega kao posljedica umora, ali morali smo skupiti snage da se spakujemo i spustimo do baznog kampa te noci jer nasa voznja ili veza za La Paz dolazi sljedeceg jutra. Kopletna ruta na sa ove strane grebena, stvarni vrh nije vidljiv iz ovog ugla. Poslije ovakvog uspona nista nije bilo bolje od lokalnih prirodnih termalnih bazena.
Misija obavljena pod svim mogucim planiranim okolnostima, moram priznati da je prije svega vrijeme bilo na nasoj strani. Sajama je poznata po velikom vjetru koji je nepredvidiv bez obzira na sezonu ali takodje vedro plavo nebo bez oluja kao da je otvorilo sirom kapije prema ovom vrhu. Na nasu srecu, hrabrost i sposobnost mi smo to iskoristili na najbolji moguci nacin, najvisi vrh ove izuzetno interesantne drzave bio je nas.  Konacno,  bili smo sretni da vidimo lokalno stanovnistvo. Sajama je bila nezaboravna avantura.