Aconcagua - nikad ne reci nikad...

Tuga - upečatljiv i trajan utisak nakon susreta sa NP Akonkagva. Groblje žrtava planine.

Bez obzira na sve napore, neizvjesnosti, poraze i razočarenja kroz koja čovjek prolazi, kao i onaj težak osjećaj da nešto krupno nedostaje u tom lancu u kome si se jednog dana našao upetljan, zarobljen, Akonkagva ostaje tu gdje je bila. A ostaje i dug. Zato, nikad ne reci nikad...

Dnevnik: 20.1.2006.
Autobusom koji je bio u malo boljem stanju od onog iz "Ko to tamo peva" stigli smo u Puente Del Inca (2800m). Predio podsjeća na Colorado: sitno rastinje, crvene stijene, pijesak... Nakon 4 sata, u povremeno dramatičnoj vožnji, pogotovo kad bi majstor uz određene pjesme sa zvučnika "nagazio" (što bi se na naš užas uvijek dešavalo u vožnji iznad kanjona), stigli smo u naše odredište. Visinu smo osjetili čim smo izašli iz autobusa: Radmilu je bolila glava, Jeff je imao "shortage of breath" (nedostatak daha), Chrisu je uvijek nešto, meni je disanje takođe bilo otežano, samo nisam znao od čega: visine ili prehlade koju, čini mi se, još uvijek vučem.
Nakon kraćih peripetija sa rezervisanjem mazgi koje će nam nositi dio opreme do baznog kampa, otišli smo do lokalnog groblja gdje su sahranjeni mnogi postradali na Akonkagvi. Najviše španskih imena, nešto ex-jugoslovenskih. Tu je obilježje Slovencu koji je poginuo prije 60 godina, Hrvatu iz Šibenika stradalom 1997. Ćuteći, svi vjerovatno sa sličnim mislima, razgledamo. Negdje ostavljene gojzerice, negdje cepin, dereze... Tuga.
Po brišućem vjetru se vraćamo u selo, razgledamo tezge sa suvenirima, posmatramo okolne planine, odlazimo do najvećeg "prirodnog mosta" na svijetu. Naveče, san ne dolazi na oči. Budim se par puta; nos mi je začepljen, teško dišem. Uznervozim se na najmanji bol u zubu. Nisam valjda toliki baksuz da me neka glupost "izbaci iz stroja".

Masiv Akonkagve u oblacima. Dojam: M o ć n o!

Dnevnik: 21.1.2006.
Za doručkom svi se žale. Jeff ipak najviše. Muči ga stomak, paniči, ne sluša šta mu savjetujemo. Po nas kombijem dolazi momak iz firme "Ruddy Parra" od koje smo iznajmili mazge i šatore za bazni kamp. Uslužan, govori odlično engleski i francuski na kojem komunicira sa dvojicom Švajcaraca. Ovi izgledaju svakako samo ne kao alpinisti i planinari. Kod rendžerske stanice nam provjeravaju dozvole i žele sretan put. Konačno krećemo! Početak parka "Acouncagua" je divan: ogromne, crvenkaste planine se nadvijaju nad nama, brežuljci posuti sitnim žbunovima i cvijećem, po koje jezerce, kanjon kroz koji protiče brza rijeka boje mahagonija.
Jeff sprinta kao da je na Baden Powel Trail-u (ravna staza pored Vankuvera), mi, iza njega, idemo polako, slikamo, odmaramo, dok ga nismo izgubili iz vida. Nakon dva sata opazili smo ga kako nepomičan dugo sjedi na stijeni nekoliko stotina metara iza nas. Dok ga čekamo, pitamo se je li s njim sve u redu. Napokon, ja silazim da provjerim iako mi se uz ovu padinu ne penje ponovo. Tvrdi da je ok, mada mi ne djeluje previše ubjedljivo. Nastavljamo, on zaostaje, i poslije 45 minuta stižemo u Confluencia kamp (3300m).

Kroz doline, nad kojima se nadvisuju crvenkaste planine, provlače se rijeke i potoci boje mahagonija...

Ponovo nam provjeravaju dozvole i zakazuju ljekarski za 4 sata. Radmila i ja muku mučimo sa šatorom, dizajn k'o ruski, a vjetar nas izluđuje. Chris ima isti problem, a o od Jeff-a koji u kolapsu leži na zemlji nema nikakve koristi. Tvrdi da mu je to od nespavanja, a svi znamo da ga je kao i nas u ovoj ili onoj mjeri pukla "visinska". Meni, dok "deveram" oko šatora sve gore i gore. I Radmila kaže da se njoj malo vrti. Meni, bogami, malo više, toliko da moram da prilegnem jedva uspjevajući da stavim par zalogaja hrane u usta. Njemački par koji je došao ispred nas je takodje "dizzy". Meni drago da nisam jedini, ali opet me strah da moj slučaj nije abnormalan. Kao da me voz udario u glavu! I to na 3300m, joj bruke! Tonem u san.
Radmila, koja se uvijek trudi da sve bude po planu i programu, budi panično sve redom. Kasnimo kod doktora! Aman - zaman. 4:05 je a doktor je samo par šatora od nas. Meni je kao malo i bolje, ali još uvijek sam u patetičnom stanju. Pregledamo se. Ja zadnji. Svi prije mene su ok, vidim svi nešto kriju, ja, bogami, otvoreno: "I have a headache!". Već vidim doktora kako zove helikopter ili mazge po mene da me snesu. "Perfecto" kaže, pritisak mi je odličan a koncentracija kiseonika u krvi skoro najbolja od svih. Ništa mi nije jasno, kakvi li su tek oni koji nisu "perfecto". Polako dolazim sebi, bacam se na hranu kao lav. Radmila me zeza. Branim se: "Vidiš kakav sam, ne bi me začudilo da mi je poslednje." Smijemo se Jeffu koji je još uvijek nokautiran i grogi, mada neće da prizna.
Oblači se, kiša sipa kao da smo u BC-u (Op.Z-2000: British Columbia). Iskorištavam jednu pauzu i odlazim u šetnju do obližnjeg brežuljka. Sve je tako lijepo; tišinu poremeti tek poneka ptica koja liči na prepelicu. Maskirane, boje zemlje, iznenada izlete iz sitnog, žilavog žbunja. 

Aklimatizacioni uspon na Plaza Francia, 4200m

Dnevnik: 22.01.2006.
Odlazimo do Plaza Francia (4200m) na aklimatizacioni izlet. Svi se osjećaju bolje nego juče. Staza je dosta blaga. Jeff je konačno skapirao da treba da ide polako. Poslije 3-4 sata više šetnje nego penjanja - tu smo. Moj novi visinski rekord. Akonkagva je u oblacima. Djeluje zlokobno. Vrijeme se mijenja na gore, počinje snijeg. Užurbano se vraćamo, ja u šorcu kao Tarzan. Kako silazimo, osjećam glavobolju. Radmila takodje. Nije baš kao juče, ali nije ni najprijatnije. U kampu pokušavam da zaspem, ali ne ide: u šatoru minimum 40 stepeni, kad izađem vani "sunčano s kišom". Konačno uspijevam da zaspem. Budim se kao nov. Snaga i elan se vraćaju. Jedemo. Stomak me malo muči. Izgleda zbog vode koja nema magnezijum. Idem u predvečernju šetnju na okolne brežuljke, gazim kroz tepih od sitnih bodljikavih žbunjeva koji rastu iz crvenog pijeska. Sa jednog proplanka se vide vodopadi koji padaju u tamnu, divlju rijeku ispod. Mogao bih, čini mi se, provesti sate idući s jednog brežuljka na drugi, razgledajući okolne vrhove pri zalasku sunca. Na vokmenu slušam Natašu Atlas. U kamp se vraćam oko 9:00. Radmila: "Mislila sam da si se izgubio!".
Sutra krećemo u bazni kamp Plaza de Mulas. Nadamo se dobrom vremenu.

Nigdje kraja dolini, dođemo do jedne krivine i ona se ponovo pruži koliko nam pogledi dopiru. Frustrirajuće...

Dnevnik: 23.01.06.
Krenuli u Plaza de Mulas oko 10. Lijepo vrijeme. Jeff i Chris ispred mene i Radmile koju od sinoć muči stomak. Sačekali su nas kod potoka koji smo morali pregaziti. Marš kroz dolinu brzo je postao naporan. Vjetar briše, šalje prašinu u oči, ranac na leđima ubija, visina se osjeća, javlja se ponovo glavobolja. Nigdje kraja ovoj dolini, dođemo do jedne krivine i ona se ponovo pruži koliko nam pogledi dopiru. Frustrirajuće. Nakon nečeg što se učinilo kao vječnost, dolina se završava i počinjemo da se penjemo. U susret nam idu premoreni, mrzovoljni planinari ili Inke s mazgama koje nose teret. Nikad ne prođu a da nas ne pozdrave.
Pred završni, najteži dio uspona, Jeff i Chris čekaju na nas. Odmaramo se neko vrijeme i onda po snijegu koji je počeo da pada krećemo u završnicu. Jeffa toliko boli glava da naglas psuje i jauče od bolova. Odjekuje u uvali. Ja hvatam svoj penjački ritam i ubrzo izlazim na čelo grupe. Chris i Jeff sada zaostaju. Noge i pluća me slušaju, ali pritisak u glavi me dovodi u stanje u kojem nisam siguran da mogu da vladam situacijom. Sve je kao neki polusan.
Konačno, kao tifusari, u jadnom stanju dolazimo u kamp. Svima nam se vrti u glavi. Po snijegu, uz nervozu uspjevamo da postavimo šatore "kako bilo" da bi se što prije strovalili u njih. Jeff nije imao snage ni da zatvori vrata od šatora, čak ni da se cijeli ubaci unutra tako da su mu noge, na koje je padao snijeg, virile iz šatora. Spazio ga je rendžer i pitao je li s njim sve u redu i zašto nije zategao šator. Jedva je uspio da mu odgovori da je "tired".
Naveče, kad sam išao u wc, ugledao sam jednu siluetu kako se gega između šatora. Bio je to on, u očajnom stanju. Ujutro mi je pričao kako je otišao u šator za ručavanje i dugo, na ivici suza, misleći da je kraj, gledao u svjetiljku.

U baznom kampu Plaza de Mulas, 4200m n.v.

Dnevnik: 24. 01.2006.
Svi odlazimo kod doktora i svi sa zadovoljavajućim rezultatima. Osim mene. Koncentracija kiseonika u krvi mi je 75. Minimum koji na ovoj visini treba da imam je 80. Doktor mi preporučuje aktivnost u kampu.
Lakše reći nego uraditi. Nemoćan da se pokrenem, veći dio dana provodim u šatoru, da bih tek pred veče s Radmilom otišao do doma, prošetao po kampu, poslao mail...

Dnevnik: 25. 01.2006.
Opet odlazim kod doktora. Stanje nepromjenjeno. Savjetuje mi da ne idem do Kanada kampa nego da ostanem ovdje i što više budem aktivan. Do kasnog popodneva šetam, s vokmenom u ušima, po okolnim brdašcima, odlazim do glečera, pijem enormne količine tečnosti kako mi je rečeno. Slušam "Dead Can Dance". Dolazim u kamp gdje zatičem Jeffa, Chrisa i Radmilu koji se upravo vraćaju sa aklimatizacionog uspona do kampa "Canada". U prilično su lošem stanju, ali, s obzirom na sve, zadovoljavajućem.
Jeff i ja odlazimo do doma. Improvizirani tuš na 4400m je nezaboravna stvar. Uplašili smo se naših likova u ogledalu. Kasnije, dok smo čekali da uđemo u šator kod doktora, pričamo s tipom iz Kalgarija koji je prošle godine odustao 150m prije vrha. Izgleda kao smrt, odgovara sporo, kao da mu mozak sa velikim zakašnjenjem prima informacije. Kad sam ga pitao kako izgleda vrh Akonkagve odgovorio mi je: "it's all fucked up up there". Cijelo veče smo se smijali odgovoru koji nam je postao nešto kao moto. Rezultati pregleda bez promjene. Ostali me hrabre, ja ni sam ne znam šta da mislim i da li da se nadam boljem. "Spirit" u grupi nikad bolji. Crni humor sveprisutan. 

 

Više od 2500m stijene iza leđa - Zapadno lice Akonkagve.

Dnevnik: 26.01.2006
Danas sam s ostalima otišao do kampa "Canada" na 5000m. Sve do samog vrha osjećao sam se relativno dobro - onda strahovita glavobolja i umor. Silazio sam potpuno demoralisan, otpisan... Popio sam dva aspirina i odspavao par sati u šatoru. Na pregledu kod doktora: rezultati malo bolji, ali opet nedovoljno dobri. Oni sutra idu u kamp "Canada", ja ću im se možda kasnije pridružiti. Možda...

Dnevnik: 27.01.2006.
Nema predaje uprkos nimalo obećavajućim rezultatima. Idem ponovo do kampa "Canada" u nadi da ću poboljšati aklimatizaciju. Ostali su jako solidarni, štede me tereta. Pomalo mi neprijatno. Lako i jako se osjećam. Na 5000m, gdje je kamp, osjećam se bolje nego na "Confluencia" (3300m). Ohrabren predlazem drugima da odemo do Mensa (5540m). Chris i Jeff su isuviše umorni, a kubure i s glavoboljom, dok Radmila pristaje, iako se ni ona ne osjeća najbolje. Polako idemo, odmaramo se često; teško se diše. Izlazimo do kampa "Aljaska" (5200m) i pošto ne možemo da nađemo rutu, sami je biramo. I tu me ponovo sastavi. Par koraka pa odmor, jedva hvatam zrak. Užas! Nikad prije mi se ovo nije desilo. Izlazim na vrh potpuno slomljen. Iako novi visinski rekord, nimalo se ne radujem; nešto ovdje nije u redu. Vraćamo se, ja iza Radmile koja često zastaje i pita me da li sam dobro; nije, kaže, navikla da me gleda ovakvog. Nisam ni ja, sve me zbunjuje.
U kampu "Canada" se pozdravljamo; oni ostaju, ja po savjetu doktora na spavanje u "Plaza de Mulas". Ponovo silazim otpisan. Pravim sebi supu. Pijem aspirine i spavam...

"It's all fucked up up there!" Bazni kamp i početak normal route.

Dnevnik: 28.01.2006.
Idem kod doktora. Ista pitanja: koliko piješ vode, spavaš li, jedeš li..? Isti odgovori: najmanje četiri litra, spavam, jedem.... Isti rezultat - 75! Fuck!
Srećem njemački par i pitam da li mogu po njima za moju grupu da pošaljem kuhalo, za mene je izgleda gotovo. Nema problema! Ulazim u šator, gledam u plafon... Zar je to, to? Ovako da se završi. Bruko! Ma neće moći. Izlazim iz šatora, zovem Nijemce i kažem im da ću ja ipak da im odnesem kuhalo i moje rukavice za Radmilu. Jedem, trpam tri flaše Gatorade u ruksak i ponovo, po četvrti put, uz ovo "fucking" brdo do kampa "Canada". Ako zbog ovoga ne zamrzim Kanadu, neću ni zbog čega. Pa dokle više!?!
Stižem, mojih nema, otišli da prebace stvari do "Nido de Condores". Čekam ih. Dolaze. Jeff ide prvi, oporavio se, pozdravlja me i govori da je Chris na ivici kolapsa i da mu moram pomoći da siđe. Ništa mi nije jasno, pa do juče je bio siguran za vrh, gotovo da nikakvih simptoma "visinske" nije imao. Kako je ovdje sve relativno, pomislih, prije početka ekspedicije i ja sam smatran za "the fittest" u grupi. Gledam ga i stvarno, što bi kod nas rekli, "bolji se kopaju". Pakujemo mu stvari; on na zemlji, odsutan. Govorim Jeffu i Radmili da ću, ako mi doktor da zeleno svjetlo, pokušati izaći na vrh i da me u Nidu mogu očekivati za dva dana. Oni me gledaju u nevjerici. Jeff me upozorava mogućih posljedica, ja, iznerviran, upozoravam njega. Radmila kaže da sam uporan i da bi ona, na mom mjestu, jos davno odustala.
Silazim s Chrisom. Nosim moje stvari, njegov ruksak sa svim stvarima plus plastične čizme preko njega - minimum "100 kila". Chris se vuče iza mene, svako malo sjeda. Pokušavam, ne bi li ga malo oraspoložio, uspostaviti razgovor s njim; on mi, kao u bunilu, govori o plaži i suncu u susjednom Čileu gdje će da ode, spominje ženu. Sta bi s nakim čo'ekom? U baznom kampu doktor kaže da nije edema; samo AMS, iscrpljenost i neka prehlada.

Proboj kroz penitentese u pravcu "Kanade"

Dnevnik: 29.01.2006.
Budim se oko 9, raspoložen. Po već ustaljenoj proceduri odlazim kod čika-doktora. Ista pitanja, isti odgovori i konačno - drugačiji rezultat! Kiseonik u krvi 80, minimum za dalji uspon tj. spavanje na većim visinama. Mogu li, molećivo pitam, konačno da se premjestim na vise visine? Ne još, do kampa "Canada" i nazad na spavanje u Plaza de Mulas. Aklimatizuješ se, ali polako, neki ne uspiju nikad, veli čika doktor. Opet do "Canada" i nazad, užasnuto komentarišem. Možes i do "Aljaske" (5100m), dodaje. Psujem, kunem, pi*karam i tako to u sebi, ali pakujem se i na put, po bogtepita koji put, - preko Kanade do Aljaske i nazad. Na povratku opet nisam dobar: iscrpljen, glavobolja, pomalo i defetizam. Ima li ovo više smisla? Sutra dan odmora i konačna odluka. >

Pogled iz "kondorove" perspektive na kamp Kanada i bazni kamp Plaza de Mulas (jezero!)

Dnevnik: 30.01.2006.
Cijeli dan se odmaram. Ne izlazim gotovo iz šatora: jedem, pijem, slušam muziku, spavam... Chris je još uvije demoralisan, pomalo labilan (nije mu se čuditi), odlazi na kraći "hike". Odbija sve moje ideje o zajedničkim akcijama za vrh. Na putu do doktora srećem par iz Njemačke. Michael nije dobro, vratili su se ovdje iz "Nida" na dan-dva ne bi li se oporavio. Nevjerovatno kako visina lomi. Michael je za nešto više od tri sata istrčavao maratonsku stazu.
Doktor mi mjeri kiseonik u krvi. 84! Bingo!!! Mogu li do Nida?, pitam. Naravno. Izlazim iz šatora. Ne mogu da dodjem sebi od uzbuđjenja i radosti. Sutra idem za Nido de Condores. Kao da sam dobio bitku. Sam se na sebe ponosim. Ego mi je velik kao Akonkagva. Odlazim da provjerim e-mail; million poruka. Svi se vidim brinu; Zoran osjeća da nešto zapinje sa mnom. Šta bi tek rekli da znaju ono što i mi: crni bilans prošle sedmice je četiri mrtva i ko zna koliko onih koje u kritičnom stanju helikopterima gotovo svakodnevno snose sa planine. Dvojica švajcarca, jedan španac, za četvrtog ne znam. Edeme, srčani udar... Uzalud u knjigama opominju da ovu planinu ne treba podcijeniti...
Da li mi išta, neki znak, govori da ne idem? Ne mogu da spavam, ali znam da nije simptom "visinske" nego uzbuđenje pred sutrašnji uspon. >

Vanzemaljci ili lentikularisi (lećasti oblaci), strava prava...

Dnevnik: 31.01.2006.
Budim se i polako pakujem. Plan je izaći na Nido, provesti tamo 1. i 2. i onda odatle 3. eventualno 4. februara, bez zadržavanja u najvisočijem kampu "Berlin", krenuti na vrh. Biće to solo pokušaj, što pomalo komplikuje stvari, ali izbora nema. Nadam se da ću u Nidu sresti Jeffa ili Radmilu, ili
ako ne, ako oni baš tada budu na putu za vrh, da će mi ostaviti jedno od dva kuhala koje imaju. Rekao sam im da me ne otpisuju i da sigurno dolazim. Ako se ne sjete ili odu - katastrofa neslućenih razmjera. Ruksak je čini mi se teži od mene, nije ni čudo što ljudi teret iznose iz dva puta, a ne ovako. Aklimatizovao sam se dobro, očigledno je, ali oni "treninzi" do "Canade" mi nisu trebali. Joj, ko će sad...
Krećem, pozdravljam se sa Michaelom, Petrom i Chrisom. Slikaju me pored ruksakčine u kojem treba preći oko 1100 metara nadmorske visine; kažu, "za potomstvo". Na ovoj nadmorskoj visini, nakon svih onih "visinskih priprema" prethodnih dana, to je priličan napor.
Gore je nego sto sam očekivao; spor sam, gubim dah. Do kampa "Canada" skoro četiri sata! Šta se dešava, već se brinem. Tražim hranu što mi je ostavljena, nalazim neku čudnog porijekla, smeće poznatog porijekla i bocu sa gorivom. Samo nju uzimam, valjda je naša. Krecem, mravljim koracima, dalje i ispod mene na nekih 100-200m, vidim tipa koji mi nesto signalise stapovima. Ne kontam. Nastavljam i nakon nekog vremena čujem ga kako viče i ukrsta štapove? Govori li mi da ne idem? Sjedam na kamen i čekam da dodje, ja mu, mislim se, ne silazio dole pa se ponovo vraćao da mi je rodrođeni! Još malo mlatara stapovima, okreće se i odlazi nazad prema kampu "Canada". Razmišljam: da mu greškom nisam "mlatnuo" bocu s gorivom, da mu čudno ne djelujem pošto se svako malo odmaram, da neće oluja - ne vidim da se još neko osim mene penje, a oblaci od vrha Akonkagve prema dolini sve su gušći i gušći. A ne, nema nazad, kad stignem - stignem, Ako zatreba - bivak!
Potpuno sam zapanjen svojom sporošću, već pomalo psujem naglas i kunem k'o pravi Hercegovac: Dabogda se Akonkagva... 

Trenutci kad staje dah, što od visinske, što od ljepote...

Kod kampa "Alasca" (5100m) izgleda da su me čuli u jednom (ujedno i jedinom) šatoru pa mi, dok sam odmarao na stijeni, prilazi, rekao bih južnoamerikanac u istim Koflach čizmama kao ja i pita kojim jezikom govorim. Na slabom engleskom mi govori gdje je "Nido", pita treba li mi vode. Planinari, alpinisti i prijatelji prirode uopšte su nevjerovatno solidarni ljudi. Internacionalisti. Kao Marksovi radnici.
Hladno je, ali oni zloslutni oblaci se razilaze, šta li je htio onaj "mahalo"? Popravljam se, pet koraka uspijevam napraviti prije nego što mi nestane vazduha. Još jedno dva sata i preći ćeš ovih dva kilometra do Nida, zezam sam sebe od muke. Smrkava se. Okrećem se i vidim crveno sunce kako siječe planinske vrhove na pola, tamo na horizontu. Sad mi od krasote nestaje dah, do maloprije od "visinske", pa dokle više? Još jedan brežuljak i tamo na zaravni je "Nido". Vidim dvoje ljudi za koje mislim da su Jeff i Radmila. Javljam im se, oni ništa, gledaju s distance neko vrijeme kako se penjem i odlaze. Ko zna ko je bio i šta su pomislili. (Kasnije su me njih dvoje zezali da sam halucinirao.)
Tu sam, trebalo mi je skoro 9 sati. Katastrofa. Iznenađen sam koliko je malo šatora u ovom kampu iz kojeg dio penjača kreće za vrh. Iznemogao, promrzao, kao "dead man walking", sa lampom na čelu bauljam po kampu, tražim naše šatore i molim Boga da nađem njih, Jeffa i Radmilu. Dolazim do našeg "North Face" šatora i njemačkog "Tera Nova" koji mi je, u slučaju potrebe, od strane Petre i Michaela dat na korištenje. Dozivam Jeffa i Radmilu i već vidim kako mi nude toplu supu. Niko se ne odaziva. Otvaram šator - nema ih, otišli su za Berlin, najvisočiji kamp. Kuhalo!!! Bacam se kao očajnik na traženje, prevrćem po šatoru, kuhalo, kuhalo... Nema ga! Odnijeli su oba. Sve je gotovo. Ne, nije! Otvaram njemački šator, u njemu velika crvena torba. Brci mi se smiješe. Da je otvorim - na njoj katanac. Sve je gotovo. Možda nije, misli idiote, ne može ovoliki trud u ništa da se pretvori! Oni će doći za 48 sati, šta imaš od hrane koja se ne kuha i koliko vode. Krekere, par power bars, sušene kajsije, orahe, grožđice i pola litre zaleđenog gatorade u termosu. Hm, za 48 sati, na ovoj visini na kojoj treba da se odmaraš za jurišni dan... Dosta više! Sve je gotovo, mrmljam, dok se uvlačim u vreću za spavanje na kojoj se već nahvatao led.

Ipak, "never say never again!"

Dnevnik: 01.02.2006.
Budim se. Gledam 15 minuta u plafon i onda puštam "glas iz grla", tako glasno da me čuju u Mendozi: FUCK!!! Silazim, a ne silazi mi se. Dva ili tri puta sam već silazio obeshrabren, ali sad, taman kao u svoj grob. Potpuno psihološki slomljen, nakon ne znam koliko sati, dolazim u bazni kamp. Gledam vrh Akonkagve, odavde vrijeme izgleda perfektno, nadam se da će Radmila i Jeff uspjeti. Pričam šta me goro snašlo; Chrisu žao, Petra i Michael frapirani, krive sebe što mi nisu dali šifru za katanac, sjetili su se kasno.

Konačno, došao sebi, sa traumama koliko spolja, toliko i iznutra...

Dnevnik: 02.022006..
Neobavezan razgovor s Nijemcima skoro do poslijepodne, onda odlazak na Boneto (5000m) da pobjegnem od misli o prekjučerašnjem danu. Lijepa staza, ne mnogo teška, ali opet na momente iscrpljujuća. Morao sam ponovo da uhvatim spori ritam i pravim duge pauze. Do samog vrha gotovo nikog; planina samo za mene. Na povratku bol u koljenu (tj. s druge strane koljena, ligament?), tuš i hamburger u domu i nada da ću u kampu sresti Jeffa i Radmilu trijumfalne. Prilazeći šatorima vidim Radmilu koja pokazuje uspravljene palčeve, stavljajući mi do znanja da je Akonkagva osvojena.
Noć prolazi u prepričavanjima, užasnom vjetru i Jeffovom pjevanju u šatoru - Singing in the wind. Sutra odlazimo.

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline